Home Posle 5 Dugovi: Do guše!

Dugovi: Do guše!

by bifadmin

Sadašnji 44. po redu američki predsednik Obama voli da pravi paralele sa 32. američkim predsednikom Frenklinom Delano Ruzveltom, jal zato što je i Ruzvelt zajedno sa mandatom dobio u ruke Veliku krizu i uspeo da je savlada, ili zato što je Ruzvelt bio uzor demokrate koji je doneo Deklaraciju četiri slobode (štampe, veroispovesti, slobode od straha i siromaštva) i uveo sistem socijalne sigurnosti ili možda zato što je Ruzvelt jedini probio pravilo „nema trećeg mandata“ i čak uspeo da bude i četvrti put izabran. Postoji međutim jedan detalj koji Obamu vezuje vrlo čvrsto za trećeg američkog predsednika, Tomasa Džefersona – dugovi!

Dvojica Džefersonovih prethodnika: Vašington i Adams napravili su uspostavljanjem mlade države hrpu dugova koje je rigorozni Džeferson morao da smanji kako ne bi doživeo da mu država bankrotira pre nego što prohoda. Zato je 1801. godine, u prvom mandatu, za ministra finansija postavio tada najčuvenijeg ciciju među bogatašima, Alberta Galatina, kome je pošlo za rukom da ukupne dugove od 100 miliona dolara, u roku od dve godine smanji na 45 miliona. Ovaj istorijski uvod trebalo bi da posluži kao preambula za opis dužničkih strahota sa kojima se Obama danas susreće. I ne samo on, nego američkom zaslugom i čitav svet.

Ukupni dugovi Amerike danas iznose 26.000 milijardi evra, što je 230 odsto BDP te zemlje. Kompletna Evropska unija duguje 15.000 evra uz Mastrihtsku obavezu da se ni jedna zemlja ne može zadužiti više od 0,60 DBP, ali se to ne poštuje striktno pa će verovatno zaduženje Evrope ove godine u proseku biti veće, no ipak ne preko jednog BDP. Osnovni zaključak koji se da izvesti iz ovih podataka je da povika na banke, osiguranja, berze i menadžere zbog njihovog bezočnog varanja javnosti ima izrazito duboke korene u ponašanju države koja nije ništa bolja, ako nije i gora, pre svega kao primer drugima. Prisetimo se samo da je jedan od ekonomskih uglednika Bušove administracije, upitan šta će biti sa enormnim deficitima trgovinskog i platnog bilansa, rekao da to „nije problem ove administracije“. Manje bezočno, ali bio je to princip kojim su se koristile i brojne administracije pre Buša, naročito u vreme Ronalda Regana, da bi dodvoravajući se glasačima svoje rasipništvo prebacivale na naredne administracije i generacije. Struktura američkih dugova je sledeća: američke porodice 40 odsto, lokalne i federalna administracija 35 odsto i privreda 25 odsto. Kejnzovo pravilo da se jedan deo nove vrednosti mora štedeti za naredne generacije, odavno je palo u zaborav.
dugovi do gushe
Planina dugova
Amerika je i ovoga puta primer koji su sledili svi ostali. Danas nema države koja se ne zadužuje kako bi mogla tim novcem da spasava finansijske institucije i realnu privredu. Državne kase su uglavnom prazne i ceo oporavak se zapravo pokušava prebaciti na zaduženja, odnosno na naredne generacije koje bi valjalo da ih izmire. U lepšim okolnostima to bi moglo biti objašnjeno onim Čika Jovinim stihom: „Što zadužih, ti oduži“. Postoji računica ukupnog svetskog zaduženja u koju smo skloni skoro da ne poverujemo, prvo zato što je gotovo nemoguće sabrati sve dugove, a drugo, zato što normalan čovek mora pasti u depresiju od tolikih brojki i treće, ona se vrti po novinama, a vrlo dobro znamo sopstvenu nesolidnost. Ta računica kaže da ako se američkim i evropskim dugovima dodaju dugovi drugih zemalja Zapadne hemisfere, stiže se na 60.000 milijardi evra, zatim kad se pridodaju zemlje Azije i Afrike, ukupna računica bi se popela na 90 do 100 hiljada milijardi evra! Svetski domaći proizvod 2007. godine računat je na 58.000 milijardi. Dakle, naivna verovanja da se zemlja nalazi na plećima Atlasa, na leđima slona ili da pluta na velikoj vodi, moraju biti zamenjena najnovijim saznanjem da se zemlja, zapravo klati na vrhu vrhova, Paramontu – kako to Amerikanci vole da kažu, planine dugova.

Tolike dugove, dakako nije moguće pokriti nekim svežim novcem, jer njega nema. Moguće je samo rastegnuti njihovo vraćanje i podupreti to novim zaduženjima emisijama državnih obveznica, koje opet neko treba da kupi. Da bi ih kupio onaj ko još ima pravog novca negde „u slamarici“ države bi morale da daju primamljive kamate na te obveznice, a to je samo uvećanje zaduženja. Situacija nije ni malo ružičasta. Zoni evra, na primer, ove godine dospeva za vraćanje 455 milijardi srednjeročnih i dugoročnih papira od vrednosti uz još 408 milijardi za obligacije koje su emitovale banke. Prema kalkulacijama Standard & Poor’s prispeva još 500 milijardi (istina u svetu) emitovanih od strane preduzeća i 1.000 milijardi bankarskih kredita kompanijama. Problem je ko će ta potraživanja pristati da kupuje ako se već i poslednji naivko uverio da su razni fondovi (hedge, equity…) i berze srozali svoj nivo poverenja na najniži stupanj. Surovo saznanje ove krize je da papiri koji su pre godinu dana ličili na bogatstvo, danas vrede manje od polovine nominalnog iznosa.

Izlaz se mora naći, ne biva da čovečanstvo propadne zbog novca čiji je ugled poljuljan. Po neko još ima privlačnu snagu, kao što su američki papiri od vrednosti, evropske obveznice, nemački Bund i preostala likvidna tržišta. No već sada je jasno da su tokovi inostranih investicija spali sa 1.000 milijardi dolara u 2008. godini na 150 milijardi u ovoj godini. Kontrakcija će se nastaviti sa sve neizvesnijim rezultatima po zemlja u razvoju, koje niti imaju sopstvenih sredstava niti će iko ko se sam batrga da se ne udavi pristati da njima pomaže. Naime obećanja će biti i u tom smislu će se čuti puno lepih reči razumevanja, pre svega na skupu G 20, međutim, put od obećanja do novca veoma je zamršen i dug do iznurivanja. Nepredvidljive su oscilacije cene novca, ali je predvidljivo da će zaduživanje za opstanak postajati sve skuplje. Jedno od rešenja vidi se u japanskom primeru gde je nacionalna banka najveći kupac državnih papira od vrednosti, međutim taj proces može da ide samo do neke mere, posle koje finansiranje može da se pokriva jedino štampanjem novca, a to vodi u inflaciju, odnosno još pogubniju stagflaciju. Japan se već 11 godina pokušava da izvlači na taj način i imao je uspeha jedino tako što je favorizovao izvoz kako bi došao do svežeg novca. Ako izvoz podbaci, što je danas slučaj u celom svetu, spas mora ići sve sporije i otegnuti se u nedogled.

Kreditno zaduženje u Srba

Uzevši u obzir podatke zaključno sa 31. decembrom 2008. godine, svaki stanovnik Srbije duguje po 576 evra na osnovu kredita. Ipak, zajedno sa Makedoncima, po tom osnovu spadamo u najmanje zadužene nacije u regionu. Prvaci su Hrvati, koji prosečno duguju po 3.734 evra. Mađari su kreditno zaduženi 2.290 evra po glavi stanovnika, Rumuni 1.261 evro, Bugari 1.165 evra, Bosanci 895 evra, a Makedonci 521 evro. Naravno, da bismo stekli pravu sliku trebalo bi da uzmemo u obzir BDP, kao i prosečne plate, jer gde su veće plate – veća su i dugovanja.
Nedavno istraživanje UniCredit grupacije pokazuje da u Srbiji 17 odsto domaćinstava troši trećinu ili više svojih ukupnih prihoda za otplatu kredita. U Hrvatskoj taj udeo iznosi 27 odsto prihoda domaćinstava, pa ispada da su i po ovom kriterijumu komšije u većem problemu nego mi.

najveci duznici

Srpski dugovi: Preko glave
Samo u poređenju sa američkim, naš spoljni dug može na prvi pogled da deluje beznačajno. Međutim, trebalo bi da nas zabrine trend njegovog nezaustavljivog rasta poslednjih nekoliko godina. Naime, na kraju 2000. godine Srbija je dugovala 11,658 milijardi evra, da bi se, krajem 2004. godine, taj dug smanjio na 10,354 milijardi evra. Od tada, za samo četiri godine, zadužili smo se još dodatnih 11,452 milijardi evra.

Spoljni dug Srbije u martu 2009. godine iznosi 21.445 miliona evra, što je 3,5 milijardi evra više nego u martu 2008. Učešće ukupnog spoljnog duga u bruto domaćem proizvodu iznosi 64,7%. Ukupan spoljni dug izražen u procentima BDP-a je 5,3 procentna poena veći u odnosu na mart prethodne godine. Ovo povećanje spoljnog duga izraženog u BDP-u je posledica istovremenog međugodišnjeg rasta inostranog zaduživanja, depresijacije dinara u odnosu na evro i pada bruto domaćeg proizvoda izraženog u evrima. U poređenju sa stanjem ukupnog duga na kraju 2008. godine karakteristično je smanjenje od 355 miliona evra, koje se duguje privatnom sektoru, pre svega bankama koje su se intenzivno razduživale po osnovu kratkoročnog duga.

Iako smo svrstani u grupu srednje zaduženih zemalja alarmantna je činjenica da je privatni spoljni dug deset puta veći nego što je bio krajem 2000. godine. Tada je on iznosio tek 18,8 odsto ukupnog spoljnog duga, a danas njegovo učešće iznosi 70,7 odsto (15,4 milijardi evra). Od toga, preduzeća duguju 52,8 odsto ukupnog duga (11,5 milijardi evra), a bankarski sektor 17,9 odsto (3,9 milijardi evra).

Podaci Narodne banke Srbije pokazuju da se, od ukupnog javnog duga, 64,9 odsto odnosi na reprogramirani dug, 8,3 odsto predstavlja neregulisani dug (Kina, Libija, Kuvajt, klirinški dug prema bivšoj Čehoslovačkoj i dug po API obveznicama prema Londonskom klubu poverilaca), dok se 26,8 odsto odnosi na zajmove koji su zaključeni posle decembra 2000. godine.

Domaćoj privredi je potreban priliv između četiri i pet milijardi evra stranih investicija godišnje da bi normalno funkcionisala. Ali, u prva tri meseca 2009. godine u Srbiju je investirano manje od 600 miliona evra, računajući i prodaju NIS-a.

U ovoj godini trebalo bi da bude otplaćeno 3,79 milijardi evra duga, od toga glavnica iznosi 2,96 miliona evra, a na otplatu kamate se odnosi 828 miliona evra. Otplata dugoročnog duga privatnog sektora iznosiće 3,46 milijardi evra, od čega se na glavnicu odnosi 2,83 milijardi evra, a na kamate 628 miliona.

Za sada Srbija redovno otplaćuje svoje obaveze. Ipak, zaduživaćemo se i dalje – samo prošle godine Srbija je uzela 5,1 milijardi evra dugoročnih i srednjeročnih kredita. Za sada se struktura spoljnog duga može smatrati povoljnom kada se ima u vidu da dugoročni dug u njemu učestvuje s 88,9 odsto.

Srbija: struktura spoljnog duga, 2005-2009.

(stanja, u milionima evra, kraj perioda)

2005.

2006.

2007.

2008.

2009.

Mart

Jun

Septembar

Decembar

Mart

Ukupan spoljni dug

13.064

14.884

17.789

17.957

18.647

20.530

21.800

21.445

(U % BDP-a)

61,9

59,8

61,3

59,4

58,6

61,3

64,5

64,7

Javni spoljni dug

7.714

6.420

6.130

6.035

6.047

6.282

6.386

6.528

(U % BDP-a)

36,5

25,8

21,1

20,0

19,0

18,7

18,9

19,7

Dugoročni

7.630

6.363

6.096

6.003

6.016

6.247

6.369

6.509

od čega MMF

732

185

0

0

0

0

0

0

Kratkoročni

84

57

34

32

32

35

18

19

Privatni spoljni dug

5.350

8.464

11.659

11.922

12.599

14.248

15.414

14.917

(U % BDP-a)

25,3

34,0

40,2

39,5

39,6

42,5

45,6

45,0

Dugoročni

4.156

7.263

10.372

10.883

11.482

12.366

13.006

12.970

od čega banke

1.260

2.929

2.801

2.660

2.333

2.357

2.301

2.270

od čega privreda

2.895

4.334

7.571

8.223

9.149

10.009

10.705

10.700

Kratkoročni

1.194

1.201

1.287

1.039

1.118

1.882

2.408

1.948

od čega banke

924

942

1.163

770

769

1.118

1.605

1.154

od čega privreda

271

259

124

269

349

764

803

794

Neto spoljni dug (u% BDP-a)

38,5

23,6

28,1

27,8

30,0

32,2

40,4

40,2

Milutin Mitrović i Marko Miladinović
edicija Finansije TOP 2008.

Pročitajte i ovo...