Home Posle 5 Filmovani superheroji: Crno i belo u koloru

Filmovani superheroji: Crno i belo u koloru

by bifadmin

Sa tri milijarde dolara zarade od prodaje bioskopskih ulaznica širom sveta do kraja avgusta, filmski hitovi „Osvetnici“, „Čudesni Spajdermen“ i „Uspon Mračnog viteza“ potvrdili su višegodišnju komercijalnu dominaciju holivudskih obrada američkih superherojskih stripova. Svoj veliki uspeh oni duguju spektakularnim akcionim scenama, ali i pojednostavljenom prikazivanju dobra i zla, u vreme kada su granice između ove dve krajnosti u svakodnevnom životu sve manje vidljive.  


dark knight

Da bi se shvatio uspeh filmova o superherojima mora se najpre razumeti istorijski kontekst 20. veka i međusobna povezanost stripa i filma, dva vizuelna medija koji predstavljaju okosnicu moderne popularne kulture. „U godinama neposredno posle Velike depresije američka kultura stvara junake poput Fleša Gordona, Princa Valijanta, Fantoma i Mandraka, kao nekakav moralni odgovor na ekonomsku krizu i crne slutnje o početku velikog rata. Krajem tridesetih sa radom počinje i izdavačka kuća „DC comics“, koja je svetu predstavila Supermena i Betmena, prve prave superherojske likove. Oni i danas traju, a svoju novu popularnost duguju ekspanziji Holivuda tokom osamdesetih i devedesetih godina. Nije tu bilo samo superheroja, već i materijala za sapunske opere, poput i na ovim prostorima nekada veoma popularne Julije Džons“, podseća čitaoce „B&F“-a Milan Vlajčić, naš poznati filmski i književni kritičar. Prema njegovim rečima, već ti predratni stripovi su bili idealni za ekranizovanje jer su koristili bogato iskustvo Holivuda, kako u pravljenju vizuelne senzacije, tako i u načinu kadriranja. Njihovi autori su znalački primenjivali elemente kao što su donji i gornji rakurs, krupni plan ili ameriken, a filmski stvaraoci su zauzvrat preuzeli njihove ideje i pridodali im neophodni pokret, zvuk i kolorit.

„Mali čovek“ traži idealno dobro

Skupe ekranizacije stripova danas prave uglavnom već dokazani reditelji specifičnog izraza, što se najbolje vidi u slučaju Betmena, na kome je pre dvadeset godina radio Tim Barton, a sada Kristofer Nolan, engleski reditelj u žiži interesovanja. „Oni su uspeli u visoko komercijalnim delima da ostave prepoznatljiv autorski pečat. Prenošenju senzibiliteta bajkovitih i fantastičnih svetova na filmsko platno doprineli su mnogi kultni reditelji koji su i sami ponikli iz umetnosti stripa, poput Pedra Almodovara, Federika Felinija ili Alehandra Hodorovskog. Ima i negativnih primera, ali može se reći reći da stripovi danas spasavaju holivudsku industriju, barem u ekonomskom smislu. Osim toga, Holivud je u poslednje vreme uspeo da stvori malo toga novog, ali je zato bio uspešan u gašenju nekih žanrova koji su sa sociološkog i kulturološkog aspekta bili autentični, kao što su vesterni ili mjuzikli. Povremeno se pojave neka nova dela, ali ona više liče na operetizaciju i samoparodiju tih žanrova“, naglašava Vlajčić. Bez svežih ideja, a fasciniran zaradom koju donose filmovi o superherojima, Holivud je odlučio da još dublje zadre u devetu umetnost i iz nje pokupi sve iole zanimljive scenarije. Ali šta je to što maskirane nadljude čini toliko privlačnim?

Nolan u poslednjem nastavku filmske sage o Betmenu šalje poruku da će sumraku savremene civilizacije moći da se suprotstavi samo ličnost nadčovečanskih sposobnosti, ali podcrtava da on to ne bi postigao bez pomoći običnih ljudi… „Filmovi o superherojima još uvek šalju jednu lepu opštu poruku: osim što smo sve vreme svesni sopstvenih ograničenja i nadljudskih sposobnosti glavnih junaka, dobro uvek pobeđuje zlo u jednom svetu gde postoje jasno uspostavljene granice, za razliku od stvarnosti u kojoj se sve više prepliću nijanse između njih. Makar u našoj kolektivnoj imaginaciji, kad već civilizacija doživljava slom moralnih vrednosti, mora da postoji jasna koncepcija dobra i zla. To je razlog zbog čega su ovi filmovi toliko popularni i zašto publika sa projekcije izlazi sa jednom vrstom dostignute katarze. Njoj je potrebno takvo pojednostavljivanje i trijumf dobra“, smatra Vlajčić.

vekovnici-5---duhovi-u-boci

More Marko ne ori drumova

Sa njim se slaže i Marko Stojanović, autor popularnog domaćeg strip serijala „Vekovnici“ u kome se besmrtni Kraljević Marko zajedno sa svojim prijateljem Kinezom Čenom u Evropi iz 18. veka sreće sa bićima iz slovenske mitologije i bori protiv sila zla. „Filmovi nastali po stripovima su u poslednjih petnaest godina postali jedna konstanta u sedmoj umetnosti, ponajviše zbog urođene lenjosti Holivuda koji je usled hiperprodukcije odavno u minusu sa idejama. Maskirani borci za pravdu iz američke palp literature i stripova poput Zoroa, Senke ili Spirita ranije su uhvatili korena u američkoj pop kulturi i valjano utabali put za superheroje, čija je jednostavna formula borbe dobra i zla dobro poznata iz bajki i mitova, a koja je bila posebno efektna i dobro primljena među najširim masama. Superheroji duguju svoju popularnost upravo tome što počivaju na arhetipovima koje čitalac na jednom dubljem, podsvesnom nivou registruje i na njih reaguje. Isto je bilo i posle Velike depresije, kada se „mali čovek“ osećao nemoćnim, a iznenada su se pojavili ljudi u kostimima koji su bili gotovo svemogući, a uz to su se borili upravo za tog istog „malog čoveka“ štiteći red, zakon i američki način života“, kaže Stojanović, koji je svestan da „svaki žanr, pa i supeherojski, nosi sa sobom svoje konvencije, koje vremenom prerastaju u svojevrsna (samonametnuta) ograničenja. Istina je da superheroji pate od određenih stereotipa i stega, ali je takođe i činjenica da u tim okvirima određeni autori uspevaju da stvore dela visoke vrednosti. Takođe, povremeno se nađu scenaristi i crtači koji uspevaju da izađu iz okvira žanra i stvore remek dela.“

Jedno od spomenutih ograničenja prilikom prenošenja stripova sa papira na bioskopsko platno predstavlja i često robovanje vizuelnim efektima, na koje uvek odlazi najveći deo filmskog budžeta. Primera radi, stvaranje „Uspona Mračnog viteza“ vredelo je 250 miliona dolara, a „Osvetnika“ 220 miliona. Njihova krajnja zarada, kao i prodaje prava za proizvodnju raznih sporednih proizvoda, od albuma sa sličicama, do igračaka i kostima u prirodnoj veličini, višestruko opravdavaju uloženi novac, ali to se ne može reći za sve filmove iz ovog podžanra.

„Specijalni efekti i spektakularnost su postali neodvojivi od pojma superherojskog filma. Očigledno je  da to privlači najširu publiku, a da su s druge strane njegovi protagonisti, sa svojim moćima i svime što ih prati, „proizvođači” takvog ugođaja. Ipak, ovakve ekranizacije u poslednjih desetak godina geometrijskom progresijom postaju sve vernije stripovima po kojima se snimaju do čega je došlo jer su ljudi iz sveta filma počeli da shvataju da veća zarada leži u što bližem prikazivanju njihovog predloška. Pre toga se često dešavalo da superherojski film ima samo marginalne veze sa izvornim stripom, što je izluđivalo fanove, a samom filmu nije pomagalo“, napominje Stojanović. Po svemu sudeći, ljubitelji superjunaka nemaju razloga za strahovanje. Najveći izdavači stripova u SAD, „DC“ i „Marvel“, multimilionskim ugovorima su pripojeni „Vorneru“ i „Dizniju“, najvećim filmskim studijima na svetu, sa zakazanim snimanjima novih filmova i televizijskih serija o recikliranim i novim junacima.

Superheroji sa Balkana 

Ni balkanske države ne predstavljaju izuzetak kada je fascinacija superherojima u pitanju. Još između dva rata u Beogradu je bio veoma popularan „domaći“ maskirani junak ”Zigomar” Nikole Navojeva, koji se čak u jednoj epizodi borio protiv tada neprikosnovenog Fantoma. Novi talas superjunaka usledio je tek trideset godina kasnije, kada je strip oslobođen optužbi tadašnjeg režima da „kvari omladinu“.

„Izdavači iz bivše SFRJ su krajem sedamdesetih počeli uredno da objavljuju američki superherojski strip, te su gerenacije današnjih strip stvaralaca odrasle, između ostalog, i na superherojskoj baštini. Što se Srbije tiče, superheroji vredni pomena su svakako „Ket Klou“ Branislava Kerca, koji ima verovatno najveći broj strana, „Generacija Tesla“ i ”Faktor Četiri“ Milana Konjevića i Siniše Radovića te Mirka Čolaka, koji su prišli najbliže svojim američkim uzorima, kao i autentična domaća parodija „Ekstra Gedža“ Dejana N. Kostića, Dejana Stojiljkovića i Predraga Ikonića. Što se neposrednog susedstva tiče, mislim da su vredni pomena svakako slovenački (anti)heroj „Ratman“ Tomaža Lavriča, „Amnezija“, superjunak sa problemom pamćenja, Filipa Andronika iz Sarajeva, kao i strip o Tošetu Proeskom sa super moćima, pod nazivom „Super Toše“ Olivera Romevskog i Zorana Taneva iz Makedonije”, nabraja Marko Stojanović šarenu lepezu balkanskih superjunaka.

Pročitajte i ovo...