Bivša britanska premijerka Liz Truss i njen ministar finansija, Kwasi Kwarteng, odmah nakon preuzimanja funkcija krenuli su sa primenom svojih ideja o transformaciji Velike Britanije i „povratku izvornim načelima tačerizma“. Rezultat je bio da su u roku od nekoliko dana britanska ekonomija i finansije dovedeni na rub kolapsa, a da je ona podnela ostavku posle samo 45 dana rada.
U septembru 2012. godine, pet novih članova britanskog parlamenta iz reda konzervativaca, Kwasi Kwarteng, Priti Patel, Dominic Raab, Chris Skidmore i Liz Truss, objavilo je zajednički svoj politički manifest u formi knjige „Nesputana Britanija“ („Britannia Unchained“). Knjiga i nije bila baš bestseler, a većina stručnjaka proglasila ju je jeftinim političkim pamfletom, čiji je glavni cilj samopromocija autora, kroz isticanje njihovog idolopoklonstva ideji čistog nesputanog neoliberalizma.
Narednih godina, ovo pisanije od nekih 150 stranica praktično je zaboravljeno, sve do ljeta 2019. godine, kada je Boris Johnson ustoličen kao novi premijer i u njegovoj se vladi našlo četvoro koautora zaboravljenog pamfleta: Priti Patel, Dominic Raab, Kwasi Kwarteng, i Liz Truss. Iznenada, političari i analitičari počeli su ponovo da iščitavaju zaboravljeni pamflet i da iznesene ideje shvataju ozbiljnije sada, kada su autorima postale dostupne poluge vlasti.
Same ideje nisu bile nove, već se radilo o ponavljanju dobro poznatih recepata za srećan i dug život: smanjenje poreza na najmanju moguću mjeru, minimalna intervencija države u formi regulative, kresanje javne potrošnje, posebno socijalnih davanja za nezaposlene i invalide, smanjivanje prava zaposlenih i kritika lijenih radnika.
Robin Hood je mrtav. Živio Superhik!
Rezultat kolektivne mudrosti petoro nepriznatih genijalaca je zaključak iz njihovog pamfleta da „nakon što se zaposle, Britanci su među najvećim lijenčinama na svijetu. Radimo najmanji broj sati, penzionišemo se rano i naša produktivnost je niska“.
Pamflet je daleko od ozbiljnog teksta, jer kao izvori za unaprijed poznate zaključke koristi se mješavina novinskih tekstova, statistike, te pojedinačni slučajevi .
Tako se britanski zaposleni optužuju da rade premalo i da su neproduktivni, ali se istovremeno navode podaci da u drugim evropskim zemljama radnici imaju manje radnih sati ali veću produktivnost. Kako se navodi, Nijemci imaju 14 posto manje radnih sati od Britanaca, ali niko nikad nije optužio Nijemce da su rođeni zabušanti, neradnici i lijenčine, što bi bio logičan zaključak slijedeći logiku autora. Drugim riječima broj radnih sati i produktivnost nisu u direktnoj vezi, ali možda ipak visina plate ima neke veze sa motivisanošću i produktivnošću.
Posebna meta autora su nezaposleni i primaoci invalidskih penzija, za koje je očigledno da neće da rade, već da žive na visokoj nozi u neviđenom luksuzu i sve to na grbači poreznih obveznika. Za obične penzionere, autori su zaključili da s obzirom da se produžio životni vijek, ljudi bi trebali raditi barem do 76. godine, uz ukidanje državnog penzionog fonda i oslanjanja samo na privatne penzione fondove.
Srećom, kako Boris Johnson nije nikada bio vezan za neku ideologiju, dok je pandemija natjerala i najvatrenije zagovornike neoliberalizma da zarad spašavanja ekonomije i socijalnog mira posegnu za direktnom finansijskom intervencijom države, četvoro zagovornika „oslobođenja“ Britanije i nije imalo priliku da svoje ideje primjeni u praksi.
Siroti mali bankari
Sve se promijenilo 6. septembra ove godine, kada je Liz Truss zvanično postala britanski premijer a Kwasi Kwarteng ministar finansija. Novi dvojac bez oklijevanja je krenuo u radikalnu transformaciju Velike Britanije u ekonomsku super silu, tretirajući svoj pamflet kao uputstvo za upotrebu.
Prva odluka novog ministra finansija Kwasi Kwarteng bila je davanje otkaza stalnom sekretaru ministarstva finansija, koji je šef profesionalne administracije ministarstva, što je bio prvi neočekivani potez. Ustvari ovo se moglo i očekivati, s obzirom da su u pamfletu „Nesputana Britanija“ kao jedan od glavnih krivaca za anemičan ekonomski rast autori identifikovali profesionalnu administraciju, koja po njihovom mišljenju nije sklona promjenama.
Napaćeni i nepravedno kažnjeni bankari, kojima je EU nakon finansijskog sloma 2008. godine zakonski ograničila bonuse do visine maksimalno dvije godišnje plate, konačno su trebali biti oslobođeni ovih okova odlukom novog ministra finansija i ponovo uživati u neograničenim bonusima. Kako su bankarski bonusi poveliki, bilo bi šteta da se država umiješa u njihovu raspodjelu, pa je novi ministar tako najavio i smanjenje najviše porezne stope na lična primanja sa 45 na 40 posto, što je bankare dvostruko obradovalo.
I tek uvedeni dodatan porez od jedan posto za zdravstveno osiguranje žrtvovan je u ime ideološke čistoće, jer porezi su jedno veliko zlo i glavni uzrok sporog ekonomskog rasta. Naravno, premijeru i ministru finansija ni na kraj pameti nije bilo da to znači da će onim sa minimalcem uštedjeti „fantastičnih“ sedam funti godišnje, ali će zato oni sa najvećim primanjima uštedjeti 1.800 funti. Tako da je čista slučajnost da i ovaj potez pogoduje uglavnom onim već bogatim.
Vlada nije mogla baš potpuno ignorisati realnost u vidu energetske krize, pa je kao cijenu za očuvanje socijalnog mira uvela ograničenje cijene gasa za domaćinstva do nivoa prosječne potrošnje, što bi trebalo koštati četrdesetak milijardi funti.
Entuzijazam nove vlade za uklanjanje regulatornih prepreka nesputanom ekonomskom razvoju proširio se i na ukidanje različitih mjera koje su prethodne vlade donijele, sa ciljem suzbijanja epidemije gojaznosti koja stvara i dodatan pritisak na zdravstveni sistem, sve u ime deregulacije.
Bušite djeco, bušite
Na meti se našla i zabrana frackinga, kontraverznog metoda za vađenje gasa i nafte iz kamena, čija primjena je dovela do povećanog broja zemljotresa te dodatne ekološke štete. Ali šta je priroda, čista voda i zemljotres u poređenju sa nesputanom privatnom inicijativom velikih naftnih kompanija. To što su među najvećim protivnicima frackinga upravo glasači konzervativaca, nije igralo bitnu ulogu.
Ukidanje brojne regulative, zakona, podzakonskih akata uz radikalnu izmjenu poreznog sistema i radnog zakonodavstva i pored najbolje volje će potrajati, pa se nova vlast dosjetila spasonosnog rješenja u vidu investicijskih zona. Ideja je da bi se širom Britanije trebale formirati brojne zone u kojima praktično ne bi važili postojeći zakoni, bilo da je riječ o porezima, radničkim pravima ili ekološkim standardima. Sve sa ciljem eksplozivnog ekonomskog rasta, kao rezultata nesputane privatne inicijative.
Na iznenađenje premijerke i njenog ministra finansija, njihov plan radikalne transformacije nije dočekan sa ovacijama na finansijskom tržištu, već sa panikom.
Rukovođeni ideološkim fanatizmom, premijerka i njen ministar finansija krenuli su u frontalno rezanje budžetskih prihoda, bez ikakvih alternativnih prihoda. Rješenje za manjak prihoda našli u novom dodatnom zaduživanju, što bi se nekad u nekoj budućnosti trebalo kompenzirati kroz povećani ekonomski rast. Kada bi se to trebalo desiti i koliko bi taj rast trebao iznositi niko u vladi nema pojma, niti ih takvi detalji zanimaju.
Rezultat je bio trenutno potonuće funte u odnosu na dolar, pad na berzi gdje se istopilo nekih 500 milijardi funti i drastičan skok kamata na državne obveznice.
Da se radi o ekstremnoj neodgovornosti vlasti, najbolje se vidi po tome da su čak i ekstremne neoliberalne organizacije poput MMF-a i Bijele kuće, upozorile britansku vladu da prestane sa takvim besmislenim potezima prije nego što britanska ekonomija ozbiljno nastrada.
Kao i svi fanatici, Truss i Kwarteng odbili su da se suoče sa stvarnošću i insistirali da će njihov plan upaliti. Međutim, videli smo kako se to završilo.
Dražen Simić
Biznis & finansije 202, oktobar 2022.
Foto: Jian Liu, Unsplash