Naš glavni problem nije održivost penzionog sistema, već to što će veliki broj budućih penzionera imati primanja nedovoljna za pristojan i dostojanstven život, kaže profesor Ekonomskog fakulteta u Beogradu dr Mihail Arandarenko u razgovoru za Insajder.
„Njegova održivost je manji problem, posebno na relativno kraći rok (recimo do 2050), od adekvatnosti, koja uskoro može da postane gorući problem, a ignorišu je i vlasti i stručna javnost“, tvrdi on.
Problem adekvatnosti odnosi se na to da penzije za sve veći broj penzionera neće biti dovoljne za pristojan život iznad granice siromaštva. Siromaštvo penzionera i starih lica već sada raste, uprkos tome što su proteklih pet godina penzije rasle dosta brže od troškova života, tvrdi Arandarenko i dodaje: „Jednom kada se taj trend uspori, problem adekvatnosti će se pojaviti u akutnom obliku, jer pravila određivanja visine penzije našeg penzijskog sistema u kombinaciji sa radnim istorijama novih i budućih penzionera iz devedesetih i dvehiljaditih godina generišu sve veću nejednakost“.
On kaže da ni privatno penzijsko osiguranje ne može rešiti ovaj problem, pre svega jer je ono dostupno građanima koji više zarađuju a ne onima koji će imati najmanje penzije.
Problematičan sistem doprinosa
„Naš sistem doprinosa je, praktično i uslovno rečeno, prepisan nemački sistem, u smislu pravila koja su vezana za to kolika će biti nečija penzija, ali sa dve velike razlike. Prva razlika je u tome da nemački sistem uključuje, sa strane minimalne i maksimalne penzije, nešto pravičnije rešenje od našeg, u smislu da se minimalne penzije štite i povećavaju, dok su više penzije dodatno oporezovane, to jest, na penzije se plaća progresivan porez kao i na bilo koji drugi prihod. Na taj način se malo smanjuje penzijska nejednakost“, napominje profesor Arandarenko.
Kao drugu veliku razliku između nemačkog i srpskog sistema, on navodi činjenicu da je, i u Zapadnoj i Istočnoj Nemačkoj većina građana tokom čitavog radnog veka bila formalno zaposlena i imala kontinuitet u uplati doprinosa, bez obzira na visinu zarade. Upravo dug radni staž i stabilne formalne karijere omogućili su da takav model funkcioniše znatno ravnomernije nego u Srbiji.
“Sa druge strane, kod nas imamo devedesete godine u kojima su firme, praktično, bile ohrabrivane da isplaćuju ljudima samo topli obrok, iako ih nisu otpuštale, i dvehiljadite u kojima je bila jako velika nezaposlenost i još veća neformalna ekonomija”, ističe profesor Arandarenko i dodaje da se to posle tranzicije nešto popravilo, ali tek u desetim godinama.
“Mi u društvu imamo veliku podvojenost – one koji, zahvaljujući radnoj karijeri koja je bila sve vreme u javnom sektoru, mogu da računaju na koliko-toliko pristojne penzije, i one koji su bili u privatizovanom ili privatnom sektoru, koji u suštini sada odlaze sa nekim minimalnim penzijama ili blizu njih, i to sve manje postaje dovoljno za život, jer fiksni troškovi, kirije, energije, hrane rastu dosta brzo. To je glavna kritika, i ono što je, po meni, glavni problem“, zaključuje u razgovoru za Insajder profesor Ekonomskog fakulteta u Beogradu dr Mihail Arandarenko.
Ceo tekst možete pročitati na Insajderu
Foto: Bruno Martins, Unsplash

