Kada se pomenu startap kompanije i investitori voljni da ubrizgaju milione dolara na neviđeno, obično je prva asocijacija Silicijumska dolina. Posljednji region koji nam pada na pamet je Afrika, iako su posljednjih pet godina investitori uložili milijarde dolara u afričke startap kompanije a do 2025. godine ova ulaganje bi trebala dosegnuti 10 milijardi dolara godišnje.
Od Egipta pa do Južnoafričke Republike, investitori, prije svega zapadni, u potrazi su za lokalnim kompanijama koje imaju poslovni potencijal. U 2015. godini afričke startap kompanije privukle su 277 miliona dolara, da bi u 2019. godini ta suma narasla na 2,02 milijarde dolara. Pandemija je usporila globalnu ekonomiju, ali uprkos tome u 2020. godini u afričke startap kompanije je uloženo 1,4 milijarde dolara.
Ovdje se radi o grubim procjenama, jer precizan iznos ulaganja teško je utvrditi s obzirom da dio investitora, zbog urođene skromnosti, ne objavljuje iznose svojih ulaganja. Ono što je impresivno je kontinuirana stopa rasta ulaganja u startap kompanije iz godine u godinu, što je indikator neiskorištenog potencijala i činjenice da postoji ogroman prostor za dalji rast.
Očekivani oporavak globalne ekonomije nakon pada u 2020. godini, značio bi i dalji rast ulaganja u afričke stratap kompanije, pa je procjena za 2022. godinu između 3,8 milijardi i 4,7 milijardi dolara, dok bi u 2025. godini ta ulaganja trebala dostići 10 milijardi dolara.
Veličina je, ipak, važna
Afrika je velika, ipak se radi o preko milijardu stanovnika u 54 države – svaka sa vlastitim problemima i potencijalima, sa različitim kulturama – pa tako i investicije u startap kompanije nisu ravnomjerno raspoređene.
Nigerija, Kenija, Egipat, Južna Afrika, Gana, Ruanda, Uganda i Maroko su države u čije startap kompanije je uložena glavnina novca. Nije preveliko iznenađenje da su na vrhu liste države sa najbrojnijom populacijom na afričkom kontinentu. Nigerija, sa 211 miliona stanovnika, Egipat sa 101 milion, Južna Afrika sa 59 miliona, su impresivna tržišta sama za sebe, čak i kada se u prosjeku radi o siromašnim zemljama.
Šta god da prodajete na nacionalnom tržištu, uvijek postoji barem jedan posto kupaca voljnih da to kupi. Na tržištu sa 100 miliona stanovnika jedan posto je milion mušterija, što nije za potcijeniti. Podjednako je bitno da i u siromašnim zemljama nisu svi siromašni, pa je tako samo u Nigeriji u 2020. godini bilo 9.100 dolarskih milionera koji su zajedno kontrolisali 207 milijardi dolara, a milioneri su samo vrh ledenog brijega.
Sa druge strane, i najsiromašniji kupuju, pa ako nudite osnovne proizvode ili usluge, čak ako vam je zarada samo jedan cent, kad vam se broj klijenata mjeri desetinama miliona onda se, cent po cent, na kraju nakupi pristojna suma.
Rezultat je da su u 2020. godini, i pored pandemije, u startap kompanije u Nigeriji investitori uložili 307 miliona dolara, u Keniji 305 miliona dolara, Egiptu 269 miliona dolara, u Južnoj Africi 259 miliona dolara, Gani 111 miliona dolara. Dok je očekivano da su velike afričke države zanimljive i investitorima, primjer Ruande, sa 12,9 miliona stanovnika, koja je sa 11,6 miliona dolara uloženih u startap kompanije u 2020. godini jedna od top 10 afričkih država, pokazuje da su investitorima bitni i drugi faktori osim veličine tržišta.
Ruanda slovi kao jedna od najfunkcionalnijih afričkih država sa dobro organizovanom administracijom, dok je stanje političkih sloboda i demokratskih procesa podložno različitim viđenjima. Uostalom, odsustvo političkih sloboda nikada nije pretjerano zabrinjavalo investitore, o čemu svjedoče brojni primjeri od Kine, Južne Koreje, pa do Čilea.
Glavnina afričkih ulaganja, 60 posto, koncentrisana je na startap kompanije u oblastima primjene novih tehnologija u finansijskom, zdravstvenom i poljoprivrednom sektoru, kao i u izvore obnovljive energije. U principu, investitori ne očekuju nužno radikalno nova rješenja, već je dovoljna lokalna varijanta globalnih proizvoda i usluga, bilo da se radi o elektronskoj trgovini ili sistemima za slanje novca. Globalne kompanije poput Stripe, Palača i ostalih, zaključili su da je jednostavnije i jeftinije kupiti već uhodan posao na lokalnom nivou, nego pokušavati da sa sami prošire na novom afričkom tržištu. Poznavanje domaćeg terena je ključna prednost, koja se ne može zamijeniti dubljim džepom.
Naravno, dio rješenja koje nude afričke startap kompanije je originalan, pošto afrička infrastruktura od energije, transporta, do telekomunikacija, jednostavno nije uporediva sa zapadnom, niti su problemi isti, pa se postojeća zapadna rješenja i koncepti ne mogu uvijek samo prekopirati. Uostalom, Zapad nije uvijek u tehnološkoj prednosti, pa je tako sistem plaćanja sms-om, „mpesa“, razvijen u Africi, u Keniji, prije nego što je onlajn mikro plaćanje postalo hit na Zapadu, jer je postojeća bankarska infrastruktura bila nedostupna većini stanovnika.
Nije sve u zakonima
Afrika nije baš ideal poslovnog okruženja fokusiranog na podršku biznisu. Zato u praksi zato postoje dva modela kada se radi o finansiranju startap kompanija. Nigerijski model bazira se na registraciji firme na Zapadu, najčešće SAD, iako se sav biznis odvija u Nigeriji, jer je tako jednostavnije raditi sa investitorima. Drugi je kenijski model, gdje investitori direktno ulažu u lokalnu firmu. U svakom slučaju, prije nego što ulože pare, potencijalni investitori žele se uvjeriti na terenu kako stvari stoje, bez obzira gdje je firma nominalno registrovana.
Svaka vlast voli da se pohvali kako su bez zadrške posvećeni poduzetništvu i privatnoj inicijativi, posebno mladih i nezaposlenih, najavljujući periodično donošenje mjera koje bi trebale da pokrenu lavinu startap kompanija.
Italija je bila prva država u svijetu koja je u 2012. godini donijela poseban zakon o startap kompanijama. Po uzoru na Italiju, Tunis je bio prva afrička država koja je donijela svoj zakon o startap kompanijama 2018. godine. Između ostalog, zakon je predvidio oslobađanje od poreza za startap kompanije tokom prvih osam godina poslovanja, niz drugih poreskih i carinskih olakšica i kao šlag na torti, godinu dana neplaćenog odsustva za osnivače koji su zaposleni, bilo u javnom ili privatnom sektoru, te plate iz budžeta za maksimalno tri osnivača tokom godinu dana. Praktično, država je dala svakome šansu da proba sa privatnim biznisom, pa ako ne upali, mogu se vratiti na stari posao.
Sve ove beneficije nisu imale naročitog uspjeha u privlačenju investitora u tuniške startap kompanije, za razliku, recimo, od Nigerije, gdje ne manjka investitora iako vlada ne pokazuje namjeru da donese sličan zakon.
Dosadašnji rekord od 2,2 milijarde dolara uloženih u 2019. godini u afričke startap kompanije daleko je još od 132,9 milijardi dolara uloženih u startap kompanije u Sjevernoj Americi ili 33,4 milijarde dolara u evropske startap kompanije u 2020.
Ali brzina kojom iz godine u godinu rastu ulaganja zapadnih investitora u afričke startape, pokazuje da očekivanih 10 milijardi dolara ulaganja u 2025. godini bi do kraja ove decenije moglo narasti na sumu koja ne bi bila daleko iza ulaganja u evropske startap kompanije. Utoliko prije što su dosadašnja ulaganja bila koncentrisana tek na manji dio Afrike.
Osim tržišta od milijardu ljudi i mlade populacije, ono što zapadni investitori kupuju kroz svoje investicije je i veliki broj obrazovanih IT stručnjaka. Oni ne zaostaju za zapadnim vršnjacima, osim što su mnogo jeftiniji, što sa stanovišta investitora znači i mnogo profitabilniji. A u utrci za ekstra profitom novca za investiranje nikad nije manjkalo, barem kada se radi o zapadnim investitorima.
Izvor: Dražen Simić, Biznis i finansije julski broj 187/188
Foto: Pixabay