Japanci su nacija dugovječnih ljudi, ali njihove kompanije su još dugovječnije. Stotinu godina opstanka na tržištu sa razlogom se smatra velikim dostignućem za kompaniju, ali iz japanske perspektive ove firme su praktično startap kompanije, jer najstarija japanska preduzeća posluju u kontinuitetu više od hiljadu godina.
Kada su u sedmom vijeku Sloveni stigli do Balkana, na drugom kraju svijeta, u Japanu, građevinska firma „Kongo Gumi“, koja je počela sa radom 578. godine, već je slavila stogodišnjicu postojanja. Nakon 1.428 godina poslovanja firma je u 2006. zvanično bankrotirala.
Nekako u isto vrijeme sa dolaskom Slovena na Balkan, u Japanu je 705. godine otvoreno prenoćište „Nishiyama Onsen Keiunkan“. Četrnaest vijekova kasnije, ništa se nije promijenilo. Sloveni su još uvijek na Balkanu, a prenoćište „Nishiyama Onsen Keiunkan“ i dalje posluje kao još nekoliko sličnih firmi, formiranih u periodu dok su Stari Sloveni gledali kako da pređu preko Dunava i Save sa sitnom djecom, krupnim ženama i ostalom pokretnom imovinom.
U Japanu danas posluje 19 firmi koje postoje duže od 1.000 godina, i čak 140 firmi starijih od 500 godina. Iz balkanske perspektive ovo djeluje pomalo nevjerovatno, jer na našim prostorima države, imperije, carstva, imaju puno kraći vijek trajanja nego japanske firme.
Stogodišnja istorija firme u Japanu i nije nešto posebno i teško da će nekoga impresionirati, jer takvih firmi ima 33.000, što je 40 posto od ukupnog broja takvih firmi u čitavom svijetu, prema podacima japanskog Istraživačkog instituta za stogodišnji menadžment („Research Institute of Centennial Management“). Broj firmi koje posluju duže od dva vijeka u Japanu je nešto manji, „samo“ 3.100. Većina japanskih „milenijalaca“, firmi koje posluju hiljadu i više godina u kontinuitetu, praktično su zanatske radnje koje ili pružaju usluge smještaja, ili se bave proizvodnjom tradicionalnih kolača koji se prodaju u blizini šinto hramova.
Srednjoročni plan za narednih 500 godina
Poslovna filozofija japanskih firmi koje postoje vijekovima dijametralno je suprotna modernoj zapadnoj poslovnoj filozofiji, koja počiva na principima ultimativnog širenja, maksimizacije profita i njegove isplate dioničarima, uz stalno kresanje troškova radne snage i finansiranje tržišne ekspanzije kroz zaduživanje.
Poslovni horizont modernih kompanija koje se kotiraju na berzama doseže do kraja narednog tromjesečja i objave kvartalnih rezultata poslovanja. Srednjoročno planiranje obuhvata period do kraja godine i objavu godišnjeg izvještaja, a dugoročno je naredne dvije godine ili kada već stižu na naplatu bonusi menadžera.
Iz perspektive japanskih „milenijalaca“, kratkoročno je prvih 200 godina, srednjoročni period je nekih 500 godina, a dugoročno bi bilo oko 1000 godina. Njihova poslovna filozofija je puno jednostavnija – cilj igre je opstati i predati firmu u ruke naredne generacije. Širenje biznisa na nova tržišta nikada nije bio cilj, kao ni maksimizacija profita, a uvaljivanje firme u dugove je tabu. Kako su pokazale analize poslovanja firmi sa viševjekovnom tradicijom poslovanja, većina njih je u praksi profitabilna, ali vlasnici taj profit ne izvlače, već se drži na računima firme kao rezerva.
Zbog toga krize, katastrofe i ratovi ne pogađaju previše ove firme, jer za razliku od modernih japanskih firmi, koje takođe imaju na računima značajne finansijske rezerve, ove male porodične firme često imaju finansijske rezerve dovoljne da pokriju troškove poslovanja za nekoliko narednih godina. Istraživanja su pokazala da među japanskim firmama starijim od 100 godina, njih 25 posto imalo je finansijske rezerve dovoljne za nastavak poslovanja naredne dvije godine ili duže.
Onda nije ni čudo da su ove firme uspjele preživjeti vijekovima i da otpuštanje radnika, koji su uglavnom i članovi porodice, jednostavno nije opcija.
Usvajanje radnika
S druge strane, teško je zamisliti menadžera modernih zapadnih kompanija koji bi se našao u situaciji da ima dovoljno gotovine da pokrije dvogodišnje troškove poslovanja i ostavio te pare da stoje na računu. Tom izazovu se ne bi moglo odoljeti. Preuzimanja, širenje, ulaganje u kripto-valute, isplata ekstra dividende dioničarima, samo su neke od opcija koje niti jedan menadžer koji drži do sebe ne bi propustio.
Drugi razlog za dugovječnost japanskih firmi je bila spremnost banaka da finansijski podrže firme u krizi po svaku cijenu, pa su tako u čitavom Japanu između 1955. i 1990. godine bankrotirale samo 72 firme. Situacija se promijenila nakon što je devedesetih godina izmijenjen zakon o bankrotu i stečajnom postupku koji je olakšao i ubrzao proces stečaja i likvidacije firme, kao dio ukupnih reformi koje su trebale japansku ekonomiju učiniti dinamičnijom.
Iako se vlasništvo nad ovim biznisima prenosi sa koljena na koljeno i tako vijekovima, u praksi to ne znači nužno da je riječ o članovima iste porodice. U japanskoj kulturi, usvajanje je uobičajena praksa kada se radi o ostavljanju firme u nasljeđe, i to ne samo kod ovih firmi sa viševjekovnom tradicijom. Ono što je za nas malo neobično je da u praksi to uglavnom znači da vlasnik firme usvaja najboljeg radnika koji se pokazao sposobnim i koji se nakon toga smatra članom porodice.
Studija iz 2011. godine pokazala je da su u Japanu firme na čijem su čelu bili usvojeni sinovi imale bolje poslovne rezultate, nego one na čijem su čelu bili biološki sinovi. Tako u Japanu muškarci stari između 25 i 30 godina čine 98 posto od svih usvojenih osoba u toku godine.
Pravi jednu stvar, ali pravi je dobro
Većina japanskih kompanija sa viševjekovnom tradicijom bavi se poslovima u oblastima za zadovoljavanje osnovnih potreba, kao što su hrana, piće, građevinarstvo… Politički i ekonomski sistemi se mijenjaju, carevi, ratovi, katastrofe dolaze i prolaze, ali ljudi će uvijek kupovati hranu i piće i graditi kuće i hramove.
Njihov osnovni poslovni princip glasi: pravi jednu stvar, ali pravi je dobro. Praviti isti tip tradicionalnih rižinih kolačića hiljadu godina možda ne izgleda kao naročito pametan izbor, ali takva praksa funkcioniše u Japanu. Izazov da se proširi asortiman modernim proizvodima djeluje privlačno, ali problem je što se moda mijenja a fokus se gubi. Podjednako pogubna sa poslovne strane bi bila odluka da se po svaku cijenu širi biznis, otvaranjem novih radnji ili širenjem na druge djelatnosti. To bi u startu tražilo značajne investicije sa neizvjesnim povratom, pogotovu u slučaju ulaska u posao u oblastima koje nemaju puno veze sa osnovnim biznisom.
Japanski pristup, sa dugoročnim opstankom kao primarnim ciljem i fokusom na jednu djelatnost, po svemu sudeći nadživjet će trenutno dominantan američki koncept sa fokusom na brzu zaradu i trenutnu cijenu dionica kao mjerilo svih stvari, čiji su glavni generator menadžerski bonusi a radna snaga samo trošak. Pustoš, ekonomsku i socijalnu, koju za sobom ostavlja moderan kapitalizam, cijena je koja će doći na naplatu prije ili kasnije i to sa kamatama.
U međuvremenu, nije isto ući u jednu od stotinu sličnih radnji koje pripadaju istom trgovačkom lancu ili ući u malu lokalnu pekaru, gdje će vam gazda reći da imaju samo jednu vrstu kolača, ali da ih njegova familija pravi već hiljadu godina na isti način i na istoj lokaciji. Lokacija se može kupiti, tehnologija i receptura se takođe mogu kupiti, ali hiljadu godina tradicije ne može. Jedini način je da pokreneš biznis, nekako preguraš do kraja godine i tako hiljadu godina u nizu. Poslije toga ide lakše.
Dražen Simić
Foto: Pixabay