Home Analize stručnjaka Koliko je održiva postojeća struktura energetskog tržišta u Srbiji: Prevelika zavisnost od uglja

Koliko je održiva postojeća struktura energetskog tržišta u Srbiji: Prevelika zavisnost od uglja

by bifadmin

Dominantna upotreba uglja trenutno doprinosi manjoj energetskoj zavisnosti Srbije od zemalja EU, ali na duži rok jedino rešenje da se ta nezavisnost održi i obezbedi održiva proizvodnja jesu ulaganja u nove kapacitete iz nuklearne energije i obnovljivih izvora. S obzirom na nisku cenu po kojoj prodaje električnu energiju, JP EPS nema dovoljno kapaciteta za takve investicije.

Ukupna proizvodnja energije u Srbiji, prema podacima za 2017. godinu koji su objavljeni na Eurostatu, je bila 122.063 GWh, i uz uvoz od 79.187 GWh, Srbiji je na raspolaganju bilo 201.249 GWh primarne energije. Uz gubitke na transformaciju energije od 58.879 GWh, kao i gubitke u transportnim i distributivnim sistemima u iznosu od 6.819 GWh, te sopstvene potrošnje energetskih subjekata od 8.068 GWh i izvoz od 16.734 GWh, finalna potrošnja energije je bila na nivou od 108.146 GWh, što predstavlja 0,8% ukupne finalne potrošnje za 28 zemalja članica EU.

Po tipu energenta, primarna energija u 2017. godini je prvenstveno obezbeđena iz uglja (uglavnom preradom u električnu energiju iz lignita) i to sa učešćem od 50,4%, a potom slede nafta i naftni derivati sa učešćem od 23,5% i prirodni gas sa učešćem od 13,6%. Učešće obnovljivih izvora i biogoriva u primarnoj energiji je 12,1%.

Nafta, naftni derivati i prirodni gas

Prema podacima iz Godišnjeg izveštaja Agencije za energetiku Republike Srbije (AERS), ukupna potrošnja nafte i naftnih derivata u 2018. godini u Srbiji je bila oko 3,633 miliona tona. U Srbiji je u 2018. godini proizvedeno oko 0,96 miliona tona sirove nafte (27% od ukupne potrošnje), a oko 2,56 miliona tona (73%) je obezbeđeno iz uvoza, pretežno iz Iraka i Rusije.

Isti izvor navodi da je potrošnja prirodnog gasa u 2018. godini iznosila 2.562 miliona m3 i od toga 13,5% je iz domaće proizvodnje, dok je ostatak iz uvoza. Sigurnost snabdevanja gasom je na zadovoljavajućem nivou i u smislu infrastrukturnog standarda snabdevanja (po modelu n-1) ta sigurnost je iznosila 33,8%. Završetkom izgradnje i puštanjem u rad gasovoda od bugarsko-srpske granice do srpsko-mađarske granice, značajno će biti podignuta sigurnost snabdevanja prirodnim gasom i iznosiće 114%.

Obnovljivi izvori

Finalna potrošnja električne energije je u 2018. godini na nivou od 29,7 TWh (negde oko 27,5% ukupne finalne potrošnje energije) dok je ukupna proizvodnja električne energije iznosila 34,95 TWh i dominantno je proizvedena iz termoelektrana na ugalj – 65,7%. Drugi po značaju resurs je voda, pa je iz hidroelektrana proizvedeno 31,6% električne energije. Termoelektrane – toplane, koje kao pogonsko gorivo koriste prirodni gas ili mazut učestvovale su sa 0,7% u ukupnoj proizvodnji električne energije, dok su mini-hidro, solarne i elektrane na vetar proizvele 2,1% ukupnog elektroenergetskog miksa. Iz ovih podataka vidimo da se elektroenergetski miks uglavnom oslanja na proizvodnju iz uglja, sa skoro 67%, dok su obnovljivi izvori energije uključeni sa oko 33% u ukupnoj proizvodnji električne energije.

Dominantna proizvodnja iz TE na ugalj doprinosi manjoj energetskoj zavisnosti Srbije u odnosu na EU, koja je iznosila 34,1% nasuprot 54%, jer je reč o resursu koji Srbija poseduje, ali sa druge strane, u svetlu klimatskih promena i potrebe da se proizvodnja energije iz fosilnih goriva značajno smanji, značajno doprinosi zagađenju životne okoline i emisiji gasova staklene bašte, prvenstveno kroz emisiju CO2.

Instalisani kapaciteti i proizvodnja iz obnovljivih izvora energije, sem hidroenergije, su i dalje na niskom i nezadovoljavajućem nivou. Svega 239 MW proizvodnih kapaciteta na vetar i oko 10 MW iz solarnih elektrana, čine tek oko 3% instalisane snage iz koje se odvija proizvodnja električne energije. Imajući u vidu, sa jedne strane, da je cena električne energije za domaćinstva u funkciji socijalne politike i trenutno najniža u regionu (slika 2), i da se sa druge strane, kao uslov za ulazak u EU nameće potreba uvođenja trgovine emisijama gasova staklene bašte (ETS) i taksi na CO2, od JP EPS kao dominantnog proizvođača električne energije i učesnika na tržištu, se ne mogu očekivati značajnije investicije u obnovljive izvore energije u cilju popravljanja strukture svog elektroenergetskog miksa.

U nedavno objavljenoj studiji Energetske zajednice, koja analizira projekciju cena električne energije koja se proizvodi iz uglja za zemlje – ugovorne članice EZ, za Republiku Srbiju su izneti podaci da je država kroz direktne subvencije (fiskalne, iz oblasti javnih finansija i investicione), finansirala proizvodnju električne energije u proseku sa 3,87 € po proizvedenom MWh. Takođe, studija je pokušala da utvrdi i indirektne (skrivene) subvencije koje proističu iz niske ili negativne profitabilnosti rada i nepostojanja troškova za CO2 i druge eksternalije. Tako, proračun operativnih troškova za termoelektrane, koji su korigovani samo za troškove identifikovanih direktnih subvencija, pokazuje da većina termoelektrana koje se nalaze u zemljama ugovornim članicama EZ, među kojima je i Srbija, i koje električnu energiju iz svoje proizvodnje naplaćuju za manje od 40 €/MWh, već u ovom trenutku ne nadoknađuju svoje operativne troškove, bez uračunatih troškova na konto CO2 emisije.

Koliko bi ta kalkulacija za termoelektrane u Srbiji iznosila za period 2015–2017. prikazano je na Tabeli 1.

 

U skladu sa prethodnom procenom, i uzevši u obzir da je proizvodni miks JP EPS oko 70% električne energije iz TE i 30% električne energije iz HE, dolazi se do prosečne cene električne energije od 55,8 €/MWh sa uračunatim troškovima CO2 odnosno 41,8 €/MWh bez troškova CO2.

Procenu sa početka ovog teksta, da se od JP EPS, ne mogu očekivati značajnije investicije u obnovljive izvore energije, potkrepljuje i činjenica da JP EPS kupcima na garantovanom snabdevanju (domaćinstvima) energiju u proseku prodaje za 25,1 €/MWh, a kupcima na otvorenom tržištu (prosek za period od 2015 do 2017) za 47,3 €/MWh, što je za 55% i 15% manje od realne proizvodne cene sa uračunatim troškovima CO2. I još jedna digresija, imajući u vidu samo operativne troškove čija je cena u energetskom miksu oko 34 €/MWh, vidimo da su ti troškovi i dalje veći od 25,1 €/MWh, kolika je cena električne energije za domaćinstva, a čija je potrošnja 46% od ukupne potrošnje električne energije.

Srbija je u pogledu energetske nezavisnosti u boljem položaju u odnosu na zemlje EU, ali ta energetska nezavisnost ima i svoju cenu u pogledu sve teže održivosti proizvodnje iz dominantnog energenta – lignita.

Ukoliko bi glavni igrač na tržištu električne energije, JP EPS ušao u sistem trgovine emisijama CO2, što je neminovno ukoliko Srbija uđe u EU, cena njegovog energetskog miksa bi se povećala za 33,5% što bi značajno otežalo položaj ove kompanije i smanjilo energetsku nezavisnost Srbije, zbog potrebe smanjenja proizvodnje iz TE. Rešenje koje obezbeđuje održavanje energetske nezavisnosti i održivost proizvodnje na duži rok i sa kojim, napomenimo i to, Srbija već u ovom trenutku kasni, jeste investiranje u nove kapacitete iz nuklearne energije i obnovljivih izvora energije, za koje JP EPS, imajući u vidu nisku cenu po kojoj prodaje električnu energiju, nema dovoljno kapaciteta.

Željko Marković, viši rukovodilac u kompaniji Deloitte d.o.o. Beograd

Članak je prvobitno objavljen u godišnjoj ediciji Biznis TOP 2019, u izdanju časopisa Biznis & Finansije

Pročitajte i ovo...

Ostavite komentar