Kula od karata u obliku globalne trgovine karbon kreditima ozbiljno je uzdrmana kada se pokazalo da je jedan od ključnih globalnih igrača, američka neprofitna organizacija Verra, najveći svjetski izdavač sertifikata za karbon kredite, u stvari posredovala u prodaji magle. Inače čitav koncept trgovine karbon kreditima, da bi se kompenzirala vlastita emisija ugljen-dioksida, isto je kao kada bi masovni ubica plaćao ženama da rađaju djecu, kao naknadu za ljude koji je prethodno ubio.
Kada krene zlatna groznica, prvi se obogate oni koji prodaju lopate, a kada zavlada panika pred globalnim zagrijavanjem onda prve milijarde zarade prodavci karbon kredita.
Kako se globalno zagrijavanje polako pretvara iz apstraktnih teorijskih modela u svakodnevnicu, svi, od maloljetnih aktivista, do medija, kompanija, banaka, političara, ubrzano se trude da prikažu sebe kao „klimatske prvoborce“, koji ako već aktivno ne doprinose smanjenju emisija ugljen-dioksida onda su barem „neutralni“, jer ne pogoršavaju postojeće stanje.
Sljedbenici najnovijeg modnog trenda, „karbon neutralnosti“, u vidu globalnih multinacionalnih kompanija kao što su Chevron, Delta, Disney, General Motors, JP Morgan, Microsoft, Shell, Blackrock, koji su u praksi značajni proizvođači ugljen-dioksida, kroz kupovinu karbon kredita našli su način da na brzinu u javnosti poprave svoju sliku postajući „karbon neutralni“.
Odokativno mjerenje emisija
Čitav mehanizam trgovine karbon kreditima je prilično mutan. U principu na terenu se pojavljuje kompanija ili nevladina organizacija, koja najavi da će kroz projekat pošumljavanja ili odustajanjem od sječe postojeće šume, smanjiti postojeću emisiju ugljen-dioksida ili spriječiti njeno dalje povećanje. Za koliko tačno tona će biti smanjena emisija ugljen-dioksida godišnje, izračunava sama organizacija, što znači da teoretski mogu lupiti cifru koju god hoće.
Tu na scenu stupa verifikator, poput američke organizacije Verra, čiji stručnjaci provjeravaju tu kalkulaciju i na kraju daju svoju potvrdu da je računica o količini ugljen-dioksida u konkretnom slučaju tačna i time karbon kredit postaje validan. Nakon ove sertifikacije ponosni vlasnik karbon kredita može da ih nesmetano prodaje zainteresovanim kupcima. Novac dobijen prodajom karbon kredita onda se koristi za praktičnu realizaciju najavljenog projekta. Tako je barem u teoriji.
S druge strane, kupac koji, recimo, proizvodi 1.000 tona ugljen-dioksida godišnje, kupovinom karbon kredita u količini od 400 tona, može onda na kraju godine da kaže da je efektivno njegov doprinos globalnoj emisiji ugljen-dioksida „samo“ 600 tona. A ako ima para da kupi karbon kredite koji pokrivaju 1.000 tona, onda može da tvrdi da je njegova godišnja emisija ugljen-dioksida jednaka nuli, odnosno da je „karbon neutralan“, barem na papiru.
Naravno, kupljeni karbon krediti onda se mogu dalje preprodavati jer je to finansijski proizvod kao i svaki drugi. Finansijski kapitalizam je čudo, ne postoji ništa što se ne može pretvoriti u predmet trgovine koji se potom beskonačno može preprodavati, pozajmljivati, zalagati, ukratko zarađivati pare u globalnom finansijskom kasinu.
Karbon krediti ponudili su svježi materijal, na kome se bez puno rada može odlično zaraditi. U pitanju su ozbiljne pare, jer trenutno se vrijednost tržišta karbon kredita procjenjuje na oko dvije milijarde dolara, ali se očekuje da će se u narednim godinama ova suma višestruko povećati.
Čekovi bez pokrića
Ono što je već na prvi pogled jasno je da se čitav proces kreiranja karbon kredita odvija bez jasnih pravila, zakona, propisa i kazni za njihovo nepoštovanje. Ključnu ulogu igraju izdavaoci sertifikata, koji naravno svoju uslugu naplaćuju i sve se bazira na „samoregulaciji“, tako dragoj zagovornicima nesputanog tržišta.
Čitava ova kula od karata počela je da se trese početkom godine, kada su stručnjaci malo detaljnije proanalizirali karbon kredite koje je verifikovala i time pustila na tržište američka organizacija Verra. I dok se Verra hvalila kako su projekti koje su oni ovjerili ukupno smanjili emisiju ugljen-dioksida za 94,9 miliona tona, nezavisne analize su pokazale da je stvarno smanjenje bilo simboličnih 5,5 miliona tona. Jednostavnije rečeno, 95 posto karbon kredita koje je verifikovala Verra a koji su potom prodati kupcima, u stvari su čekovi bez pokrića.
U praksi, spretni maheri pojavili bi se sa projektima u afričkim i amazonskim džunglama, tvrdeći da zahvaljujući njima neće biti posječeno par stotina kvadratnih kilometara šume i da će to efektivno neutralisati nekoliko hiljada tona ugljen-dioksida, što bi se potom registrovalo kao njihovi karbon krediti koji su prodati velikim kompanijama. Ali pokazalo se da je „procjena“ o količini ugljen-dioksida koja će biti na ovaj način neutralisana bila čista fantazija, višestruko veća od stvarnih efekata. U stvari, česti su bili slučajevi da niko nije ni imao namjeru da sječe „spašenu“ šumu, ali malo laganja donosi puno para.
Nama neupućenima ovo više liči na klasičnu ucjenu, „daj pare ili ćemo posjeći šumu“, nego na nesebično spasavanje planete, ali šta mi znamo. Da smo tako pametni, onda bi mi do sada već postali milijarderi, prodajući maglu u vidu karbon kredita.
Očekivano, Verra je inicijalno optužila medije i eksperte koji su radili analizu, da su „pobrkali lončiće“, te da je to suviše komplikovana materija za neuke, izvan uskog kruga posvećenih magova kojima se u snu ukazala metodologija za izračun karbon kredita. Nakon što su i kupci postali nervozni i počeli dizati ruke od ovog modela spasavanja planete, u junu je konačno i direktor organizacije Verra, David Antonioli, iznenada podnio ostavku. U normalnom svijetu, kada vam neko proda praznu kutiju za 200 eura tvrdeći da su unutra Gučijeve cipele, to se zove prevara i krivični zakon bavi se detaljima ovakvih „poslovnih“ transakcija, policija hapsi a sud kažnjava.
Prevare bez kazne
Ali u čarobnom svijetu samoregulative, gdje se trguje fantazijama ali plaća pravim milijardama dolara, ovo se u najboljem slučaju naziva „greškom“, te obavezno slijede „preispitivanja“ i obećanje o „većoj transparentnosti“ i to je to. Niko ne ide u zatvor.
Za prelazak ulice mimo zebre kazne su ozbiljnije nego za „greškom“ naplaćenih, i naravno nevraćenih, milijardu dolara.
Zanimljivo je da ni prevareni, velike globalne kompanije i banke ne dižu dreku, iako su ostali kratki za stotine miliona dolara. Očigledno, nikoga, osim idealista među ekološkim aktivistima, stvarno ne zanima da li „karbon krediti“ imaju pokriće ili ne.
Ono što su velike kompanije ustvari kupovale nije smanjenje emisija ugljen-dioksida, već imidž društveno odgovorne kompanije, duboko zabrinute za budućnost svijeta i mladih generacija. I to su i dobili u zamjenu za svoje milione. Umjesto kupovine karbon kredita od posrednika na tržištu, globalni igrači sada direktno kupuju „projekte“ koji se bave „proizvodnjom karbon kredita“ kroz pošumljavanje ili zaštitu postojećih šuma. Njihova logika je što da neko drugi zarađuje na preprodaji karbon kredita kada to mogu i sami napraviti, bez posrednika.
I dok prevaranti, „kreatori“ karbon kredita varaju naivne, u liku bankara i direktora globalnih multinacionalki, na gubitku su samo njihovi dioničari. Stvari postaju ozbiljne pošto se među kupcima počinju pojavljivati i države, a to onda znači da žrtve prevare nisu bezlični dioničari banaka i kompanija, već porezni obveznici. Ono što je manje razumljivo je to što bogati igrači, poput EU i SAD, insistiraju na globalnom tržištu karbon kredita kao ultimativnom rješenju za sve nedaće modernog svijeta, od globalnog zagrijavanja i njegovih posljedica, pa do ekonomske nejednakosti, osiromašenja radničke klase i izgubljene industrijske baze.
Deregulacija i finansijalizacija su i dovele Zapad u situaciju u kojoj je danas, pa očekivati da će isti recept funkcionisati u trgovini karbon kreditima dokaz je nedostatka kontakta sa realnošću.
Inače čitav koncept trgovine karbon kreditima, da bi se kompenzirala vlastita emisija ugljen-dioksida, isto je kao kada bi masovni ubica plaćao ženama da rađaju djecu, kao naknadu za ljude koji je prethodno ubio.
Dražen Simić
Biznis i finansije 211/212, jul/avgust 2023.
Foto: Alexander Grey, Unsplash