Home TekstoviB&F PlusReprint Šta nam turska kriza govori o ishodu egipatskih nemira

Šta nam turska kriza govori o ishodu egipatskih nemira

by bifadmin

Prva slobodno izabrana vlada jedne zemlje, gde je veliki deo društva obespravljen, nemoćan ili se oseća kao građanin drugog reda je svrgnuta u ime spasavanja demokratije, uz pomoć vojnog udara, i uz podršku bivših elita i „liberala „. A ishod? Još tri državna vojna udara i posle više od 50 godina, duboka podeljenost u društvu koje je još uvek sprečava pojavu zaista inkluzivne politike koja bi uključila sve njene građane. Ne, mi ne govorimo o budućnosti Egipta (ne direktno u svakom slučaju), pišu ekonomisti Daron Ačemoglu i Džejms Robison na svom blogu „Zašto narodi propadaju„. Ovo je samo opis onoga što se desilo u Turskoj 1960.

U Turskoj, prvi prelaz na istinski višestranačku demokratiju dogodio se 1946 sa osnivanjem Demokratske stranke (DP ili Demokrat Part). To je bilo nakon dva eksperimenta sa kontrolisanom višestranačkom demokratijom, gde su čak i pro forma opozicione stranke formirane od poverenika režima privukle toliku podršku da je Mustafa Kemal Ataturk, autokratski vladar zemlje morao da ih ugasi.

turska ataturk

Godine 1950, na veliko razočaranje i uz otpor vojne i državne elite, DP je došao na vlast ubedljivo pobeđujuci na izborima, čime je po prvi put milionima Turaka, do tada suštinski obespravljenih, dat glas. Neizbežno, ovo je uključilo populističku i islamomom obojenu retoriku.

Ali elite DP same po sebi nisu bili anđeli (da li je to iznenađujuće ?). Kada su videli kako im se popularnost topi, usvojili su deo rečnika i ideologijške „žvake“ za mase svojih rivala i njihovu korupciju dopunili represijom i temeljnim pritiskom na medije.

Dana 27. maja 1960, vojska je izvela puč, podržan od strane birokratije, intelektualne elite, i navodno prodemokratskih turskih „liberala“. Na kraju krajeva, nije li razlog vojne intervencije bilo samo  čuvanje demokratije od DP i njenog populističkog lidera Adnana Menderesa?

Vojska je brzo obesila tri lidera DP, uključujući i premijera Menderesa.

Ohrabrena, vojska će intervenisati još tri puta u turskoj politici u narednih 40 godina. Koreni aktuelnih problema u Turskoj delimično leže u polarizaciji koji je produbljena ovim udarom kojim je preoteta vlast iz ruku onih koji su mnogo godina bili nemoćni, i po prvi put su je dobili.

Šta bi se desilo bez vojnog udara? Niko ne zna. Možda bi Menderes i drugi članovi elite DP nepopravljivo oštetiti ekonomiju ili bi pred naredne izbore uveli takav nivo podčinjavanja u društvu da bi postavili temelje za uvođenja sopstvene diktature.

Moguće, ali ne i verovatno. Umesto toga, oni bi verovatno bili zbačeni s vlasti na sledećim izborima, cementirajući tako temelje  turske demokratije.

Ista je stvar sa Muslimanskim bratstvom i Mohamedom Morsijem u Egiptu. Naravno, Bratstvo nije učinilo ništa da pomirljivošću i traženjem kompromisa u periodu pre izbora pokuša da privuče glasove liberala i levičara nevoljnih da podrže kandidata vojske i režima. Naravno, Morsi je bio sve autoritarniji, pokušavao je da dovede svoje ljude na pozicije moći u okviru državne birokratije (kao što su vojska i Mubarak prethodno radili). Naravno, ekonomija je kopnela (mada ne samo zbog lošeg upravljanja Bratstva već i zbog prirodne nestabilnosti koja prati takve ogromne društvene transformacije).

Šta bi se desilo bez vojnog udara koji se dogodio u sredu, 3. jula, 2013, neslavnim skidanjem Morsija sa vlasti i njegovim držanjem u vojnom pritvoru?

morsi egipat

Opet, ne znamo. Moguće je da bi privreda bila toliko duboko uništena da bi izbili još veći i nasilniji protesti. Još gore, moglo se dogoditi da Muslimansko bratstvo možda preuzme poluge moći tako čvrstoj da bi mogli da uvede svoju diktaturu, efikasno blokirajući svaki prostor za stvaranje reprezentativnijih političkih institucija u Egiptu, koji se privremeno otvorio u vreme promena.

Sve je moguće, ali mi bi rekli da su to možda poželjniji rizici od vraćanja vojske uz podršku tzv egipatskih liberala koji sad  navijaju za  suštinski povratak na vojno-kontrolisano društvo. U stvari, pobunjenički pokret, koji je prikupio preko 20 miliona potpisa za raspisivanje prevremenih predsedničkih izbora, ukazuje na to da bi Muslimanska braća bila lako poražena na izborima, samo da su njihovi protivnici sebi dali vremena za to.

Baš kao u Turskoj, Egiptu je trebalo da oni koji su se uzneli na vlast po prvi put mirno izgube izbore – ne zato što druga strana ne može da toleriše samu pomisao na one koje je do tada gledala kao na drugorazredni izbor koji sedi u predsedničkoj palati, već zbog toga što su zabrljali i nisu dobro upravljali, zato što su  izgubili podršku običnih ljudi i morali da napuste vlast na način na koji su tu i došli, kroz izbornu proceduru.

Baš kao u Turskoj, Egiptu su bile potrebne garancije za obe strane da inkluzivne politike u kojoj bi svaki segment društva, bez obzira na veroispovest, religiju, pol i socijalni status, mogao da učestvuje u vlasti.

Umesto toga, imamo pred sobom vojni udar koji potvrđuje najgora strahovanja veoma velikog dela populacije – da takozvane liberalne elite i vojska koji su vladali zemljom tako dugo neće učiniti ništa da podele vlast   (da ne pominjemo  Mubaraka i njegove saradnike, koji su zajedno sa vojskom, takođe efikasno marginalizovani mlade i liberale, koji su se sada pretvorili u saveznike vojnika).

Kako će se ovaj segment društva ikada steći poverenje u demokratsku politiku? Kako možemo očekivati da oni ne rade na tome  da potpuno potkopaju protivnika u trenutku se on bori za vlast na nacionalnom ili lokalnom nivou? Kako da se sada nadaju da će se okončati gvozdeni zakon egipatske oligarhije?

Izgleda da će, kao u Turskoj, put do istinske demokratije u Egiptu  biti dug, težak i prepun propuštenih prilika.

DARON AČEMOGLU & DŽEJMS ROBINSON

Pročitajte i ovo...