Primetno je da se u Srbiji prodaje sve više preduzeća, najčešće kada vlasnik odlazi u penziju i ova opcija mu je isplativija nego likvidacija. Nekada se prodajom firme u dugovima kupuje „čist obraz” ili se gubitaši preuzimaju radi poreskih olakšica. Preduzeća se prodaju i zbog „ponude koja se ne odbija“, ali ima i situacija da iza ovakve pogodbe stoji pritisak multinacionalki, naročito u periodu velikih kriza.
Gotovo neprimetno, na oglasnim platformama se formirala ponuda i potražnja za firmama. Nekoliko agencija-kupaca su redovni „gosti“ na tim stranicama, a neke od njih su zainteresovane za firme u dugovima. Istovremeno, tu je i na desetine vlasnika koji žele da se oslobode svog posla. Ipak, u oglasima su uglavnom manje firme ili preduzetnici koji iz netržišnih motiva izlaze iz posla, pa im je prodaja vlasništva brža i jeftinija nego likvidacija, kaže za B&F advokat Stefan Pekić iz novosadske kancelarije „Pekić“. Veće kompanije pronalaze kupce ili među konkurencijom, ili im investitori sami priđu ako procene da je to unosno.
On upozorava na rizik prodaje ili kupovine firmi preko interneta, jer se na obe strane mogu javiti prevaranti. Navodi primer kada je vlasnik jedne trgovinske radnje, želeći što pre da okonča proceduru, popunio obrasce skinute sa sajta APR-a, ali nije precizno naveo status zaliha robe vredne 12 miliona dinara. Poreska uprava je zbog neprijavljenog PDV-a pokušala da dođe do kupca, ali je on za organe gonjenja bio nedostupan.
Sve se svalilo na prodavca, koji je optužen za utaju poreza kao da je tu robu prodao „na crno“. Pekić ističe da su u internet prodaji bezbednije „gole“ firme, bez robe na svom imenu ili u knjigama, kao i neke uslužne, IT ili konsalting društva, dok je kod trgovinskih i proizvodnih preduzeća potrebno da prodavci obrate veću pažnju.
Legalni i nelegalni razlozi
Novosadski advokat objašnjava da za kupovinu firmi sa dugom postoji više legalnih, ali ponekad i nelegalnih razloga.
„Ako vlasnik firme registrovane kao d.o.o. ima neizmirene fiskalne obaveze, bez obzira da li su na njegovo ili na ime firme, Poreska uprava mu neće dozvoliti osnivanje novog preduzeća, automatski mu oduzima PIB. Zato on ’pušta niz vodu’ staru firmu, a kupcu plati da bi na njega preneo vlasništvo. Ali, postoje i legalni razlozi. Zakon o porezu na dobit ima termin ’poresko konsolidovanje’, koji omogućava holdinzima da od ostvarenog profita u svojim uspešnim firmama odbiju gubitke povezanih društava iz iste grupacije. Tako će im porez na dobit biti obračunat na manju osnovicu. Neki privrednici koriste tu mogućnost i preuzimaju gubitaše, ali ne u nameri da ih ožive jer se ulaganje kupovinom završava”, navodi Pekić.
On dodaje da postoje i tržišni razlozi za prodaju kompanije, pa i kada nije reč o klasičnoj prodaji nego o spajanju, pripajanju ili dokapitalizaciji, novi vlasnik ili dodati kapital obezbeđuju nova tržišta ili investicije.
Pekić savetuje da se pre prodaje pravno istraži firma, „pročešljaju“ svi ugovori, prava i obaveze, utvrdi validnost dozvola i licenci ukoliko su potrebne u toj grani. Obično tu proveru obavlja kupac, ali i prodavac kako bi se došlo do što realnijeg stanja.
„Prodavac pre prodaje mora da ima sređene papire. Često privrednici u Srbiji posluju delom ’na crno’ ili imaju neke usmene dogovore, ali kupac u to ne može da se pouzda. Imao sam situaciju kad se prodavala benzinska pumpa izgrađena na zemljištu jednog javnog preduzeća. Imali su ranije ugovor i plaćali neku naknadu za korišćenje parcele, ali je to isteklo, bili su i u nekom sporu, pa je pitanje zakupa ostalo godinama nerešeno. Kad je vlasnik hteo da proda pumpu jer ide u penziju, našao je zainteresovanu firmu, lokacija je bila dobra, ali je nedostatak dugoročnog ugovora odbio investitora”, navodi Pekić.
Poverenje na tržištu isplativije od imovine
Prema njegovim rečima, da li će se prodati firma kao pravno lice ili samo njena imovina, zavisi najčešće od planova kupca ali i stanja firme.
„Često brend, prihodi i poverenje na tržištu vrede više od imovine u knjigama. Kada se prodaje kao pravno lice, vrednost se procenjuje na osnovu dobiti pomnožene sa multiplikatorom koji zavisi od delatnosti, a može biti tri, četiri, u dobrim vremenima i više od deset. Na to se dodaje vrednost imovine i u tom slučaju prodavcu se više isplati da proda firmu kao celinu, jer poverenje na tržištu ima vrednost i za kupca. S druge strane, loša reputacija i gubitak svode prodaju na vrednost imovine i opreme”, objašnjava Pekić i dodaje da je i likvidacija jedna od opcija, ali je ona nešto skuplja i traje najmanje šest meseci.
Prodaja pod pritiskom velikih kompanija
Ali, povlačenje vlasnika iz posla ili teškoće u poslovanju nisu jedini razlozi za prodaju firmi. Kompanija Termovent komerc bila je izuzetno uspešna, odlično organizovana, tehnološki najopremljenija fabrika u Srbiji koja je u momentu prodaje, maja 2021. godine, usred pandemije radila klima komore i „čiste sobe“ za farmaceutsku industriju u sedam država Evropske unije i Rusije. Dušan Perović, koji je sa sinovima osnovao Termovent, kaže za B&F da je pravi razlog zbog koga je posle gotovo 30 godina izašao iz vlasništva to što je kupac, švajcarska korporacija Arbonija, vršila strašan pritisak na njih, privučena programom i uposlenošću koju je Termovent imao na prostoru EU.
„Čak je i švajcarski ambasador došao u Termovent sa zadatkom da mi prenese da Arbonija hoće da nas kupi. Oni su stvarno mamut korporacija sa više od 2.000 zaposlenih, imaju 15-ak fabrika u sistemu po čitavoj Evropi. To je za njih bila izuzetno interesantna niša jer nisu mogli da prodru u program koji smo mi radili za velike farmaceutske fabrike u Evropi. Na kraju, počelo je i nas da ugrožava stanje sa kovidom, bio je problem kako sa radnicima iz Srbije da prođemo pet zemalja u kojima su različiti uslovi zaštite a potrebna dokumentacija menjala se na nedeljnom, nekad dnevnom nivou. Negde su tražili PCR test, kod drugih serološki test, a obezbediti sve to za ljude i održati kontinuitet u izvođenju radova u tim velikim projektima ogromne vrednosti bilo je teško. Istovremeno, krenula su i značajna poskupljenja, što je u zbiru otežalo organizaciju u projektima za koje su investitori izdvajali velike pare”, priča Perović.
Povratak na poznati teren
Članovi ove porodične firme razmišljali su šest meseci da li da prodaju firmu i na kraju su tražili cenu za koju Perović kaže da je ni sam sebi ne bi platio.
„Uveče sam im poslao ponudu, a već sutra ujutru mi je stigla poruka da je naša cena prihvaćena i da spremimo ugovor. I tako smo prodali firmu iako to nismo planirali. Bili smo okupirani poslom, bilo ga je previše, ogromnih objekata po celom svetu. Prodali smo malo bezvoljno, ali šta da radimo. Ja nisam prihvatio da ostanem sa 20% vlasništva i onda po ugovoru nisam mogao da ostanem u firmi, ni u istoj delatnosti. Izašao sam i odmah sutradan smo osnovali drugu firmu, Farm Design. Bilo je nepovoljno to što nismo mogli da radimo u branši u kojoj smo stekli ime poznato u celoj Evropi i Rusiji, ali kazne za prekršaj su ozbiljne, nisam hteo da se igram sa tim“, ističe Perović.
Dodaje da to ograničenje ističe za nekoliko meseci, nakon čega se sa novom firmom vraćaju na poznati teren. „U toj oblasti nemamo konkurenciju, verujem da će deo Termoventa preći kod mene jer smo bili dobar tim, mogli smo da izvedemo sve što zamislimo, i da savladamo zahtevne i složene objekte”, navodi Dušan Perović.
Bejbi bumeri masovno prodaju firme
U Americi se beleži rast prodaje firmi zbog odlaska njihovih vlasnika u penziju, takozvanih „bejbi bumera“ koji su rođeni posle Drugog svetskog rata. Mnogi od ovih preduzetnika prodaju svoja preduzeća jer nemaju kome da ostave posao. „U Americi se takve firme smatraju dobrom poslovnom prilikom. Za njih su zainteresovani i fondovi privatnog kapitala i investitori, kupuju ih po jako povoljnim uslovima, jer često ni sami osnivači nisu svesni koliko vrede”, kaže advokat Stefan Pekić i očekuje da će se to događati i u Srbiji za koju godinu.
Mirjana Stevanović
Biznis & finansije 233, maj 2025.
Foto: luislouro, Depositphotos