Home Tekstovi Ko ima moć u Evropi?

Ko ima moć u Evropi?

by bifadmin

Kijev. Ukrajina se bori sama sa sobom. Amerikanci, Rusi i Evropljani posmatraju. U pitanju su interesi i uticaj. Međutim, ovde se ne sukobljavaju istok i zapad. Ovde svako nastupa za sebe. Stav SAD je nedvosmislen: „Fuck the EU“, kaže iskusna diplomatkinja Victoria Nuland, zadužena za Evropu u Obaminoj administraciji. Donald Rumsfeld je u svoje vreme gunđao nešto o „staroj Evropi“, a sada imamo Nuland i F reč. Bush ili Obama, Irak ili NSA, američki predsednici nas ne poštuju, niti brinu o slici kakvu imamo o njima.

To je naša greška.

Istovremeno u Karlsrueu. Sudije nemačkog ustavnog suda su donele odluku bez presedana. Oni su Evropskom sudu u Luksemburgu prosledili veoma značajno pitanje, čime su ga priznali kao vrhovnu instancu. Sud u Luksemburgu treba da odluči da li je Evropska centralna banka delovala ultra vires, suprotno pravu, kada je njen šef Mario Draghi najavio neograničenu kupovinu obveznica prezaduženih zemalja. Sama najava je bila dovoljna da kamate padnu. Ekonomija i politika žive od verodostojnosti. Draghijevo obećanje da će učiniti „sve što je potrebno / whatever it takes“ za spas evra, bilo je uverljivo. To ne važi za evropsku politiku Angele Merkel.

Ova odluka ECB-a iz 2012. bila je politička. Novac je politički medijum. To su uvek bolje razumeli u Francuskoj i Italiji nego u Nemačkoj, gde ekonomisti maštaju o finansijsko-političkoj neutralnosti. Tumačeći doslovno evropske ugovore, ECB ne sme da vodi politiku. Međutim, ona to mora da čini, kada drugi ne rade svoj posao. Konstrukcijska greška unutar evra bilo je izostavljanje zajedničke ekonomske politike i transfernih plaćanja, koja su neophodna unutar zajedničkog ekonomskog, monetarnog i životnog prostora. ECB je nadomestila ovaj nedostatak.

Vlade su samo posmatrale. Parlamente niko nije ništa pitao. I ranije smo imali demokratski deficit. A kako smo se sa njim suočili tokom krize? Tako što smo potpuno isključili demokratiju. To je bila prekretnica. Na to su u tužbama podnetim nemačkom ustavnom sudu ukazivali protivnici evra, Peter Gauweiler iz CSU-a, i kritičari evra iz Die Linke. Evro je spasen nedemokratskim sredstvima, jer demokratska nisu ni postojala. Jedna strana se žalila na spasavanje, druga na demokratski deficit.

evropa hanzaplast

Presuda iz Karlsruea osvetljava postdemokratsko stanje u Evropskoj uniji. Institucije funkcionišu, ali u nuždi i bez građana. EU je čudesna biljka, ali njeni tvorci ne dozvoljavaju da joj iko priđe – iz straha. Međutim, Evropljani moraju da iskažu svoj stav. Postoji toliko mnogo ideja: direktni izbor predsednika Evropske komisije, više vlasti Evropskom parlamentu, ustavotvorna skupština.

Evropu moramo demokratizovati, a da je pri tome ne uništimo.

Ne smemo toliko lako odustati od Evrope. Ukoliko bismo sada postavili pitanje o poverenju Evropi, Front National i AfD bi izašli kao ubedljivi pobednici. Moramo se zabrinuti zbog protivnika Evrope. U suprotnom rizikujemo da oni izgube i poslednji ostatak „evropske građanske solidarnosti“ (još jednom Habermas), i da nastave da govore „o lenjivcima i grebatorima iz država u krizi koji se kockaju sa našim blagostanjem“.

Sudije iz Karlsruea su donele mudru odluku prosledivši tužbe Evropskom sudu u Luksemburgu. Politički problem se ne može rešiti pravnim putem. „U pokušaju da osigura vladavinu prava, sud može da prekorači svoje nadležnosti“, napisala je sudinica Gertrude Lübbe-Wolff u izdvojenom mišljenju. Sada je odluka na Luksemburgu. Sudu koji je još više naviknut na donošenje političkih odluka. Istovremeno se odlučuje i o sledećim pitanjima. Ko je za šta nadležan kad je reč o evru? Parlamenti? Administracije? Birokrati? Tržišta? A šta je sa biračima?

Neophodna je sveobuhvatna rasprava. Ali gde? U parlamentima i novinskim redakcijama? Ne. Pred sudovima. Ona je komplikovana, pravna, filozofska, ali je vredi poslušati, jer se tamo odlučuje o našoj budućnosti, o našoj sudbini.

Evropa je u potrazi za sopstvenim identitetom. Za Amerikance je to zaista neobična predstava. Ko ima moć? Na to pitanje je sa one strane Atlantika već dat odgovor. Predsednička kampanja košta šest milijardi dolara. Pravac kojim se kreće zemlja određuje se negde između novca, podataka ilegalno prikupljenih od građana i industrije oružja, dok je vrednost nekog prava jednaka tehničkim troškovima potrebnim da se ono prekrši.

Evropa još uvek može da izabere drugi put.
Preneto sa Peščanika

Pročitajte i ovo...