Home VestiBiznis & Finansije Koliko je održiv kineski model razvoja?

Koliko je održiv kineski model razvoja?

by bifadmin

Centar za istraživanje javnih politika analizirao je kineski privredni rast polazeći od premise da je ova zemljatoliko produktivna da polovinu svog bruto društvenog proizvoda reinvestira u osnovna sredstva, a da se na drugoj strani ne suočava sa kapacitetima za proizvodnju koji se ne koriste, sa zajmovima koji se ne vraćaju ili sa povećanjem javnog duga. U Kini, gde su se investiciona ulaganja približila, ako u poslenjem kvartalu već nisu i prešla polovinu bruto društvenog proizvoda, pitanje je samo kada će do usporavanja ekonomije doći i koliko će taj pad biti težak.

I. Istorija nam govori da su sve epizode prevelikog investiranja završile sa teškim padom, finansijskom krizom ili dugim periodima niskih stopa razvoja. I to nije bio slučaj samo sa prenaduvanim tržištima nekretnina čiji je balon na kraju pukao, kao u Americi, Islandu, Dubaiu, da nabrojimo samo neke primere; već i onda kada se investiralo preko svake mere u proizvodnju i industrijske kapacitete, gde nam prvo na pamet padaju Japan osamdesetih ili Istočna Azija devedesetih godina prošlog veka. Sovjetski savez i ugovorne ekonomije nećemo ni da pominjemo.

II. Analizu trenutne situacije počećemo konstatacijom da pravi problem kineske privrede nije kratkoročno pregrejavanje koje donosi inflatorne pritiske, već da je suština preterano investiranje u osnovna sredstva, što se već oseća i što će od naredne godine biti glavni faktor usporavanja. Naime, kineski model rasta se zasniva na izvozno orjentisanoj industrijalizaciji, slaboj valuti, visokim stopama štednje (kako firmi tako i domaćinstava) i veoma niskom potrošnjom. U poslednjih 20 godina, udeo potrošnje u BDP-u pao je sa 52 na 33%, te je rast postao dominantno zavistan od neto izvoza i fiksnih investicija. Treba međutim napraviti razliku između perioda pre i posle krize. Do 2008. godine, visoke stope rasta bile su rezultat pre svega povećanja neto izvoza. Kada je globalna recesija dovela do njegovog pada sa 7,7% BDP-a u 2008. na 4,3% u 2009. godini, Kina nije povećala potrošnju, već je povećala investiciona ulaganja. Tako kolaps izvoza nije doveo do recesije, kao u Japanu, Nemačkoj ili rastućim Azijskim ekonomijama, samo zato što su investicije povećane preko svake mere. Ali, nijedna zemlja na svetu ne može da bude toliko produktivna da polovinu svog BDP-a reinvestira u osnovna sredstva, a da se na drugoj strani ne suoči sa kapacitetima za proizvodnju koji se ne koriste, sa zajmovima koji se ne vraćaju ili sa povećanjem javnog duga. Zato je veoma izvesno da će uskoro takav neodrživi koncept dovesti do usporavanja ekonomije na nivo stopa razvoja od ispod 5%, što je imajući na umu poslednjih par decenija rasta u Kini težak pad.

III. Akutni ekonomski problemi pred vratima obuhvataju sve veći udeo loših zajmova, kao i rastući javni dug, već pomenuto prekomerno investiranje i shodno tome opadajući povraćaj na investicije. Krenimo upravo tim redom. Problem loših zajmova je trenutno prikriven. Ali, sa preko trećinom infrastrukturnih projekata koji imaju nulti stepen povraćaja, nema sumnje da će mnogi od tih projekata predstavljati promašene investicije. Jedino je pitanje ko će platiti cenu – državne banke, centralna ili lokalne vlade? U svakom slučaju, neko će iz javnog sektora morati da se dodatno zaduži. Naime, iako zvanična vladina statistika govori da je javni dug 17% BDP-a, neke procene govore da je dug lokalnih pokrajinskih vlada, narodne banke Kine, kao i železnice već dosegao 77% u 2010. godini! Infrastruktura prevazilazi trenutni nivo BDP-a Kine. Novi aerodromi sa malim prometom, brzi vozovi kojima slabo ko putuje, autoputevi koji vode u masivne vladine zgrade u gradovima duhova. Argument da će Kina ipak u budućnosti trebati takvu infrastrukturu da podrži proces urbanizacije ne stoji. Potrebe bilo koje zemlje za infrastrukturom zavise od prihoda po glavi stanovnika i od produktivnosti rada. Za zemlju poput Kine koja ima BDP po glavi malo iznad 8 000 dolara, infrastrukturni projekti koji prevazilaze one u razvijenim ekonomijama sa 5 puta većim BDP-om i koji će se u potpunosti koristiti za nekih 10-20 godina svakako vode brzom smanjenju vrednosti imovine tih investicija. Dupliranje takođe nema smisla. Da li je Kini zaista potrebno da gradi novih 45 aerodroma povrh 50 upravo sagrađenih koji su ionako poluprazni? Zbog svega rečenog ne čudi da je stopa povraćaja na investicije opadajuća. Pre krize, kapitalne investicije u iznosu od 35% BDP-a bile su dovoljne za stopu rasta od 10%, danas čak ni vrednost investicija od skoro polovine BDP-a ne može da obezbedi stopu od 9%. Drugim rečima, povećanje investicija u fizički kapital može da poveća BDP, ali ne na održivim osnovama.

IV. Nepovoljna demografska struktura i drugi strukturni faktori takođe doprinose visokoj stopi štednje i posledično daljem usporavanju privrede. Problem leži u činjenici da su razlozi zbog kojih Kinezi puno štede, a troše malo, strukturne prirode. Tradicionalno objašnjenje da su visoke stope štednje uzrokovane nedostatkom mreže socijalne sigurnosti, ograničenom socijalnom sigurnošću, zdravstvenim i obrazovnim uslugama razrešava samo manji deo problema. Sada se međutim i porodični sistem socijalne zaštite raspada. Prvo, zato što domaćinstva imaju samo jedno dete koje treba da se brine ne samo o dvoje roditelja i već i o roditeljima njihovih roditelja. Drugo, zato što je urbanizacija razbila nekadašnje porodične veze u kojima je više generacija živelo zajedno. Ono što je posebno interesantno je da je rodni disbalans, kao rezultat dugogodičnje politike jednog deteta koja je uzrokovala selektivne abortuse kada se radilo o ženskoj deci, doveo Kineske đuvegije u nepovoljan položaj. Da bi bili konkurentni na ‘tržištu braka’, oni moraju da za ženidbu poseduju stan i auto, a to dodatno povećava stepen štednje među tom populacijom da bi uopšte došli u poziciju da uzmu kredite za navedenu imovinu. Napomenimo samo da je uobičajeni nivo štednje u konfučijankom društvu poput Kineskog 30-ak% prihoda domaćinstva. U ovom slučaju, on je mnogostruko veći. Glavna krivica međutim nije u štednji domaćinstva, već korporativnog sektora. Povrh štednje domaćinstava, štednja korporativnog sektora predstavlja još 25% BDP. To su u stvari njihovi zadržani profiti koji gotovo u celini idu u kapitalne investicije. Važno je naglasti da tome pogoduju (a) slaba domaća valuta koja smanjuje kupovnu moć domaćinstava, a pogoduje izvoznicima, (b) niske kreditne kamatne stope koje su ispod rastuće stope inflacije, što daje ogroman podsticaj prekomernom investiranju, kao i (c) slabiji rast plata od produktivnosti koji smanjuje jedinične troškove rada, i posledično takođe doprinosi transferu prihoda domaćinstava u korporativni sektor.

V. Malo političke ekonomije na dugačkom putu razvoja zasnovanog na potrošnji nikad nije na odmet. Trenutnu situaciju kontrolišu moćne grupe kojima je u interesu status quo – državne firme, lokalne pokrajinske vlade, izvoznički lobi, državne banke. Na drugoj strani terena nalaze se domaćinstva što je nedovoljno za pravu takmičarsku utakmicu! Partijski zvaničnici na svim nivoima imaju interes da prekomerno investiraju, ne mareći za dupliranje investicija među provincijama, jer je to jedini način da napreduju i na kraju možda postanu jedan od 9 članova Politbiroa. Takođe, malo ih je tada briga za probleme koje ostavljaju svojim naslednicima. Zato svaka provincija ima čeličane, aluminijumske kombinate, fabrike automobila (trenutno preko 100 u čitavoj Kini), postrojenja tekstilne industrije, itd. Već viđeno, zar ne? Dok se sledećeg oktobra ne izaberu novi predsednik i premijer, Kineski političari će učiniti sve što je u njihovoj moći održe sadašnju stopu rasta. Ako se privreda uspori, dodatno će ubrzati potrošnju u kapitalne investicije i dati fiskalni, kreditni i monetarni podsticaj. Ako se sa druge strane ubrza inflacija, stegnuće monetarnu i kreditnu politiku. Međutim, već od izbora naredne godine, rizik za usporavanje ekonomije će se povećati, a niže stope rasta ispod 5% BDP-a će postati realnost u periodu 2013-14. godine.

VI. Za ovakav negativni scenario postoji nekoliko razloga. Povećanje loših zajmova nateraće banke da konačno priznaju rupe u njihovim bilansima. Koliki će biti njihov gubitak zavisiće ne toga koliki je obim takvih zajmova, već pre svega od toga da li će i koliko njihovi gubici biti pokriveni od strane pokrajinskih vlada ili centralne vlasti. Takođe, povećanje javnog duga usloviće prekid pozajmica od strane lokalnih, tj. pokrajinskih vlasti. Sve veći fiskalni deficiti pojaviće se kao rezultat neodrživog kreditiranja na svim nivoima javnog sektora, što će centralna vlada morati da pre ili kasnije prizna. Postaće krajnje neodrživo održati fiksne investicije blizu 50% BDP-a. Prilike za investiranje, naročito u transport, počeće da bivaju sve više i više ograničene kako se bude povećavao trošak novih projekata i kako oni budu postajali sve manje marginalno korisni. Nije zanemarljivo ni što će najrazvijeni svetske ekonomije verovatno iskusiti dalji pad ekonomske aktivnosti što će dodatno limitirati kineski izvoz.

VII. Međutim, lek uvek postoji, pa nije teško zaključiti šta je neophodno za transformaciju kineske privrede od oslanjanja na izvoz i fiksne investicije ka većoj potrošnji. Neophodna je distribucija dohotka prema radu umesto prema kapitalu, fokus na nadnice umesto na profite, kao i na domaćinstva umesto na korporativni sektor. To se naravno ne može desiti preko noći i zbog toga je realno pretpostaviti da će u 2012. i naročito u 2013. godini Kini biti izuzetno teško da održi model rasta zasnovan na prekomernom investiranju u osnovna sredstva. Političke prilike će na kraju odrediti vreme kada će centralna vlast zaustaviti kredite i krenuti u reforme koje će dovesti do povećanja potrošnje. Naravno, ne treba nikada smetnuti sa uma fleksibilnost Kineskih donosilaca odluka da jš neko vreme obezbede visoke stope rasta po bilo koju cenu. To im ne bi bio prvi put.

Autor teksta, Pavle Golicin, je ekonomista po struci sa sveobuhvatnim razumevanjem problema rada i zapošljavanja u regionu Zapadnog Balkana. On se takođe bavi ruralnim razvojem i perspektivama poljoprivrednog i prehrambenog sektora u Srbiji u svetlu pristupanja Evropskoj uniji.

Pročitajte i ovo...