Pitanja s kojima se do sada Hrvatska suočavala u pristupnim pregovorima s Evropskom Unijom, suradnja s Hagom, izručenje nacionalnih heroja međunarodnom sudu ili pitanje ribolovnog pojasa u Jadranu koji je dobio status ultimativne nacionalne samosvojnosti, pokazati će se bezazlenim prema pitanju što koje se upravo otvara – što će biti, odnosno što će ostati, od hrvatske brodogradnje.
Sa Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju Hrvatska je preuzela obavezu da uskladi sistem podsticaja s pravilima EU-a, čiji je osnovni princip da se javni novac ne može davati poduzeću ili djelatnosti koje u tržišnim uslovima ne bi postojali. Dok su povređeni ponos i samosvojnost relativno brzo zaboravljeni, jer nije imao neke financijske posljedice za širu publiku, ono što će se dogoditi s brodogradnjom će zaboljeti mnogo konkretnije.
Od pet hrvatskih brodogradilišta, svih u državnom vlasništvu, samo jedno posluje pozitivno, dok su ostali do kraja prošle godine nagomilali oko 1.2 milijarde eura gubitaka i opstaju samo zahvaljujući infuziji državnog novca. Gubici višestruko premašuju vrijednost temeljnog kapitala brodogradilišta. Država subvencionira gradnju svakog broda u iznosu od 9 posto njegove ugovorene vrijednosti i garantira za sva zaduženja brodogradilišta za njihova obrtna sredstva.
Zbog toga je Evropska komisija tražila da Hrvatska dostavi program restrukturiranja brodogradnje kao uvjet za otvaranje pregovora u poglavlju tržišnog natjecanja. Kako se Hrvatskoj žuri da nadoknadi zastoj u pregovorima koji je nastao dok se natezala oko zaštićenog ribolovno ekološkog pojasa u Jadranu i završi pregovore tokom iduće godine, vlada požuruje brodogradilišta da smisle programe vlastite samoodrživosti.
Već odavno se zna da je ovima takva preobrazba neophodna. Hrvatska brodogradnja, koja je i u bivšoj državi bila jedan od najvažnijih industrija, jaka izvozna karta, već dugo je u takvom stanju da u tržišnim uvjetima zaista ne bi postojala. Brodogradilišta pate od viška zaposlenih i manjka produktivnosti, a troškovi ugrađenog materijala u nekima do dostigla čak 80 pa čak i 95 posto konačne cijene broda. Za poređenje u korejskim brodovima, materijali čine oko 35 posto vrijednosti broda. Međutim, dok se 80-tih i 90-tih evropska brodogradnja restrukturirala pod pritiskom agresivne azijske konkurencije, odnosno napustila gradnju trgovačkih brodova i orijentirala se na turističke brodove i vojni sektor, hrvatska je brodogradnja zadržala svoju inerciju. Dosada se ni jedan vlada nije prihvatila ovog teškog problema. Što zbog ogromnih socijalnih implikacija s obzirom na onih 11 hiljada zaposlenih u brodogradilištima i još oko 8 hiljada koje zapošljavaju dobavljači i kooperanti, što zbog nedostatka plana i ideje i sredstava koje bi trebalo uložiti u prestrukturiranje, a što zbog toga što je teško baviti se teškim pitanjima.
Tako i sada uspaničenim brodograditeljima vlada šalje različite poruke, od toga da će barem jedno brodogradilište morati da se bori za opstanak to toga da nitko neće ostati bez posla. Međutim, s obzirom na stanje i rokove da Vlada evropskim pregovaračima dostavi suvisao, uvjerljiv i realan plan, teško zamisliti da će sva brodogradilišta preživjeti. Vlada će tražiti od EK prelazno razdoblje za prestrukturiranje grane do 2015, ali veća sada mora izaći s planom što će raditi do tog roka, ako ga dobije. Za sada to je nepoznanica. Ideje koje se najčešće čuju je da bi barem neka brodogradilišta mogla i trebala preorijentirati na gradnju turističkih kruzera ili jahti, uglavnom brodova za industriju dokolice, gdje bi im trenutna konjunktura išla na ruku.
Iako program restrukturiranja još uvijek nije javan, za neka je brodogradilišta iz vlade već najavljeno da će se morati boriti da ostanu na tržištu, što je vjerovatno samo obzirna najava budućeg gašenja, a nepoznato je koliko će njih biti prepušteno ovakvom konačnom rješenju. U opticaju su različite ideje, ali strategije koju od vlade traži Evropska komisija još nije poznata. U ekonomskoj javnosti vodi se rasprava o tome da li je bolje zatvoriti brodogradilišta, ili i dalje gomilati gubitke i poduzimati neizvjesne sanacije. Nasuprot onima koji smatraju da brodgradilišta treba privatizirati gdje je to moguće i sektor prepustiti tržišnoj sudbini, mnogi zagovaraju stvar brodogradnje kao gotovo jedinog nacionalnog cjelovitog sektora visoke tehnologije koji je davao proizvod vlastitog rada i pameti, jer je, kako je rekao jedan stručnjak „brod najsloženiji proizvod kojeg je hrvatska ruka ikad napravila“. Pored toga, Hrvatska ima akumulirano i veliko tehnološko znanje i iskustvo u sektoru, nekoliko fakulteta brodogradnje, visoke stručnjake i vještu radnu snagu koji bi bili izgubljeni kao resurs.
Davorka Zmijarević, Zagreb
broj 43, maj 2008.