Home TekstoviAnalizeBiznis Cena sporta: Igra oko igara

Cena sporta: Igra oko igara

by bifadmin

“Sve što znam o etici i prijateljstvu naučio sam u sportu“, izjavio je svojevremeno Alber Kami, nobelovac i nekadašnji golman alžirske fudbalske reprezentacije. Danas, koliko god se ljudi kojima je sport na duši trudili da ga očuvaju van drugih uticaja, isuviše je veliki informativni izazov borbe za primate i rekorde, da bi se politika i biznis lišili svog pozamašnog parčeta medijskog kolača. Sport, biznis i politika postali su nerazdvojni.

Došlo je vreme za odbrojavanje do početka Olimpijskih igara u Kini, gde će se od 8. do 24. avgusta sjatiti sav sportski i medijski svet uprkos tendencijama da se ovogodišnji sportski kvadrijenale bojkotuje ili bar omalovaži. Od Olimpijskih igara 1984. godine u Los Anđelesu, prvih po sistemu samofinasiranja, više se ne zna sasvim jasno postoji li na Olimpijadi biznis zbog sporta ili obratno. Pekinškim igrama više od biznisa dominira politika, pa ispada da su sportisti samo garnirung za kineski političko-ekonomski prodor u vrh sveta.

Za savremenu Kinu 2001. godina je izuzetno značajna. Te godine primljena je u Svetsku trgovinsku organizaciju, a taj čin je praćen masovnije nego svetsko fudbalsko prvenstvo u Latinskoj Americi. Iste godine Kina je stekla pravo na organizovanje Olimpijskih igara 2008. Prvi put je zemlja, koja se izvlačila iz ideološkog mraka, gladi i zaostalosti stekla utisak da je relevantan svet prima u svoju zajednicu. Referenca za prijem bila je dokazana sposobnost Kineza da zasuču rukave u želji da dostignu razvijenije od sebe, da prihvataju pravila kapitalističke ekonomije i umeju vrlo efikasno da ih primenjuju, da kreću putem demokratije, u čemu jedino kasne. Prosečna godišnja stopa rasta u toj zemlji više od jedne decenije iznosila je preko 10% i to kada su druge zemlja bile srećne ako ostvare petinu toga. Zadovoljstvo što je osvojila mesto u svetskom sportu poduprto je neviđenim elanom da se pokaže kako je Kina sposobna da dostigne same vrhunce kako u organizaciji najvećih sportskih igara, tako i u takmičenjima. Sedam godina od 2001. do 2008. proteklo je u paklenom tempu. Kina je postala najveći kupac sirovina i energije u svetu, do kraja decenije osvojiće od Amerike neslavan rekord najvećeg zagađivača planete. Krenula je istovremeno intenzivno da obučava stanovništvo da čuva okolinu i izdvojila ogromna sredstva u tu svrhu. Tri godine za redom bila je počasni gost najeminetnijeg kapitalističkog skupa u Davosu. Kina je najavila “Kineski vek“ koji će početi Olimpijadom.

Unosno sponzorstvo
Da je sponzorisanje unosan posao govore i podaci da je na Olimpijskim igrama u Atlanti 1996. godine Coca Cola povećala prodaju za 48 odsto, a tokom sponzorisanja Olimpijade u Los Anđelesu 1984. godine japanska kompanija Fuji povećala je prodaje za 44 odsto. Najveći pojedinačni sponzorski uspeh napravljen je na Igrama 1964. godine u Tokiju. Jedna mala japanska firma u usponu, osnovana 1946. godine da bi pravila i električne lonce za kuvanje pirinča, koji su brzo postali popularni u svakoj japanskoj kući, 1958. prešla je na pravljenje tranzistorskih radio aparata. Njen model TR 55 stekao je popularnost ravnu prethodnom elektrotehničkom “čudu“ i pokazao kvalitete koji su nadmašivali slične svetske radio aparate. Vođstvo firme, uvereno u veliku budućnost, podiglo je kredit kod banke ravan hipoteci na sve čime je firma raspolagala i sve pare uložila u eksluzino spozorisanje Olimpijade i publicitet oko nje. Uspeli su. Danas nema ni Bušmana, ni Hotentota, koji nije čuo za – SONY! Magična snaga sporta, pokazalo se, u stanju je da posluži kao izvanredan impuls ne samo kompanijama nego i ekonomskom uspehu cele zemlje. Sebastijan Ko, svetski šampion i dvostruki olimpijski pobednik (Moskva 1980. i Los Anđeles 1984. godine) u trčanju na 1.500 metara, sportskom slavom stekao je titulu lorda i postao predsednik Komiteta za pripremu Olimpijskih igara u Londonu 2012. godine. Evo šta on kaže za posao koji mu je poveren: “Pravo da ugosti sledeće Olimpijske igre može učiniti deceniju pred nama “zlatnom“ za Britaniju i njen biznis“.

Svaka medalja ima dve strane, pa i kineska. Politički sistem ostao je kruto jednopartijski, nenaklonjen religiji i pravima građana, masovne javne egzekucije kriminalaca prate građani i na televiziji, na internetu 30.000 cenzora kontroliše da ne promakne neko nepoželjno političko geslo (softver za tu najmasovniju cenzuru na svetu napravila im je američka kompanija “Microsoft“), vlast podržava krvave diktatorske režime u Burmi i Sudanu (Darfur) i ne daje autonomiju, odnosno samostalnost Tibetu. Poljuljana nomenklatura brani svoje pozicije zanemarujući demokratska pravila, baš kao američka posle 11. septembra. Svi protivnici Kine jasno su shvatili koliko joj je stalo do organizacije i uspeha Olimpijade u koju ulaže ogromna sredstva i angažuje neviđenu masu volontera i plaćenih saradnika. Na milione Kineza pohađa kurseve engleskog jezika, građani uče kako da se ophode u javnom saobraćaju, da obraćaju pažnju na gradsku i ličnu higijenu, da budu ljubazni… sve ono što smatraju da će ih približiti razvijenom svetu. Beskrajna je kineska želja da budu ravnopravni sa ostalima kako bi mogli da pokažu da su u stanju da budu i bolji od drugih.

Kina izaziva divljenje zbog ekonomskog uspeha, ali nikada nije “tapšana po ramenu“ kao, na primer, Rusija u doba Jelcina. Ona zaslužuje pritisak javnog mnenja, ali i dozu razumevanja za činjenicu da preslikati bilo čiji model razvoja za nju bi značio raspad, što verovatno i jeste želja nekih uticajnih krugova u svetu. Imajmo u vidu da je Kina danas zemlja koja poseduje najbrojniju vojsku u svetu, orbitalne raketne sisteme i tehnološki prodire u sam vrh mirnodopske i vojne industrije. Dakle nije bezopasna, ali da je bezopasna pitanje je bi li u važećim pravilima svetske igre uopšte postojala. Njena najveća snaga, i najslabija strana u isto vreme, je njena veličina. Najlakši način da je se podrije je raspirivanje nacionalizma medju stotinama nacija, etničkih grupa i religija u ilegali. Muslimani, Tibet, buntovne religije (Siantianizam i Falun Gong) već pokazuju nestrpljenje, izazivaju ulične sukobe i pozivaju na bojkot Olimpijskih igara.

“Nasilje (ne)moćnih“

Evo zašto bi njihov bojkot, kombinovan sa intenzivnim insistiranjem na ljudkim pravima, mogao da ima porazan efekat po Kinu. Organizovane pod geslom “Ekologija, tehnologija i narod“, Olimpijske igre, u osnovi sportsko takmičenje, pretvorene su u borbu za opšti napredak. U taj poduhvat, prema procenama Goldman Sachs, Kina je uložila 1 odsto svog BDP. Južna Koreja je svojevremeno investirala 1,4 odsto, Španija 2,9 a Grčka čak 4 odsto svog BDP. Međutim, kineski BDP je daleko veći, a obim igara uglavnom isti i evo šta to znači: direktne invresticije iznose 34,8 a indirektne 120 milijardi dolara. Toliko još niko do sada nije dao, sem za ratove. Od tih para biće izgrađeno 93 km autoputnih petlji oko Pekinga, 35 km novih ulica, rekonstruisano 105 km postojećih ulica; 60 projekata za zaštitu okoline je u toku, a jedan od njih predviđa da 100% gradskog smeća bude tretirano, od čega 50% reciklirano; informatičke tehnologije (optička vlakna kroz ceo grad) odneće 3,6 milijardi dolara; izgrađeno je 9 miliona kvadratnih metara stanova i time je prosek od 14 povećan na 18 m² po stanovniku; za smeštaj sportista izgrađeno je 300.000 m² ukupno, odnosno 22,5 metara za svakog sportistu; centar za smeštaj novinara i njihov rad ima 400.000 m²; izgrađena je i jedna posebna klinika od 3.000 m² namenjena sportistima, a kasnije građanima – o sportskim objektima nema smisla govoriti, videli smo ih već i videćemo ih tokom takmičenja i verovatno se uveriti da predstavljaju arhitektonski vrhunac današnjice.

cena sportaTakav investicioni zamajac ne postoji nigde u svetu. On je doprineo da strane investicije u ovoj godini porastu za 1,5 milijardi dolara, da se ceo niz “srodnih“ delatnosti, kao sto su turizam, mediji, trgovina, saobraćaj… naglo pokrenu na način koji će davati rezultate i posle Olimpijade. Sve zajedno oko 170 milijardi dolara uloženo je u poduhvat koji bi trebalo da usmeri Kinu nepovratno ka progresu. Bilo bi i više da nije pokrenuta hajka bojkota i da strani sponzori nisu zaustavili svoje učešće. Coca Cola, Kodak, McDonalds i dva najveća proizvođača elektronike Panasonic i Sony pod pritiskom javnosti zakovali su svoje ekskluzivno učešće na iznosu od 800 miliona dolara. Nema sumnje da bi bilo znatno više, jer sem jednog proizvođača energetskog napitaka, niko ne koristi ni onaj deo publiciteta koji je platio. Tokom evropskog fudbalskog prvenstva svakoga dana sa TV ekrana kipele su reklame Coca Cole, koja se hvali kako je sponzor tog takmičenja, a o Olimpijadi za čije je sponzorisanje kompanija dala mnogo veće pare – ni reči. “Nasilje nemoćnih“, razni “No Global“ i slično danas su poduprti senzacionalističkom paranojom medija i logističkom podrškom raznih obaveštajnih službi, te izuzetno lako i efikasno deluju tako da se niko se ne usudi da uđe u koštac sa njima. Pogotovu kada znaju ili procenjuju da iza grlatih demostranata stoje mnogo jači centri moći. Kina ima dovoljno istinitih i još toliko iskonstruisanih zala u svom prtljagu da je lako moralnom osudom satreti svakoga ko pokazuje sklonosti da je javno podupre.

O sportu s ljubavlju

Francuski predsednik Sarkozi, prvi je nazreo da bi mogao dobiti koji poen ako se zbog Tibeta suprotstavi kineskoj Olimpijadi. Proglašavajući da razmatra mogućnost bojkota, pokušao je da opipa puls javnog mnenja, odnosno isplati li se da insistra na toj opciji. Amerika, a zatim i EU su odbacile populistički radikalizam. Još važnije je što je Dalaj Lama pozvao sve zemlje i sportiste da nikako ne odustaju od učešća, iako su protesti najviše inspirisani podrškom Tibetu u njegovoj borbi za samostalnost (ili veću autonomiju). Pitanje je da li francuski predsednik i sve one pitbul i rotvajler javne ličnosti što jedva čekaju da na nekoga iskeze zube i ujedu gde je najbolnije, znaju da je Francuska na petom mestu u svetu po broju osvojenih olimpijski medalja. Hteli su pravo na uspeh da otmu jednoj generaciji, koja je unela mladost, upornost, požrtvovanje i sve svoje životne nade u osvajanje medalja. Opaka je lakoća sa kojom se prenebregavaju plemenite ljudske namere. A sport jeste plemenit, dok ga ne ukaljaju drugi. Gledajući Olimpijadu mnogi će mladi ljudi otkriti lepotu sporta, kao što sam je ja otkrio svojedobno, ne da bih od njega napravio profesiju nego da bih popunio neke praznine u životu.

Biće, mora biti, i na ovim Igrama onih sjajnih devojaka i momaka koji pomeraju predstave o ljudskim fizičkim sposobnostima. Neko će sasvim sigurno nadmašiti rezultat Vang Đunksi, krhke Kineskinje koja je 1996. godine zapanjila svet brzinom kojom se može pretrčati 5.000 metara. Biće opet neki Sergej Bupka, koji je 1988. skočio sa motkom toliko visoko da smo se pitali hoće li se uopšte vratiti na zemlju. Pojaviće se neki bokser, koji će kao Kasijus Klej 1960. godine, pre nego što će postati profesionalni cirkuzant, ubediti svojim umećem ljude da je boks “plemenita veština“. Neko ko će nas kao Klej namamiti da sa ponosom navijamo za Matu Parlova 1972. godine, Slobodana Kačara 1980. i nepravedno zaboravljenog Antona Josipovića 1984. godine, koji su u istoj teškoj kategoriji osvajali zlatne olimpijske medalje. Sa stidom priznajem da nisam zapamtio ime frapantne Avganistanke, koja je tajno, noći provodila trčeći periferijom Kabula, dok je nisu zapazili i zapretili da će je kao vešticu kamenovati. Pobegla je u inostranstvo da bi još više tračala i pokušala da ostvari svoj san – da ispuni olimpijsku normu i postane prva devojka, ne samo Avganistana, nego i najvećeg dela muslimanskog sveta, koja je uprkos predrasudama dospela do Olimpa!

Čemu ova setna prisećanja? Pa, dobrim delom zato što je neizbežni profesionalizam uspeo da unese u sport, pa i u Olimpijske igre dimenziju koja popravlja rezultate, ali kvari etiku. Prošla su vremena kada su u američkoj štampi objavljivani oglasi kojima se pozivaju mladi talentovani sposrtisti na audiciju za nacionalnu olimpijsku reprezentaciju. Prikriveni profesionalizam je počeo odavno. Fantastični maratonac ubistvenih promena tempa, Emil Zatopek (zlatna medalja 1952.) bio je “vojno lice“ i to u činu pukovnika češke vojske, kako bi mu primanja bila što veća. Pola današnje italijanske reprezentacije “zaposleno“ je kao karabinjeri i finasijska policija, jer te ustanove niko ne kontroliše kome daju platu za sve drugo samo ne za posao koji im je “u opisu radnog mesta“. Čini se da je bolje dozvoliti, pa regulisati, naknade sportistima, nego prljati principe. Današnje rezultate nemoguće je postizati na način kako se to nekada činilo. A činilo se ovako: na Olimpijadi u Helsinkiju 1952. u plivačkoj trci na 1.500 metara slobodnim stilom pobedio je Amerikanac Ford Kono, srebro je osvojio večiti njegov rival Japanac Širo Hašizume. Upitan postoje li uslovi pod kojima bi mogao da pobedi Kona, Hašizume je rekao: “Tek kada bih imao svaki dan, da uz pirinač pojedem i parče ribe ili piletine, saznao bih da li mogu biti bolji“. Takav sport više ne postoji. I dobro je, jer ti divni ljudi zaslužuju više.

Milutin Mitrović,

broj 45/46, jul/avgust 2008.

Pročitajte i ovo...