Home TekstoviB&F Plus Snežana Trišić, pozorišna rediteljka: Kako smo progutali svoj identitet

Snežana Trišić, pozorišna rediteljka: Kako smo progutali svoj identitet

by bifadmin

Kritička misao je, možda, uvek manje vidljiva u najširoj javnosti nego agresija i primitivizam, ali želim da verujem da je upravo to njena snaga, jer nije ukalupljena i zato se njome ne može manipulisati, kaže pozorišna rediteljka Snežana Trišić, čija najnovija predstava „Ždrelo“ razobličava čovekovu pohlepu koja, na kraju, bespovratno guta i njegov identitet.

U Srbiji su retki pozorišni reditelji poput Snežane Trišić, koja sa samo 35 godina iza sebe ima 17 predstava. Diplomirala je kao student generacije na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, a potom je 2010. godine dobila Kenedijevu stipendiju, koju dodeljuje Kenedijev centar za izvođačke umetnosti (John F. Kennedy Center for the Performing Arts), što joj je omogućilo da se usavršava u svojoj profesiji u Sjedinjenim Državama. Dobitnica je domaćih i međunarodnih pozorišnih nagrada, među njima i one Sterijinog pozorja za najbolju predstavu i za režiju. koja joj je dodeljena za pozorišni komad „Kazimir i Karolina“.

Mlada rediteljka je tokom prethodne godine režirala čak tri pozorišne predstave, koje se bave najaktuelnijim društvenim temama. Predstava „Deca radosti“ govori o generacijama koje su preživele slomove Jugoslavije a kasnije i Srbije, komad „Terorizam“ istražuje ličnu odgovornost u globalnoj kulturi nasilja, a predstava „Ždrelo“ kritikuje konzumerizam i pohlepu koji su postali merilo uspešnosti u savremenom društvu.

Nasuprot sve oskudnijim mogućnostima za kvalitetno stvaralaštvo na domaćoj kulturnoj sceni, teme za njene pozorišne komade joj, kaže, ne nedostaju. „Ne znam da li ja pronalazim teme ili one pronalaze mene. Odluka da li ću raditi na nekom tekstu često je iracionalna, i mom slučaju ispostavilo se da je najbolje je kada je takva. To je kao kada vam se neko dopadne, a ne znate da objasnite zašto je to tako“.

B&F: Vaša najnovija predstava „Ždrelo“ govori o čoveku koji je pojeo sve, pa i svoje ime. Koliko danas sami doprinosimo uništenju sopstvenog identiteta?

S. Trišić: „Ždrelo“ je groteskni crni kabare o čoveku koji se ne seća čak ni svog imena, jer je konzumerizam postao vrhovni činilac identiteta a trgovina, interes i otimačina glavne spone u međuljudskim odnosima. Svakom je njegova glad najveća i zadovoljenje želje postaje osnovni poriv većine. U predstavi su i sluge i gospodari robovi kapitala, koji ih na kraju kao veliko ždrelo proguta u nepovrat. Ovakvo društvo rezultat je dugotrajnih vidljivih i nevidljivih procesa uništavanja humanosti i slobode. Ne znam da li se tome uopšte možemo odupreti, ali umetnost i pozorište su svakako neki od plemenitih prostora u kojima se iznova preispituje život, svet i uverenja, u kojima se drugačije misli i oseća.

 
B&F: Predstava je nastala u kooprodukciji sa kikindskim Narodnim pozorištem. Koliko je za pozorišnog reditelja važna saradnja sa pozorištima izvan prestonice?

S. Trišić: To je uvek stvar ličnih odluka, potreba i mogućnosti, ali pokazalo se da je meni bilo veoma važno da radim u pozorištima izvan Beograda, jer sam kroz takvu saradnju izgradila profesionalno samopouzdanje, „oslobodila se“ kao reditelj, stekla veliko iskustvo i sarađivala sa fantastičnim ljudima. Jedno vreme sam bila stalno zaposleni reditelj u Narodnom pozorištu u Subotici i to je bilo dragoceno iskustvo. Pretpremijera predstave „Ždrelo“ odigrana je u „Mokrin house“ koja je, uz Narodno pozorište Kikinda, nosilac projekta. Prostor, cela ideja, koncept i vizija tog mesta su ono za šta slobodno mogu da kažem „svetsko a naše“, pa još u Mokrinu! Mislim da su poslednjih godina srušene predrasude o pozorištima iz unutrašnjosti, jer su mnoge relevantne predstave nastajale upravo izvan prestonice.

 

sn 09

Foto Momir Čavić

B&F: Po čemu se taj rad razlikuje od onog na beogradskoj sceni?

S. Trišić: Rad u pozorištima u unutrašnjosti ima i prednosti i mane. Budžet i uslovi su uvek daleko lošiji nego u beogradskim pozorištima i najčešće im nedostaje sva ona „mašinerija“, neophodna za realizaciju jedne predstave. Ali su glumci uvek na raspolaganju, pa uglavnom imamo više vremena za probe i istraživanja na sceni, što je i razlog zašto su neke moje hrabrije odnosno rediteljski zahtevnije predstave nastajale upravo u takvim okolnostima. S druge strane, u beogradskim pozorištima se osećam zaštićeno jer uprkos finansijskim problemima, ona i dalje nekako opstaju, a pored izvanrednih glumaca uvek me iznova fascinira kada su toliki ljudi na sceni i iza nje okupljeni oko iste ideje i rade na njenom ostvarenju.

 
B&F: Iako su i beogradska pozorišta u veoma teškoj situaciji, da li je manjim pozorištima van prestonice institucionalna podrška još potrebnija?

S. Trišić: Za njih je izuzetno važno da lokalne institucije kulture dobro rade svoj posao. Dok sam režirala predstavu „Narodna drama“ po tekstu Olge Dimitrijević u Vranju 2012. godine, pozorište „Bora Stankvić“ u kojem smo radili izgorelo je u podmetnutom požaru. Uprkos obećanjima svih koji su se od tada smenjivali na vlasti da će obezbediti ponovnu izgradnju, tamo su i dalje samo ruševine i zgarište. Bojim se da takva slika i doslovno i u prenesenom smislu postaje realnost u našoj kulturi.

 
B&F: Da li se publika u manjim sredinama razlikuje od beogradske?

S. Trišić: Veliko je umeće pronaći put do publike kroz ozbiljan umetnički sadržaj, jer je publika uvek drugačija i ume da iznenadi. U Kikindi je, na primer, publika dobronamerna, znatiželjna ali stidljiva, u Subotici prepoznajete njenu višedecenijsku posvećenost pozorištu, a u Vranju neku južnjačku nepredvidivost u prepoznavanju poruka i u reakcijama na njih. Spadam u reditelje koji osluškuju publiku, a to je tek posebna predstava u kojoj uživam. U nekim fazama razmišljam o tome da li će publika razumeti ono što smo postavili ili je to previše očigledno, da li će osetiti i prepoznati znakove i sistem asocijacija.

 
B&F: Ipak, za društveno angažovane predstave kao što su Vaše, neophodna je publika koja razmišlja, a čini se da je takvih pojedinaca ne samo u Srbiji, već i u svetu, sve manje. Da li se to oseća i sa druge strane scene?

S. Trišić: Mi koji radimo u pozorištu i dalje smo željni velikih i važnih tema i ozbiljne drame. S druge strane, često čujem da je ljudima neophodno da pobegnu od mnoštva problema koji ih svakodnevno muče i da u pozorištu žele da gledaju samo „razbribrigu, lakrdiju, komediju“. Ali nije svuda tako. Kada sam 2015. godine učestvovala na Internacionalnom seminaru za pozorišne reditelje u organizaciji ASSITEJ-a u Nemačkoj, shvatila sam da u razvijenijim zemljama sistem neguje publiku još od najranijeg doba. Kroz brojne programe, radionice, razgovore i predavanja u osnovnoj školi, pa i kasnije u profesionalnim pozorištima, publika se edukuje i vezuje za klasično i moderno pozorište i ozbiljne društveno angažovane teme. Na taj način razvija se ukus, kultura odlaska u pozorište i razumevanje kompleksnih umetničkih sadržaja.

 
B&F: Kako biste to iskustvo uporedili sa situacijom u Srbiji?

S. Trišić: Našu publiku zadojili smo kroz medije kič sadržajima, cena karte u pozorištima je nepristupačna za mnoge, a pozorišta se jedva izdržavaju. Nedavno sam razgovarala sa čovekom od 45 godina koji nikada nije bio u pozorištu. Kada je bio dete nije bilo uslova u porodici da ga neko odvede, u školi niko od nastavnika nije imao tu inicijativu, kasnije ga je bilo sramota. Jednom je došao do pozorišta i kad je video gužvu ispred ulaza odustao je, uplašio se da neće umeti da se snađe i odgovarajuće ponaša.

 
B&F: Za naše društvo se često govori da je „anestezirano“, ali svedoci smo i da se u celom zapadnom svetu upozorava da uloga intelektualca i umetnika gubi kritičku moć pred najezdom površnosti, pa time i mogućnost da bitno utiče na najvažnija društvena događanja. Da li je kultura zaista izgubila bitku sa nekulturom?

S. Trišić: Kritička misao postoji u svim sferama društva i kada govorimo o Srbiji, samo se u domaćoj javnosti ne nameće na tako vulgaran i agresivan način kao lažne vrednosti. Poznajem mnoge izuzetne umove koji su „nevidljivi“, ali pronalaze svoj put i način da deluju. Verujem u te ljude, u njihovu nesalomivost i snagu da ne pristanu na ovu atmosferu pijace, koja vlada u našem javnom životu i u državnim institucijama. Trenutno pripremam Šekspirovog „Ričarda Trećeg“ u Narodnom pozorištu u Beogradu i fascinirana sam kako drama napisana u 16. veku razotkriva sve mehanizme moći, manipulacije, borbe za vlast i njene zloupotrebe, koji se i danas primenjuju. Kritička misao je, možda, uvek manje vidljiva u najširoj javnosti nego agresija i primitivizam, ali želim da verujem da je upravo to njena snaga, jer nije ukalupljena i zato se njome ne može manipulisati. Ovo drugo, što hrani i omogućava manipulaciju, zasniva se uvek na istom obrascu. Šekspir nam je to odavno objasnio.

 

 

broj 134, februar 2017.

Pročitajte i ovo...