Dok su rekordno visoke cijene energije u Evropi zavile u crno domaćinstva i industriju, najveće svjetske energetske kompanije bilježe rekordne profite, dok one malo manje završavaju u bankrotu. Zabrana uvoza ruske nafte u EU kao pokušaj ograničavanja cijene za prodaju ruske nafte na svjetskom tržištu, samo će dodatno destabilizovati ionako haotičnu situaciju.
Dioničari najvećih energetskih kompanija imaju razloga za slavlje, rekordni profiti ubrzano se slivaju u njihove džepove. Kompanija Shell je tako u trećem kvartalu uknjižila profit od 9,45 milijardi dolara, dok je ukupan profit za prvih devet mjeseci nagurao na 30,5 milijardi dolara. Rekordne profite ubiraju i ostali energetski giganti, pa je američki Exxon u trećem kvartalu 2022. godine postavio novi rekord od 19,7 milijardi dolara profita. Chevron takođe ne zaostaje za konkurencijom, jer je i ova kompanija zabilježila u trećem kvartalu profit veći od očekivanog, 11,2 milijarde dolara.
I dok u javnosti čelnici energetskih kompanija po pravilu izražavaju „duboku zabrinutost“, optužujući za visoke cijene goriva i gasa rat, brojne poreze i ostale namete, isti ti menadžeri na skupštinama dioničara slavodobitno mašu rekordnim profitima. Tajna rekordnih profita nije samo u povećanim cijenama nafte i gasa. Velike kompanije su istovremeno i proizvođači i trgovci na veliko, pa im rast cijena na svjetskom tržištu, naravno, odgovara. Ali praktično polovina profita potiče iz njihove dopunske aktivnosti, trgovine naftnim fjučersima, odnosno kockanjem na globalnom tržištu nafte i gasa. Što su veće oscilacije u cijeni nafte i gasa, time je i veća šansa za zaradu.
Od početka ruske invazije na Ukrajinu, cijene energenata su postale praktično rezultat geopolitičkih igara, gdje su se predviđanja budućeg razvoja situacije mijenjala bukvalno iz sata u sat, u zavisnosti od izjava političkih lidera, a potencijalni scenariji kretali u dijapazonu od skorog primirja pa do globalnog nuklearnog rata.
Kolaps liberalizovanog energetskog tržišta
Paralelno sa rekordnim profitima energetskih giganata odvija se suprotan proces, gdje se masa manjih energetskih kompanija, prvenstveno onih u gasnom sektoru, „trgovaca na malo“, našla u neobranom grožđu i završila u bankrotu. Njihov kolaps počeo je već u jesen 2021. kada su cijene gasa počele neočekivano rasti, a sa početkom rata u Ukrajini ovaj se proces samo ubrzao.
Suštinski, ove kompanije su žrtve ideološke opsjednutosti liberalizacijom lokalnih energetskih tržišta po svaku cijenu. Mantra zagovornika liberalizacije je da su konkurencija i formiranje cijena na dnevnoj bazi ponude i potražnje neviđena blagodet, kako za potrošače tako i za državu. Rezultat ovakve politike bio je stvaranje niza malih lokalnih firmi, koje su kupovale gas i struju od velikih kompanija i preprodavale je domaćinstvima i industriji po nešto većoj cijeni.
Glavnina njihove zarade dolazila je od razlike u nabavnoj cijeni baziranoj na ugovorima od maksimalno 12 mjeseci, i cijene koju su naplaćivali potrošačima na bazi trenutne cijene na slobodnom tržištu. Ove dnevne i mjesečne oscilacije korištene su kao mamac da bi uvjerili kupce kako im ova fluktuirajuća cijena donosi uštedu na godišnjem nivou. Oni sumnjičaviji, ipak su se rađe opredjeljivali za fiksnu cijenu koja je naravno bila nešto veća od nabavne, ali je u svakoj varijanti prodavac zarađivao, sve dok oscilacije u cijeni gasa i struje nisu postale drastične.
Sa prvim rastom cijena gasa, koje su se u EU koristile kao baza za obračun cijene struje, čitav ovaj model srušio se kao kula od karata. Nabavne cijene struje i gasa postale su preko noći daleko veće od cijene koju su plaćali potrošači sa fiksnim jednogodišnjim ugovorima, dok potrošači sa fleksibilnim ugovorima realno nisu mogli platiti nove, višestruko uvećane cijene. Rezultat je bio rastući gubitak i neminovan bankrot malih energetskih firmi.
Profiti privatni, gubici državni
Masovni kolaps ovih kompanija počeo je u Velikoj Britaniji, gdje je do septembra 2021. poslovalo pedesetak manjih firmi koje su zajedno držale oko 30 posto tržišta. U međuvremenu, njih tridesetak je već bankrotiralo. Najveći među njima bio je Bulb, koji je imao oko 1,7 miliona klijenata i čiji kolaps će prema prvim procjenama koštati državu, odnosno porezne obveznike, rekordnih 6,5 milijardi funti.
Na drugom kraju Evrope, u Njemačkoj, situacija je bila slična, ali ovdje je glavni okidač bio prestanak dotoka jeftinog ruskog gasa, čija jedina zamjena je bio višestruko skuplji američki tečni gas. Najveći uvoznik ruskog gasa u Njemačkoj, kompanija Uniper, tako je pala kao jedna od prvih žrtava rusko-ukrajinskog rata. Firma je preko noći doživjela finansijski kolaps, pa je kao jedino rješenje njemačkoj vladi preostala nacionalizacija ove firme. To povlači i obavezu finansijskog saniranja, što će prema procjenama koštati više od 11,6 milijardi eura. Po običaju, i ovdje se još jednom potvrdilo da moderni kapitalizam funkcioniše po pravilu da su profiti (kada ih ima) privatni a gubici su uvijek državni, što znači da ih plaćaju porezni obveznici.
Evropskim vladama tako ne ostaje puno izbora, ili će direktno subvencionirati potrošače da bi kako-tako mogli platiti uvećane račune, ili će subvencionirati energetske kompanije kako bi one krajnjim potrošačima ispostavljale niže račune.
Jedini problem je što u svakoj varijanti ovo je skupa zabava i pitanje je koliko dugo budžeti mogu izdržati ovaj dodatan trošak.
Kako su zahtjevi da se ekstra profiti energetskih kompanija dodatno oporezuju sve glasniji, njihov glavni kontra argument je da bi to značilo da onda neće biti para za nove investicije, posebno u alternativne izvore energije. Ovaj argument bi možda i imao neke logike, da ga praksa ne demantuje. Tako je britanski Shell najavio ne samo povećanje dobiti koja će biti isplaćena dioničarima, nego će nakon što je u ovoj godini već potrošio šest milijardi dolara na otkup vlastitih dionica, u njihovu kupovinu uložiti dodatnih četiri milijarde dolara.
Svi zarađuju na Evropljanima
I dok zvaničnici EU sada upiru prstom u SAD, optužujući američke proizvođače gasa da ih bez milosti „deru“ sa prodajnom cijenom koja je u Evropi četiri puta veća od one u SAD, Amerikanci uzvraćaju da nisu oni jedini koji profitiraju na tome. Američki odgovor je da su glavni uvoznici američkog gasa u Evropu upravo najveće evropske energetske kompanije kao što su Shell i TotalEnergies, te da cijene američkog gasa u Evropi uključuju i njihov profit, koji plaćaju evropski potrošači.
Zabrana uvoza ruske nafte u EU kao pokušaj ograničavanja cijene za prodaju ruske nafte na svjetskom tržištu, samo će dodatno destabilizovati ionako haotičnu situaciju.
Početkom decembra, Mađarska, koja je ranije zamrznula maloprodajne cijene naftnih derivata, našla se suočena sa nestašicom goriva na benzinskim pumpama.
Vlast je krivila građane koji su navodno panično počeli kupovati gorivo, dok je MOL krivio državu jer je zamrznula cijene, pa niko nije bio zainteresovan da prodaje benzin i dizel po cijeni koja je ispod tržišne. Vlast je na kraju popustila pod pritiskom i odlučila da odmrzne cijene.
I dok su se u Mađarskoj stvarali redovi automobila pred benzinskim pumpama, u Turskoj se stvarao red tankera koji su namjeravali proći kroz Bosfor. Nakon što su EU, Velika Britanija i SAD, u nastojanju da ograniče cijene ruske nafte zabranile svojim osiguravajućim kućama da osiguravaju brodove koji transportuju rusku naftu iznad dozvoljene cijene od 60 dolara po barelu, Turska je uvela svoja pravila.
Kao uslov za prolazak kroz Bosfor, zatražila je da svi brodovi pokažu garanciju osiguravajuće kuće da će eventualne troškove oštećenja pokriti čak i ako se radi o kršenju EU embarga. Zapadne osiguravajuće kuće odbile su ovaj zahtjev, tvrdeći da bi time prekršili sankcije. Rezultat je bio gomilanje tankera pred Bosforom, mada zapadni mediji tvrde da je Turska propuštala ruske tankere koji su imali polise ruskih osiguravajućih kuća.
Dražen Simić
Biznis & finansije 204/205, decembar 2022/januar 2023.
Foto: Ahmad Dirini, Unsplash