Home TekstoviB&F Plus U Srbiji svi peku rakiju, tek po neko se registruje

U Srbiji svi peku rakiju, tek po neko se registruje

by bifadmin

Epidemija korona virusa, a potom kriza koju je izazvao rat u Ukrajini, privremeno su zaustavile rast proizvodnje u srpskim destilerijama. Proizvođači rakije, najpoznatijeg srpskog pića, nadaju se dobroj godini, ali i konačnom uvođenju reda na domaćem tržištu. Prema rečima vlasnika destilerija, u Srbiji svi peku rakiju, a broj onih koji je nelegalno prodaju neuporedivo je veći od broja onih koji državi plaćaju porez i akcizu.

Direktor destilerije „Aleksić Prvi“ iz Guberevca Marko Aleksić kaže za „B&F“ da zbog prodaje rakije na crno država gubi milione evra, a na gubitku su i registrovani proizvođači. „Prosečna cena rakije je 1.700 do 1.800 dinara po litru, a na taj iznos mi registrovani proizvođači plaćamo između 500 i 600 dinara za porez i akcizu. Jasno je koliko država gubi kada rakiju prodaju proizvođači koji nisu registrovani. To može da se promeni, samo je potrebno imati volje. Na prvom mestu potrebno je pojačati kontrole neregistrovanih proizvođača rakije. Osim što će to uticati na povećanje državnih prihoda, pomoći će i nama registrovanim proizvođačima, jer nećemo imati nelojalnu konkurenciju“, objašnjava Aleksić.

On smatra da će se pojačanom kontrolom i pritiskom na proizvođače da se registruju uticati i na povećanje kvaliteta rakije koja se pojavljuje na tržištu. Sada inspekcije, kaže Aleksić, kontrolišu samo registrovane destilerije, dok niko ne kontroliše zdravstvenu ispravnost rakija koje se prodaju na crnom tržištu. „Preko Udruženja šumadijska rakija mi smo uspeli da na našem području suzbijemo prodaju rakije preko radio i TV oglasa. Nemate nigde na ulici tablu da neko prodaje rakiju. Kada smo mi uspeli preko našeg udruženja, može da se to uradi i na nivou države, samo je potrebno da neko sasluša predloge naših kolega u Savezu proizvođača rakije”, tvrdi Aleksić.

Muke s ambalažom

Prema njegovim rečima, protekle tri godine bile su teške za proizvođače rakije, najpre zbog epidemije korna virusa, a potom zbog krize izazvane ratom u Ukrajini.

„Epidemija korona virusa značajno je zaustavila rast proizvodnje i prodaje jer su restorani i kafane bili zatvoreni, a nama je 70 odsto plasmana upravo tamo. Pakovali smo rakiju, a nismo imali kome da je prodamo. Kada se korona završila, ponadali smo se da je najgore prošlo. Međutim, usledila je kriza zbog rata u Ukrajini. Zadesio nas je astronomski rast troškova u proizvodnji, a na prvom mestu rast cene staklene ambalaže. Od kraja 2021. godine, skoro čitave prošle godine bila je velika nestašica flaša. Mogli ste da imate para koliko hoćete, ali nigde niste mogli da kupite ambalažu. Staklara u Paraćinu nije radila, dok su italijanski proizvođači obećavali isporuke, a nisu poštovali rokove“, priča Aleksić.

Dodaje da se situacija sada popravila, staklare u inostranstvu su počele da rade kao nekada, a paraćinsku fabriku je kupila poznata slovenačka staklara „Hrastnik“, tako da svi veruju da će ponovo biti uspešna kao ranije. „Velika je potražnja za kvalitetnom srpskom šljivovicom i veliki su potencijali za razvoj ove proizvodnje. Pravi bum na svetskom tržištu je napravilo to što je šljivovica stavljena na Uneskovu listu nematerijalnog kulturnog nasleđa. Sada kažu da je najsavršenije alkoholno piće francuski konjak, posle njega srpska šljivovica, a onda sledi velika praznina na listi i tek potom druga alkoholna pića. Veći je potencijal nas srpskih rakijaša, nego vinara, jer vinara ima u celom svetu, a srpska rakija je nešto jedinstveno. Tu činjenicu mi u Srbiji moramo da iskoristimo“, uveren je Aleksić.

Rakijski turizam

Destilerija „Aleksić Prvi“ postoji 20 godina, a prva u Srbiji je počela sa rakijskim turizmom i to radi već 15 godina. U okviru destilerije na obroncima planine Kotlenik, u srcu Šumadije, izgradili su degustacioni centar i etno selo sa restoranom i apartmanima za izdavanje.

„Imamo brojne posetioce ne samo iz Srbije, već i Slovenije, Nemačke, Kine i zemalja u okruženju. Ljudi nas prepoznaju između ostalog i po tome što je u našem degustacionom centru snimljen deo serije ’Moj rođak sa sela’, kada Dragan Jovanović i Vojin Ćetković probaju rakije. Nadamo se da ćemo uz subvencije države i evropskih fondova naredne godine proširiti kapacitet destilerije i etno sela. Kapacitet nam je do 70.000 litara godišnje, s tim što u svakom trenutku imamo preko 30.000 litara rakije na starenju. Poznato je da šljivovica što je starija to je bolja, a mi smo prošle godine ponudili kupcima rakiju staru 20 godina“, kaže Aleksić.

Navodi da njihova destilerija izvozi 80 odsto proizvodnje žestokih pića i to najviše u Sjedinjene Američke Države, a potom u Austriju, Australiju, Nemačku i države u okruženju. „Nameravamo da i nakon proširenja kapaciteta radimo kao manufaktura, jer bi prelazak na industrijsku proizvodnju uticao na kvalitet rakije koju pravimo. Krenuli smo sa destilerijom kao sa porodičnim poslom i tako je i sada. Imamo i svojih 12 hektara voća. To što imamo sopstvene zasade voća omogućava nam da ne zavisimo od drugih proizvođača i da uvek imamo isti, vrhunski kvalitet proizvoda“, ističe Aleksić.

Otkup rakijske šljive

Gorazd Čuk, vlasnik destilerije „Pigmalion“ kaže za „B&F“ da se proizvodnjom žestokih alkoholnih pića bavi poslednjih osam godina, ali da se prvih sedam praktično učio da pravi rakiju. „Počeo sam sa malim količinama, pravio sam po 50 do 100 litara da bih video da li to mogu. Znanje i kvalitet potvrdio sam zlatnim medaljama i šampionskim nazivima na međunarodnim sajmovima u Zagrebu i Novom Sadu. Registrovao sam destileriju i krenuo sa većom proizvodnjom. Prošle godine sam proizveo 10.000 litara. Cilj mi je da napravim destileriju sa godišnjom proizvodnjom od oko 50.000 litara. Namera mi je da pravim kvalitetniju rakiju, i smatram da je to količina koja tako nešto omogućuje“, priča Čuk.

On kaže da je na svom imanju u belopalanačkoj Tamjanici zasadio tri hektara šljiva, priprema se da zasadi još tri, a cilj mu je da ima ukupno 15 hektara, kako bi na kraju imao 70 odsto svojih šljiva, a 30 odsto od kooperanata. Pri tom, sve zasade voća organski uzgaja.

„Sada ugovaram od koga ću ovog leta kupiti šljive. U nabavci tog voća postoji jedan problem da onaj ko ima zasad šljive, ne zna za koga ih proizvodi. Obično ih prodaje hladnjačama, a hladnjače otkupljuju najrazličitije sorte šljiva. Meni je potrebna rakijska šljiva, prvenstveno čačanska rodna, čačanska lepotica, požegača i crvena rana. Proizvođači sa kojima sada ugovaram otkup znaju da ću od njih kupiti šljivu i to po količini šećera koji će sadržati, što znači da će cena koju ću platiti biti viša od cene koju plaćaju hladnjače. Da bih imao kvalitetnu rakiju, moram imati dobro voće i zato plaćam po količini šećera koje sadrži“, objašnjava Čuk.

U Sloveniji se šljivovica tek vraća

Njegovo dosadašnje iskustvo pokazalo je da u Srbiji nije problem proizvesti dobru rakiju pošto ima dobrih stručnjaka i dobrih kazana, ali da je problem u neuređenom tržištu. „Ima puno ’sivog’ tržišta. U Srbiji svako peče rakiju i svako ispeče više nego što mu treba, a taj višak uspeva nekako da ’ugura’ na tržište. Ne verujem da su to količine koje zakon dozvoljava. Osim toga, na tržištu ima dosta falsifikata i prodaje se rakija koja je navodno od jabuke, kajsije ili dunje, a zapravo je od jabuke ili etanola sa dodatkom aroma. Ljudima koji se profesionalno bave proizvodnjom žestokih pića to neuređeno tržište pravi problem“, naglašava Čuk.

Prema njegovim rečima, slovenačko tržište na kojem on uglavnom prodaje svoju rakiju, prihvata više cene od srpskog tržišta, ali da bi se moglo izvoziti po ceni koja je profitabilna potrebno je da proizvođači i država još puno urade na brendiranju proizvoda. „U Sloveniji se šljivovica tek vraća nazad. U restoranima ima dobre šljivovice ali je niko ne nudi, nude viljemovku i grapu, koja je u stvari komovača. Ukoliko uspem da nagovorim vlasnika restorana da proba moju rakiju, onda sam je i prodao. To znači da je kvalitet dovoljno dobar“, navodi Čuk.

Odlučio je, kaže, da narednih godina na plantaži posveti pažnju pre svega voćnjacima i vinogradu, jer je proizvodnja lekovitog bilja po kojoj je trenutno poznatiji, na granici profitabilnosti.

Biljana Ljubisavljević

Biznis & finansije 206, februar 2023.

Naslovna fotografija: Phideg, Pixabay

Pročitajte i ovo...

Ostavite komentar