Kombinacija inflacije i rata u Ukrajini ojačala je dolar u odnosu na euro i britansku funtu. Međusobni odnos svjetskih valuta samo je barometar relativne snage i zdravlja njihovih ekonomija, ali isto tako i onoga što se očekuje u bližoj budućnosti. Sudeći po trenutnom omjeru snaga, budućnost Evrope nije baš svijetla.
Rast dolara u odnosu na ostale globalne valute kao posljedica početka rata u Ukrajini bio je očekivan. U trenucima krize keš je kralj i traži se utočište, pri čemu je trenutno dolar logičan izbor, jer je to još uvijek dominantna globalna rezervna valuta.
Osim toga, pokriće dolaru daje najveća vojna mašinerija na svijetu, što u započetom ratu između Rusije i Zapada, za koji se svi nadaju da će proći bez direktne vojne konfrontacije, nije beznačajan faktor.
Drugi faktor koji je pomogao rastu dolara stvar je racionalne kalkulacije. U ekonomskom ratu između Zapada i Rusije, koji je praktično uslijedio u prvim satima nakon invazije Rusije na Ukrajinu, EU ima puno više da izgubi nego SAD.
Trgovinska razmjena SAD sa Rusijom uvijek je bila simbolična u odnosu na Evropu, pogotovu kada je riječ o zavisnosti od ruskih energenata, pa odricanje od uvoza iz Rusije u slučaju SAD i nije bila neka prevelika žrtva, barem na prvi pogled.
Prednost SAD je i da je globalni finansijski sistem baziran na dolaru, tako da ko kontroliše dolar kontroliše i globalni finansijski krvotok. To se najbolje vidjelo na primjeru SWIFT-a i isključivanja ruskih banaka i kompanija kao i zamrzavanja ruske imovine.
Inflacija nije prolazna
Treći faktor je kamatna stopa centralnih banaka kao ključna alatka u zauzdavanju rastuće inflacije. Centralne banke suočene su sa istom dilemom: ako podignu kamatne stope, kajaće se, a ako ih ne podignu opet će se kajati.
Američka centralna banka bila je prva koja je pokazala spremnost da krene sa dizanjem kamatnih stopa, prvo u martu a potom u maju ove godine, sa najavom da će se postepeno podizanje kamata nastaviti i tokom narednih mjeseci. Podizanje kamatne stope na 0,75 posto ne izgleda baš radikalno, pogotovu kada se pokazalo da inflacija koja je prešla osam posto ipak nije „privremena“, ili kako su joj tepali u Bijeloj kući „tranziciona“, već je tu da ostane. Ipak u odnosu na Evropsku centralnu banku (ECB) i Bank of England (BOE), koje i dalje oklijevaju sa značajnijim povećanjem kamatnih stopa, američki FED je lider.
Relativna prednost za Amerikance je i da snažan dolar čini uvoz jeftinijim, mada im to nije prevelika utjeha. Inflacija, pogotovu kod cijene industrijskih proizvoda je globalna, pa ono što Amerikanci dobiju na jačem dolaru, izgube kroz povećanje nabavnih cijena u inostranstvu i povećanim troškovima transporta.
Koliko daleko je američki FED spreman da ide sa povećanjem kamata, drugo je pitanje. Proteklih desetak godina kontinuirani priliv svježe odštampanih dolara rezultirao je obiljem besplatnog kapitala koji se mahom slivao na berzu. Rezultat je da su vrijednosti dionica kontinuirano rasle i dostigle astronomske cijene, koje su davno izgubile vezu sa realnim ekonomskim fundamentima. Povećanje cijene novca znači i presušivanje ove dolarske rijeke, što onda neminovno povlači i radikalan pad vrijednosti dionica, što se već počinje događati i obično vodi u recesiju.
Ali u SAD, sve se vrti oko cijene dionica, od penzija i ušteđevine pa do plata, tako da bi značajan pad dionica bio svojevrsna katastrofa, iako bi time inflacija bila zauzdana. Između rastuće inflacije i kraha berzi i recesije, FED je čini se spremniji tolerisati inflaciju, jer ona prvenstveno pogađa sirotinju a pad dionica one bogate.
Dodatan razlog za FED da ne pretjeruje sa povećanjem kamata je činjenica da teret servisiranja postojećeg američkog duga, koji je narastao na 30.000 milijardi dolara, jednostavno ne može podnijeti kamatne stope dovoljno visoke da bi se obuzdala inflacija. Ali inflacija koja bi se zadržala na nivou od desetak posto godišnje istovremeno bi i „pojela“ dobar dio realnog duga, što bi bilo više nego dobrodošlo.
Cijene mogu rasti, plate ne
EU i Velika Britanija nalaze se u puno nezahvalnijoj poziciji. I prije početka rata u Ukrajini inflacija se počela zahuktavati, prvenstveno kao posljedica višegodišnjeg štampanja novca, pri čemu je većina političara i državnih ekonomista kategorički tvrdila da takva monetarna politika nikako ne može dovesti do inflacije.
Povećani troškovi energije, nafte i gasa lančano su prouzrokovali rast troškova proizvodnje i transporta, što se sve na kraju iskazivalo u povećanju maloprodajnih cijena. Rast vrijednosti dolara samo je dodatno povećao inflatorni pritisak jer je dodatno povećao cijenu uvoznih energenata, čija se cijena obračunava u dolarima.
Velika Britanija, koja je na vrhuncu globalizacije bila globalni lider u odbacivanju proizvodnje, umjesto toga fokusirajući se na sektor finansijskih usluga, našla se u nezavidnoj poziciji.
Kontinuirani priliv jeftinog novca naduvao je cijene dionica i nekretnina, dok je pad funte u odnosu na dolar dodatno povećao cijene energije, a barijere nastale napuštanjem EU dodatno su povećale troškove uvoza. Priča kako je članstvo u EU jedina prepreka neviđenom procvatu britanskog izvoza pokazala se kao fantazija. U teoriji, slabljenje domaće valute povećava konkurentnost vlastitih proizvoda na svjetskom tržištu ali u praksi nije bilo značajne koristi zbog minimalnog broja izvoznika.
U međuvremenu, inflacija u Velikoj Britaniji je prešla devet posto i ekonomisti predviđaju da bi uskoro mogla dostići i 10 posto. Centralni bankari su naravno zabrinuti, jer ako povećaju kamate u pokušaju obuzdavanja inflacije neminovno će prouzrokovati recesiju i rast nezaposlenosti. Ako, pak, nastave da se pretvaraju da se ništa ne događa, cijene će nastaviti da rastu, vodeći ka povećanju siromaštva i prijeteći da dovedu i do socijalnih protesta. Rizik je inflaciona spirala, gdje bi sa povećanjem plata u pokušaju da uhvate korak sa rastućim troškovima života, rezultat bio konstantan rast stope inflacije.
Bankari, srećom, imaju rješenje koje je jednostavno. Bez obzora na rast troškova života, radnici ne bi trebali tražiti povećanje plata jer se time samo podstiče inflacija, zaključak je do kojeg je došao Andrew Bailey, koji inače hljeb nasušni zarađuje kao guverner engleske centralne banke. Sposobnost da se dođe do ovako genijalnih rješenja, koja su rame uz rame sa E=mc2, razlog je za enormne bonuse koje bankari uživaju, sasvim zasluženo.
Dosadašnje podizanje kamatne stope od strane engleske centralne banke na jedan posto teško da će obuzdati gotovo dvocifrenu stopu inflacije, ali rast cijena hrane i energenata će ozbiljno pogoditi većinu stanovništva, pogotovu one najsiromašnije. Ubrzo, Bank of England suočiće se sa izborom: značajnije podignuti kamate što bi ojačalo funtu i stavilo inflaciju pod kontrolu ali uz rizik recesije, ili nastaviti po starom, riskirajući dalje slabljenje funte i inflaciju izvan kontrole.
Euro najveći gubitnik
Najveći gubitnik u tekućem ekonomskom ratu sa Rusijom je EU, posebno „ekonomski motor“, Njemačka. Inflacija u Njemačkoj je u aprilu dostigla 8,7 posto na godišnjem nivou, što je više od očekivanih 8,1 posto i ujedno najveći nivo inflacije u zadnjih pedesetak godina. Kako je u životu sve relativno, ono što je za Nijemce katastrofa, za baltičke države bio bi san ljetnje noći, jer je stopa inflacije u Estoniji bila 19,1 posto a u Litvaniji 16,6 posto.
U ekonomskom ratu protiv Rusije, EU je na prvoj liniji fronta i nalazi se između čekića i nakovnja, između političke želje da se kazni Rusija i podrži Ukrajina sa jedne strane, dok je sa druge strane surova ekonomska realnost bazirana na direktnoj i indirektnoj zavisnosti od ruske energije, sirovina, hrane i tržišta, pogotovu u slučaju Njemačke.
Kada se radi o investitorima i njihovom viđenju ekonomije, dobre želje se ne računaju, pa tako i u slučaju EU, računa se samo ono što se događa u ekonomiji i što se može očekivati u bližoj budućnosti. Praktično, to znači rastuća inflacija u euro zoni i neizvjesna budućnost kada se radi o gasu kao energentu. Odustajanje od ruskog gasa i nafte znači kupovinu od drugih dobavljača po znatno većoj cijeni, što neminovno vodi smanjenju konkurentnosti i padu životnog standarda. I to je optimistična varijanta.
Pesimistična varijanta je gubitak ruskog gasa, bilo vlastitom voljom bilo ruskom odlukom, bez adekvatne zamjene, što bi Njemačku i Italiju, ali i niz drugih zemalja EU, prema procjenama njihovih zvaničnika dovelo na rub kolapsa. Pominju se milioni nezaposlenih i zatvaranje hiljada firmi preko noći, ledeni stanovi, ukratko jedan mračan scenario.
Stoga nije neko čudo da se vrijednost eura u odnosu na dolar naglo smanjila, ne zato što je ekonomska slika SAD puno bolja od EU, nego što je manje loša.
Sada je na potezu Evropska centralna banka, od koje se takođe očekuje da prizna da je inflacija stvarna, kao i da okonča radikalan eksperiment u formi negativnih kamata, stavi štampanje novca na „stand by“ i počne podizati kamate. Kako se očekuje ECB bi sa povećanjem kamata trebala početi već u julu i u zavisnosti od visine povećanja ovo bi trebalo ojačati poziciju eura u odnosu na dolar i funtu.
U tekućem valutnom ratu jedina valuta, osim dolara, koja je posljednjih nedelja ojačala je ruska rublja. Iako je sve bilo fino isplanirano, finansijske i trgovinske sankcije, neočekivano, nakon inicijalnog pada rublja ne samo da je vratila izgubljeno nego je i dodatno porasla. Naravno, kurs rublje rezultat je niza administrativnih ograničenja, i nije nužno „realan“ odraz stanja ruske ekonomije u odnosu na SAD, EU i Veliku Britaniju, ali je u svakom slučaju pokazao respektabilnu rezistenciju.
Zapadne centralne banke sada se suočavaju sa trenutkom odluke: uhvatiti se u koštac sa inflacijom, što znači puno veće kamate uz rizik recesije, ili tješiti se da će za godinu, dvije inflacija nestati sama od sebe, pa nema potrebe da se sada bilo šta mijenja. A u međuvremenu, narodne mase već će nekako preživjeti.
Dražen Simić
Finansije TOP 2021/22, u izdanju časopisa Biznis i finansije
Foto: Markus Winkler, Unsplash