Home Posle 5 Žak Atali: Samrtna nostalgija

Žak Atali: Samrtna nostalgija

by bifadmin

Onaj ko posmatra najpopularnije TV serije u Francuskoj, ili pogleda ko je skoro dobio najveće literarne nagrade, namah će shvatiti da Francuskom vlada velika nostalgija: volimo naše kraljeve, naše kraljice, naše bitke, čak i one koje smo izgubili, naše muzeje i naše dvorce. Ovaj veliki interes precizno nam kazuje: « Pre je sve bilo bolje. »


Ovo osećanje, koje je razumljivo za one koji misle da je stigla zima njihovog života, poprima sasvim različito značenje među mladima, otkrivajući značajan pesimizam u pogledu budućnosti. Ovo nas navodi na uverenje da pošto u budućnosti ništa ne može biti bolje nego u prošlosti, svaki budući životni projekat mora biti fokusiran na restauraciju onoga što je bilo u prošlosti ili bar održavanje onoga što je sada, i odbijanje svake inovativnosti. Na ovaj način mora biti shvaćen posebno politički program Nacionalnog fronta: « Vladajuće elite su lajale na pogrešno drvo. Najbolja moguća Budućnost je prošlost ».

marina le pen nacionalni front francuska
Ovakav stav nije specifičan za Francusku: u uslovima aktuelne ekonomske krize, na njega nailazimo na mnogim drugim mestima i u različitim oblicima: u Rusiji vlada nostalgija za Sovjetskim Savezom, koja je i sama po sebi deo nostalgije za Petrom Velikim. U Izraelu, gde pojedini ekstremisti, koji su sada nažalost na vlasti, sanjaju o velikom Izraelu i obnovi hrama u Jerusalimu koji bi zamenio džamije; U Mesopotamiji , gde ISIS sebe vidi kao povratak kalifata kako je postojao u regionu u 9. veku; U Turskoj, gde predsednik Erdogan sve više spominje obnovu Otomanske imperije. U Kini, gde je proritet predsednika Sija povratak Tajvana u nadležnost Srednjeg Kraljevstva.

Sve ove nostalgije su samoubilačke: sanjarenje o svetu iz prošlosti znači povratak nazad na samodestruktivne nacionalizme, koji izazivaju izolaciju; to takođe znači da tonemo ka ratničkim stavovima, negirajući interes suseda.

Prošlost je izvor inspiracije, hrana za maštu, fundamentalni aspekt našeg identiteta; ali nikad nije budućnost.

Ako ostanemo zakovani u takvom svom razmišljanju, to bi moglo dovesti do tragedije, onakve kakvu smo imali sa Tećim rajhom, na primer. Ako bivše velike sile nastave da sanjare na ovaj način bez mašte, budućnost će pripadati narodima bez nostalgije i novim nacijama, ili bar onima koji se veoma razlikuju od onih koje danas postoje na istoj teritoriji. To potvrđuje predviđanje svetle budućnosti za Brazil, Indiju, Meksiko, Indoneziju, Nigeriju i Etiopiju. I naravno, za SAD, čiji je amnezija jedan od ključnih pokretača svih trendova.

Da li treba da zaboravimo sebe da bi smo preživeli ? Ne mora da znači. Svako može da reši ovu dilemu, ako sebe bude smatrao osobom u procesu odrastanja.

Francuska, naročito, može ponovo da otkrije put ka rastu odričući se smrtonosnih otrova komemoracija, koje se obično vrte oko potpuno pogrešne linije razmišljanja (kako je to bilo apsurdno da proslavimo u 2014. stogodišnjicu Prvog svetskog rata koji se završio 11. novembra 1918. !) .

Šta bi se dogodilo ako bi smo u knjigama, u TV serijama u govorima javnih ličnosti počeli da debatujemo o tome gde bi Francuska mogla biti za 30 godina, pretvarajući raspravu o nekadašnjoj veličini u pitanje kako bi Francuska ponovo mogla postati velika? Trideset godina nije tako dalek horizont: statistički gledano , dve trećine svih onih koji žive danas će i dalje biti ovde u 2045 …

Zbog toga je ovo pitanje vredno daljeg razmatranja.

j@attali.com

Pročitajte i ovo...