Home TekstoviB&F Plus Kako izveštavati o tragedijama poput masovnih ubistava u Srbiji?

Kako izveštavati o tragedijama poput masovnih ubistava u Srbiji?

by bifadmin

U samo tri dana u dva odvojena zločina ubijeno je 16 a ranjena je 21 osoba. Biznis i finansije o ovome neće pisati, jer se svi detalji ovih napada mogu naći u ostalim medijima, ali će preneti neke smernice o izveštavanju u ovakvim situacijama.

Masovno ubistvo poput onog u vračarskoj osnovnoj školi može biti podstrek za druge potencijalne ubice, posebno ako je javnost svakog minuta bombardovana detaljima sa mesta zločina, fotografijama i opisima ubica, različitim teorijama (iznesenim pre zvaničnih saopštenja) zašto su oni počinili zločine isl. To se zove „efekat zaraze“, piše u radu „Da li medijska pokrivenost masovnih ubistava inspiriše imitatore“, koji je objavio američki Nacionalni centar za istraživanje zdravlja. Ovaj rad bavi se enormnom pažnjom koju u medijima dobijaju ubice, gde se objavljuju njihova imena, fotografije, motivi i životne priče. Američka asocijacija psihologa upozorava da takvu pažnju javnosti priželjkuje većina počinilaca ovako užasnih zločina. Zato se dešava da se posle masovnih ubistava pojavljuju nove ubice, sledbenici, sa namerom da preuzmu deo slave svog prethodnika, najčešće time što će ubiti više ljudi nego on.

Šta mediji treba da rade u ovakvoj situaciji?

Pravi odgovor bi bio – da prenose isključivo one informacije koje su od značaja za javnost, kao i da u danima posle tragedija izveštavaju o njihovim žrtavama a ne o ubicama.

Ukratko, najznačajnije smernice za izveštavanje o ovakvim slučajevima bile bi da se ne objavljuju imena ubica i njihove fotografije (osim ako je u toku potraga za njima pa se mole građani da dojave ako ih vide). Razlog je vrlo jednostavan – tako se potencijalnim imitatorima stavlja do znanja da neće dobiti željenu slavu, što bi moglo da ih obeshrabri u nameri da i oni izvrše zločin. Psiholozi podsećaju da su istraživanja pokazala da je ovakva medijska strategija bila veoma efikasna u slučajevima tinejdžerskih samoubistava. Postoje i istraživanja koja nedvosmisleno zaključuju da kada se smanji broj izveštaja o samoubistvima smanjuje se i broj tinejdžera koji su spremni da dignu ruku na sebe.

Pored toga, medijima se savetuje i da temi masovnih ubistava ne pristupaju senzacionalistički, da ne iznose sve detalje vezane za ubicu i posebno – da ga ne uzdižu na neki izmišljeni pijedastal ni na koji način. Podsećamo, jedan domaći medij je posle tragedije u osnovnoj školi „Vladislav Ribnikar“ objavio velikim slovima da je počinilac „Najsurovije dete masovni ubica u istoriji sveta“ uz napomenu da nijedno dete uzrasta K.K. nikad nije ubilo više ljudi od njega. To je potpuno suprotno savetima psihologa.

Šta mi možemo da uradimo?

Ipak, mediji nisu jedini krivac za slavu koju stiču masovne ubice. Tu su i društvene mreže, a u društvima poput srpskog i celokupna javnost. Naravno, većina ljudi neće se povesti primerom masovnih ubica, ali ne treba zaboraviti da postoje i oni koji osećaju neku vrstu nepravde ili gaje ljutnju koju nemaju gde da ispolje. Kako će ispoljiti tu ljutnju zavisi od više razloga, ali i od društvenih okolnosti.

Ovde treba imati u vidu i koliko je u našem društvu normalizovano nasilje, počev od nekažnjavanja medijski eksponiranih nedela poput vezivanja i zatvaranja u šupu običnih prolaznika u noći kada su „momci u fantomkama“ rušili Savamalu, pokazivanja fotografija ubijenih i samlevenih ljudi u udarnom terminu na televiziji i to od strane državnog vrha, preko rijaliti programa u kojima se ljudi uživo biju i psuju, pa sve do činjenice da poznati kriminalac ima svoju emisiju na televiziji koja se zove „Bajke iz podzemlja“. Istina, sve ovo smo mogli videti u nekom filmu, ali za film bar znamo da je plod nečije mašte, a ovo je stvarnost. Ovde se radi o ljudima koji žive među nama, godinama čine nedela, i prolaze nekažnjeno.

U takvoj situaciji, najmanje što nam je potrebno su mediji koji se utrkuju ko će pre objaviti što skandalozniji i krvaviji podatak o nekom ubistvu. Njihovo opravdanje je borba za klikove koji im donose zaradu. Kako kažu, to za njih znači opstanak.

Ali, ko klikće na sve te senzacionalističke sadržaje? Mi. Konstantno govorimo da želimo bolje medije i bolje društvo, ali nismo se potrudili da ih oblikujemo po meri čovečnosti, ubeđeni da to nije naš posao. No, to može biti naš posao. I naš podvig. Mi možemo poboljšati situaciju tako što nećemo posvećivati pažnju sadržajima koje ne bi trebalo prenositi. U situaciji koja nam izgleda zastrašujuće beznadežno, u kojoj se svi osećamo potpuno bespomoćno, deo moći, ali i odgovornosti, leži i u našim rukama. Iskoristimo to.

Foto: Camilo Jimenez, Unsplash

Pročitajte i ovo...

Ostavite komentar