Close
/ B&F Plus / Regionalne nejednakosti unutar država kao izvor nestabilnosti: Ko koga eksploatiše?
BiF Analize Čitajte B&F online

Regionalne nejednakosti unutar država kao izvor nestabilnosti: Ko koga eksploatiše?

razlike
Redakcija BIF on 06/12/2017 - 11:56 in B&F Plus, Slajder

This post has already been read 169 times!

Kao što na globalnoj sceni rastuća ekonomska nejednakost kreira nestabilnost, na isti način ekonomska nejednakost i unutar najbogatijih zemalja dovodi do rastućih političkih tenzija, podstičući regionalni separatizam i prijeteći u pojedinim slučajevima – kao trenutno u Španiji – i samom opstanku ovih država. Sve ono što se globalno preporučuje siromašnijim zemljama kao „komparativna prednost“ – niži troškovi rada, niže cijene nekretnina – unutar vlastite kuće iz prednosti se pretvara u problem i svađe oko toga ko koga eksploatiše.

Standardna podjela svijeta na bogati sjever i siromašni jug kao i svaki drugi stereotip samo djelimično je tačna, jer niti su svi sjevernjaci bogati, niti su svi južnjaci uboga sirotinja na rubu smrti od gladi.

Bogati sjever, što uglavnom podrazumijeva Evropu i Sjevernu Ameriku, uklapa se u definiciju sarme. Jedni jedu meso, drugi rižu i u prosjeku svi jedu sarmu. Brojni primjeri ilustruju ekonomsku nejednakost regiona unutar najbogatijih država, od Njemačke, Belgije, Italije, Španije pa do Velike Britanije i SAD.

Njemačka jeste bogata država, samo što su neki dijelovi znatno bogatiji od drugih. Gotovo 30 godina nakon ujedinjenja, nekadašnja istočna Njemačka i dalje zaostaje ekonomski u odnosu na zapadni dio države i pored stotina milijardi eura potrošenih na ekonomsku sanaciju i obnovu. Koliko je tačno novca potrošeno niko sa sigurnošću više ne može reći, ali je izvjesno da je rezultat bio ispod očekivanja i daleko od podizanja istočnog dijela na nivo zapadnog, što je inicijalno bila ideja.

Jednostavno, ono što je valjalo na istoku za sitne pare su pokupovale firme iz zapadne Njemačke, a ono što je preostalo prepušteno je tihom propadanju. U potrazi za poslom veliki broj „istočnjaka“ preselio se na prosperitetniji zapad zemlje, ostavljajući za sobom gradove bez industrije i bez propulzivnog dijela stanovništva, prije svega mladih i obrazovanih.

Zid nestao, razlike ostale

Iako je zid koji je dijelio Njemačku odavno nestao i dalje razlika u životnom standardu, platama i prije svega ponudi radnih mjesta ostaje velika. Plate na istoku su u prosjeku za trećinu manje, dok su cijene nekretnina u prosjeku upola niže. Sve ono što se globalno preporučuje siromašnijim zemljama kao „komparativna prednost“ – niži troškovi rada, niže cijene nekretnina – unutar vlastite kuće iz prednosti se pretvara u problem.

Ekonomski, zapadna Njemačka je profitirala na ujedinjenju ali kako to obično biva, ono što se dobije na mostu izgubi se na ćupriji. U ovom slučaju, „ćuprija“ se javlja u vidu jačanja dva politička ekstrema, desničarskoj „Alternativi za Njemačku“ i nekadašnjoj komunističkoj partiji Njemačke, koja je znatno veća na istoku nego na zapadu države. Objašnjenje i nije tako komplikovano: pošto tradicionalne političke partije nisu ujednačile životni standard između dvije Njemačke ni nakon 25 godina, istočni Nijemci okrenuli su se alternativi, koliko god ona radikalna bila, jer ionako nemaju šta da izgube.

Iako je Njemačka donekle poseban slučaj, jer se tu radilo o ujedinjenju dvije različite države sa različitim ekonomskim i političkim sistemom, nejednakost unutar bogatih država prisutna je i kada se državne granice nisu mijenjale, ali ekonomske prilike i politika jesu.

Smrt industriji, sloboda bankama

U Velikoj Britaniji, jaz između južnog dijela predvođenog Londonom i sjevera se ne smanjuje. Dok London doživljava ekonomski bum baziran prije svega na finansijskoj industriji i izražen kroz visinu plata ali i cijenu nekretnina, sjever ostaje daleko iza.

Nekadašnji prosperitetni industrijski centri, poput Mančestera, Liverpula ili Edinburga, nakon eutanazije britanske industrije tokom osamdesetih godina, nikada se više nisu oporavili. Visoka stopa nezaposlenosti i odsustvo perspektive, uzimaju svoj danak u raznim oblicima, od kraćeg životnog vijeka do većeg nivoa nezaposlenosti i rastućeg broja ovisnika o drogama i alkoholu.

Nekadašnje fabrike koje su zapošljavale hiljade radnika su zatvorene, ili je proizvodnja preseljena u Aziju. Zaboravljena i odbačena sirotinja, nekadašnja radnička klasa, i ovdje je dočekala svojih pet minuta da se osveti i to kroz glasačke listiće.

Tijesna većina koja je glasala za napuštanje Evropske unije, dijelom je bila motivisana svojom beznadežnom ekonomskom pozicijom, videći krivca podjednako u domaćem političkom establišmentu, dalekom Briselu i bliskim imigrantima iz istočne Evrope. Iako je svaka britanska vlada tokom poslednjih dvadesetak godina na početku mandata ritualno obećavala ekonomski preporod osiromašenog sjevera, ova obećanja se nikada nisu materijalizovala, a kako stvari stoje nikada i neće.

Škotska, sa svojom autonomijom, takođe je podijeljena oko pitanja nezavisnosti. Tokom referendumske kampanje o nezavisnosti Škotske i ovdje je jedan od ključnih argumenata bilo pitanje ko koga eksploatiše. Škoti su bili ubijeđeni da su nepravedno ostali uskraćeni za glavninu prihoda od eksploatacije nafte iz Sjevernog mora tokom protekle četiri decenije, dok je bogati jug optuživao Škote da ih „muzu“ kroz budžetske transfere, jer Škotska dobija više nego što uplaćuje.

Druga strana katalonske medalje

Užarena politička situacija u španskoj Kataloniji, dio svojih korijena takođe ima u ekonomskoj nejednakosti. Među ključnim argumentima pristalica nezavisnosti Katalonije je njihovo uvjerenje da su eksploatisani, jer Katalonija čini nekih 20 posto španskog BDP-a, dok istovremeno iz centralne kase dobija manje nego što daje. Druga strana katalonske medalje je da približno polovicu današnjih stanovnika Katalonije čine oni, koji su tokom poslednjih tridesetak godina u potrazi za poslom došli iz ostalih dijelova Španije. To čitavu priču dodatno komplikuje, jer dok etnički Katalonci imaju svoje dodatne razloge da insistiraju na nacionalnoj državi, Španci iz drugih dijelova zemlje, koji u Kataloniji žive već decenijama, ne vide nužno nezavisnost kao najbolje rješenje.

Ekonomska nejednakost po pravilu rezultira i političkim tenzijama, što se vidi i na slučaju Belgije, sastavljene od dvije regije u kojima dominiraju ili frankofonski Valonci ili Flamanci, gdje se takođe ponavlja priča o međusobnim optužbama o eksploataciji, pa bogatija Flandrija smatra da „lijeni neradnici“ u Valoniji dobijaju više nego što daju. Rezultat je da su oba dijela nezadovoljna i da se podjela zemlje vidi kao privlačno rješenje. Flamancima bi to bio način da se riješe „valonskih parazita“, a Valoncima da okončaju eksploataciju od strane Flamanaca, mada bi u odnosu na nezavisnost oni, ipak, više preferirali pripajanje Francuskoj.

U Francuskoj, opet, ne vlada oduševljenje idejom da se Francuska proširi i na Valoniju. Francuzima je država ovakva kakva je dovoljno velika, a i bez Valonaca imaju dovoljno vlastitih problema, tako da do daljnjeg Belgija ostaje u postojećim granicama.

Šta je starije: mafija ili siromaštvo?

Slična se priča ponavlja i u Italiji, gdje se jaz između bogatog sjevera i siromašnog juga ne smanjuje i pored desetina milijardi eura koje je EU uložila u regionalni razvoj juga. Ponavljaju se i uvijek isti argumenti da siromašni „eksploatišu“ bogate. Rezultat je popularizacija teze da bi sjevernjacima bilo puno bolje kada bi se otcijepili i postali nezavisna i svakako bogata državica, bez obaveze da sufinansira sirotinju na jugu.

S druge strane, sirotinja sa juga Italije i njihovo blagostanje nije visoko na listi prioriteta italijanske vlade, koja uvijek ima prečih poslova. Optužbe da je jug siromašan zbog endemske korupcije i organizovanog kriminala, tako se pretvaraju u samoispunjavajuće proročanstvo. Sicilija je siromašna zbog mafije, a mafija može da vlada Sicilijancima zato što su siromašni i organizovani kriminal nudi priliku za preživljavanje. Time se krug zatvara.

Za sada, priča o otcjepljenju i nezavisnosti bogatog italijanskog sjevera je više vid protesta nego opcija o kojoj se ozbiljno razmišlja, ali problem ekonomske nejednakosti ostaje i ignorisanjem neće postati manji.

Nova sirotinja u centru SAD

Ekonomske nejednakosti nisu pošteđene ni SAD, najveća svjetska ekonomija. Bum baziran na tehnološkim kompanijama najviše se osjetio u Kaliforniji, dok je istočna obala predvođena Njujorkom, tradicionalno globalni finansijski centar gdje se svakodnevno obrću stotine milijardi. Teksas ima naftu, Nevada ima Las Vegas i u cjelini istočna i zapadna obala SAD uglavnom dobro žive.

Američki stanovnici koji ne osjećaju blagodeti procvata tehnološke i finansijske industrije su oni u sredini, kontinentalni dio SAD, čija je ekonomija bila mahom bazirana na poljoprivredi, ili dijelovi SAD koji su decenijama bili simboli automobilske i teške industrije, poput Pitsburga ili Detroita. Vremena su se promijenila i nekada prosperitetni gradovi sad i bukvalno propadaju, jer su fabrike odavno otišle negdje daleko a radnici ostali bez posla i plata i bez većih izgleda da ponovo dobiju neki pristojan posao.

Svi oni koji su bili šokirani pobjedom Donalda Trumpa napravili su kardinalan previd, ignorišući postojanje ove nove sirotinje koja je podjednako ogorčena na politički establišment bilo da je riječ o demokratama ili republikancima.
Samo zato što ova zaboravljena masa bivših radnika nije svakodnevno na naslovnim stranicama novina i web stranicama internet medija – ne znači da ne postoje. Svojim glasanjem ako ništa drugo, barem su pokazali da su još uvijek tu, iako ih niko ne sluša niti pokazuje bilo kakav interes za njihove živote i preživljavanje.

Različita viđenja zajedničke kase

U podjeli na bogate i siromašne regione unutar bogatih država, kako to obično biva, svi se osjećaju eksploatisanim. Siromašniji dijelovi vjeruju da ih bogatiji dio eksploatiše kroz niže plate i nedovoljna ulaganja u otvaranje novih radnih mjesta, te eksploataciju prirodnih resursa. S druge strane, bogati dijelovi smatraju da u zajedničku kasu uplaćuju previše, te da dobijaju znatno manje nazad nego što bi trebali jer „oni tamo“ žive na njihovoj grbači, ne radeći ništa i živeći od nezaslužene socijale.

Kao što na globalnoj sceni rastuća ekonomska nejednakost kreira nestabilnost, na isti način ekonomska nejednakost i unutar najbogatijih država dovodi do rastućih političkih tenzija, podstičući regionalni separatizam i prijeteći u pojedinim slučajevima i samom opstanku ovih država.

 

 

Dražen Simić

Biznis Top 2016/17.

Send Us A Message Here

Your email address will not be published. Required fields are marked *