Korona virus ubija ljude, uništava kompanije i radna mjesta, jer još uvijek nema ni lijeka ni vakcine, samo su se menadžerski bonusi pokazali apsolutno imunim na bilo kakav uticaj pandemije. Analize su pokazale da od 42 velike kompanije u SAD koje su zvanično proglasile bankrot između marta i jula ove godine, njih 34 su isplatile bonuse svojim menadžerima. Paradoksalno je da zagovornici ove prakse sve opravdavaju potrebom da se „zadrže talenti“ među menadžerima, što je prilično nebulozan argument. „Talenat“ koji je i doveo firmu do propasti a vlasnike oslobodio viška para, teško da je rješenje za dizanje firme iz mrtvih.
Kompanije od Njujorka do Tokija uveliko osjećaju posljedice pandemije a čitavi sektori, poput turizma i transporta, nalaze se na rubu kolapsa, mada ni ostatak ekonomije nije u puno boljoj situaciji. Tako je ekonomska kriza uzela svoj danak, pa su i globalne kompanije poput rentakar giganta Hertz Global Holding, američkog trgovinskog lanca J.C. Penney ili Neiman Marcus Group, lanca trgovina luksuznom robom, završile u bankrotu.
Bankrot je sastavni dio tržišne utakmice gdje, barem u teoriji, uvijek neko dobija a neko gubi, a gubitnicima sleduje crveni karton i izlazak sa terena. Rezultat takvog izlaska sa tržišta je da radnici ostaju bez posla a dioničari bez para, iako ni jedni ni drugi nisu imali efektivnu kontrolu nad firmom i donosili poslovne odluke koje su i dovele do bankrota, jer je stvarna moć u rukama menadžera. Teoretski, i menadžeri bi dijelili sudbinu zaposlenih i dioničara, ostajući i bez posla i bez para, odnosno bonusa.
To je teorija, ali je praksa modernog kapitalizma malo drugačija. I u praksi radnici ostaju bez posla a dioničari bez para, ali zato menadžeri, bez obzira na bankrot, uredno naplaćuju milionske bonuse, gledajući sa optimizmom u svjetliju budućnost.
Analize su pokazale da od 42 velike kompanije u SAD koje su zvanično proglasile bankrot između 11. marta i 15. jula ove godine, njih 34 su isplatile bonuse svojim menadžerima u roku od šest mjeseci prije zvaničnog proglašenja bankrota, pri čemu je polovina firmi bonuse isplatila tokom dva mjeseca prije zvaničnog bankrota.
Bonus ujutro, bankrot popodne
Formalno, po američkim zakonima firma koja je u procesu stečaja ili likvidacije ne može isplaćivati bonuse za prethodni period direktorima, pri čemu zabrana važi od momenta kada firma zvanično pokrene proces stečaja ili likvidacije. Ovo je sasvim logično i normalno i tu nema ništa sporno, ali formalno zakon isto tako nigdje ne kaže da je zabranjeno isplatiti bonuse prije zvaničnog otvaranja postupka, pri čemu ovo „prije“ može biti bukvalno dan ranije.
Ovaj „previd“ zakonodavaca tako omogućava da se potpuno legalno napune direktorski džepovi gotovinom, prije nego što vrijednost firme i zvanično padne na nulu. Malo je teže naći objašnjenje za ovaj „previd“, jer firme ne propadaju preko noći, niti se za mjesec ili dva, stabilna, uspješna i prosperitetna firma tek tako pretvara u ruinu. A direktori su ti koji najbolje znaju kakva je stvarna situacija, pa tako oni jedini imaju priliku da u posljednji tren strpaju u džepove ono što je preostalo od gotovine.
Tako su američke kompanije Hertz Global Holdings i J.C. Penney, pet dana prije zvaničnog bankrota isplatile skromne bonuse zaslužnim direktorima koji su nesebičnim radom i zalaganjem doveli kompanije do bankrota. Direktori kompanije Hertz zasluženo su inkasirali po 1,5 miliona dolara, 72 sata prije službenog bankrota dok je firma istovremeno otpustila 14.000 radnika.
U slučaju kompanije J.C. Penney, koja zadnjih deset godina nije vidjela profita i koja je od početka epidemije zatvorila 846 prodavnica, približno polovinu od ukupnog broja i na čekanje poslala 78.000 od 85.000 ukupno zaposlenih, za bonuse direktorima izdvojeno je deset miliona dolara. Više od polovine ove sume, 6,2 miliona dolara, inkasirala je generalna direktorka, Jill Soltau. U zlatno doba, ova kompanija je inače imala oko 200.000 zaposlenih. Samo 48 sati nakon isplate višemilionskog bonusa direktorki, kompanija J.C. Penney je zvanično bankrotirala.
Očigledno niko, niti direktorka niti upravni odbor koji je odobrio isplatu bonusa, nije mogao ni sanjati da bi kompanija u narednih 48 sati potpuno neočekivano mogla bankrotirati, što je sigurno šokiralo i direktora i članove upravnog odbora. U suprotnom, sasvim sigurno je da ne bi brutalno izigrali povjerenje vlasnika i nagradili direktoricu sa milionima dolara za uništenje firme.
Sličnu velikodušnost prema svojim direktorima pokazala je i avio kompanija Avianca Holdings, koja pokriva uglavnom Južnu Ameriku. Početkom maja, generalni direktor i finansijski direktor dobili su bonuse u iznosu od 3,7 i 2,6 miliona dolara. Pet dana kasnije firma je zvanično proglasila bankrot.
Praksa višemilionskih bonusa za menadžere koji su doveli kompanije do bankrota ima dugu i svijetlu tradiciju. Među uzorima su svakako direktori najvećih svjetskih banaka koji su 2008. godine, nakon što su zbog vlastite pohlepe doveli do kolapsa globalnog finansijskog sistema, panično trčali premijerima i ministrima finansija ultimativno zahtjevajući svježe pare iz budžeta, kako bi se spriječila globalna kataklizma, kraj svijeta i vasione.
Kako se kapital banaka istopio, porezni obveznici su nadoknadili izgubljeno i prva stvar koju su bankari uradili sa svježim kapitalom bila je da sebi isplate astronomske bonuse za „ostvarene rezultate u prethodnim godinama“.
Vlasnici su prolazni, a direktori vječiti
Isti primjer slijedili su i direktori kompanija, pa je i prije početka pandemije isplata bonusa neposredno prije bankrota postala standardna praksa. U zadnjih pet godina, desetine firmi koje su završile u bankrotu neposredno prije ovog svečanog čina direktorima su isplatili milionske bonuse, tako da pandemija i nema puno veze sa ovom praksom.
Kako se ova praksa opravdava druga je priča. U teoriji korporativnog upravljanja, vlasnici, tj. dioničari su ti koji biraju upravni odbor koji kontroliše menadžment i štiti interese firme i vlasnika. Upravni odbor, potom, unajmljuje direktore da vode svakodnevno poslovanje. To je teorija i bajke za djecu na Zapadu i odrasle u „tranzicijskim državama”. Praksa je, kao što se vidi, sasvim drugačija.
Paradoksalno je da zagovornici ove prakse sve opravdavaju potrebom da se „zadrže talenti“ među menadžerima, što je prilično nebulozan argument. „Talenat“ koji je i doveo firmu do propasti a vlasnike oslobodio viška para, teško da je rješenje za dizanje firme iz mrtvih i još manje je vjerovatno da za takvim „talentima“ vlada neviđena potražnja na tržištu.
Identičan argument navodile su i banke 2008. pravdajući direktorske bonuse „strahom“ da bi „talenti“ iz američkih i evropskih banaka mogli „otići kod konkurencije“. Čudno, ni onda kao ni sada, niko se nije upitao a kod koje bi to konkurencije ovi giganti mogli otići? Kina? Zimbabve? Papua Nova Gvineja? I važnije od svega, kakav je to „talenat“ kome je najveći poslovni uspjeh dovesti do bankrota globalnu banku ili kompaniju.
Na žalost, logika je odavno odbačena kao višak i nepotrebna smetnja, pa se logična pitanja više ne postavljaju, a još manje se može očekivati da se na njih dobije suvisao odgovor. Realnost je da plate i bonusi menadžera nemaju više praktično nikakve veze sa rezultatima poslovanja kompanije ili banaka. Profit ili gubitak, rast ili pad tržišnog udjela, nemaju puno uticaja na milionske bonuse menadžera velikih firmi koji praktično više ne odgovaraju nikome, ni upravnom odboru a pogotovu ne dioničarima.
Podjednako je nebitno i šta će na kraju biti sa kompanijom, jer ako im firma i završi u bankrotu čeka ih direktorska pozicija u nekoj drugoj firmi, takođe sa milionskim bonusima, jer potražnja za takvim „talentima“ ne opada.
U međuvremenu, zaposleni u ovim kompanijama nemaju tu sreću da ih uprava smatra talentima, već jednostavno potrošnom robom. Kad ništa drugo ne pomaže, masovna otpuštanja su uvijek popularan potez kako bi se pokazalo da su direktori ozbiljni u smanjenju troškova, sve dok na kraju svi zaposleni ne završe na ulici, a firma u bankrotu i bez kapitala.
Dražen Simić
Foto: Pixabay