Zaradili su je tokom radnog veka i sada njih oko 1,657.000, koliko je poslednjh meseci na spisku PIO fonda obraduju se čim u daljini ugledaju poštara.
Nije velika, ali čini preko 80 odsto ukupnih prihoda zašlih u penzionu dob, a najčešće je i jedino stalno primanje baka i deka. Osnov je za poslednju etapu života.
Briga o ljudima
Srbija je iz jugoslovenskog socijalističkog perioda nasledila dosta razvijen penzioni sistem. Pre Drugog svetskog rata zaposlenost je bila niska, a broj onih koji su za stare dane zaradili mirovinu još manji. Razmah je realizovan je u posleratnom vremenu i dugo se, ne bez osnova, posmatrao kao izraz brige socijalističke države o ljudima.
U startu se na ovim prostorima odomaćio takozvani Bizmarkov model penzionog fonda, po kome zaposleni tokom radnog veka ciljanim uplatama dela zarade isplaćuju aktuelne umirovljenike, a za uzvrat stiču pravo da se, kada zađu u najstarije doba, koriste primanjima koje za njih uplaćuje tada zaposleni.
Zasniva se na takozvanom međugeneracijskom sporazumu i smatra se da učvršćuje koheziju svake zajednice u kojoj se primenjuje. Na moderan način rešava pitanje egistencije starije populacije i predstavlja najozbiljnije političko, ekonomsko i socijalno pitanje za svako duštvo.
Duži život, više penzionera
Novac za isplatu penzija stiže iz zakonski određenih namenskih uplata zaposlenih. U Srbiji se od svake bruto plate 24 odsto izdvaja za najstarije, kao i 10,7 odsto za funkcionisanje zdravstvenog sistema i jedan odsto za slučaj nezaposlenosti.
Država iz budžeta ima obavezu da uplati 5,3 odsto ukupnih obaveza PIO fonda. Međutim, ova dva osnovna izvora prihoda najčešće nisu dovoljni za celokupnu isplatu. Tako je prvih meseci tekuće godine nedostajalo otprilike 21,8 odsto novca neophodnog za ispaltu penzija i manjak je nadoknađen iz državnog budžeta.
Razlog zašto uplate aktivno zaposlenih nisu dovoljne je u drastično promenjenim demografskim uslovima, kao i u poremećenom odnosu broja zaposlenih spram broja penzionisanih. Nekada je na jednog penzionera dolazilo i po pet zaposlenih, danas nema ni dva zaposlena.
Produžio se životni vek, time i period korišenja penzija. Sa sličnim problemima suočavaju se manje-više i penzioni sistemi u svim evropskim zemljama, pa se Srbija za rešavanje iskrslih problema može ugledati i na druge države.
Krupno društveno pitanje
Osnovno pitanje sa kojim se suočavaju i srpsko i druga evropska društva je da li je neophodno i opravdano povećavati životnu granicu za odlazak u penziju? Ne tako davno radni odnos je prestajao sa 60 godina, što je donedavno i u nas bila granica za žene. No sada i muškarci i žene u penziju idu sa 65 godina, što je najčešći slučaj i u evropskim zemljama.
Međutim, kako se dužina prosečnog života uvećava, produžava se i period korišćenja penzije. Takav trend iznuđuje izdašnije punjenje penzionog fonda. Tako je sedamdesetih godina prosečan stanovnik Nemačke, nakon 40 godina rada, penziju u proseku koristio deset i po godina. Danas je, usled produžetka trajanja života, prosećan rok korišćenja penzije produžen na 19,5 godina.
Slično je u Danskoj, Švedskoj, Norveškoj, dok u Srbiji muškarac se u proseku 14,8, a žena 17,5 godina koriste penzionim pravom, što je, takođe, gotovo dvostruko duže nego pre pola veka. Nevolja je, pak, u tome što je potrebno obezbediti gotovo duplo više više novca nego pre nekoliko decenija.
Granična godina
Imajući u vidu i znatno duže očuvanu radnu sposobnost savremenog čoveka, rešenje za sve duži penzionerski period se traži u kasnijem odlasku u penziju. Tako se u Holanadiji i Danskoj od tekuće godine u penziju ide sa 67 godina, a ista granica biće od 2030. godine i u Nemačkoj i Švedskoj, dok Britanci kalkulišu da odlzak u penziju prvo pomere na 68, potom i na 69 godina života.
Mada je Norveška bogata zemlja, takođe se sprema na kasniji početak „penzijskog“ doba, i to će se prvo ići sa 69, potom 71 godinom života. Zapravo ide se na pravilo da se na svako trogodišnje povećanje dužine života, za dve godine odloži i početak penzionerskog doba.
Srbija se još dvoumi. Razlozi za menjanje startne godine penzionerskog perioda su snažni i ubedljivi. Ipak, navika da se u penziju ide relativno rano se na ovim prostorima snažno ukorenila, a političari, ne želeći da gube birače, izbegavaju da se ozbiljnije suoče sa problemom koji se ubrzano uvećava i koriste se kratkoročnim i dosta spornim rešenjima, kakvo je preterano zahvatanje u budžet, samo da bi izbegli rizik gubljenja biračkih glasova.
Izvor: 021.rs
Foto: Pixabay