EU je napravila radikalan zaokret od „zelene ekonomije“ kao ultimativnog cilja prema „konkurentnosti po svaku cijenu“. Klimatske promjene nisu više egzistencijalna prijetnja čovječanstvu kao što su bile prije pet godina. Danas su to SAD i Kina, protiv kojih EU kompanije gube bitku.
Euforična najava predsjednice Evropske komisije Ursule von der Layen izrečena 11. decembra 2019. godine, da je od sada fokus EU na „zelenoj ekonomiji“ dočekana je kao istinska revolucija, pogotovu među aktivistima u borbi protiv klimatskih promjena i zaštitnicima ljudskih prava. Evropske direktive o obavezi izvještavanja o održivosti kompanija, sprovođenju „due diligence“ među svojim dobavljačima, te naplata takse na ugljen-dioksid u uvoznoj robi, viđeni su kao instrumenti kojima će se ostvariti obećana klimatsko-ekološka idila do 2050. godine.
Upozorenja iz poslovnih krugova da je praktična primjena ovih propisa ili neizvodljiva ili je izuzetno skupa i komplikovana, uglavnom su ignorisana. Da bi umirila gunđala među privrednicima, von der Layen je tada najavila i da Evropska komisija „ima ambiciju“ da mobiliše 100 milijardi eura koje bi bile usmjerene u regione i sektore najviše pogođene negativnim posljedicama sprovođenja nove politike.
Kao što se pokazalo, imati ambiciju je jedna stvar a imati 100 milijardi eura nešto je sasvim drugo. Tako je sve ostalo na ambicijama, pošto se obećanih 100 milijardi eura nikada nije materijalizovalo.
Pet godina kasnije, u februaru ove godine, podjednako euforično Ursula von der Layen najavila je donošenje „omnibusa“ zakonskih izmjena, kako bi se riješio problem „preklapanja, nepotrebnih ili pretjeranih pravila koja predstavljaju nepotreban teret za privredu u Evropskoj uniji“. Ne samo da će se firme riješiti nepotrebne papirologije, već će im to donijeti i konkretne uštede od 6,3 milijarde eura kroz manje administrativne troškove. Šlag na torti je i mobilizacija 50 milijardi eura novih investicija iz javnih i privatnih izvora, kako je najavila von der Layen.
Nije šija, nego vrat
Naravno, ovo „skidanje“ nepotrebnog tereta koji je pritiskao evropske kompanije, odnosi se na one iste propise koji su trebali kreirati „zelenu ekonomiju“ i pretvoriti EU u raj na zemlji, tamo negdje oko 2050. godine. Logično pitanje koje sada niko nije postavio predsjednici von der Layen jeste a ko je uopšte usvojio takve „nepotrebne propise“ koji su „nepotreban teret za privrednike u Evropskoj uniji“. Pitanje vjerovatno nije postavljeno, jer je odgovor bio očigledan.
Iako se najavljeni „omnibus“ zakonskih izmjena u praksi svodi na deregulaciju, ta riječ se nigdje u izjavama zvaničnika EU ne pominje. Umjesto toga, totalan zaokret Evropska komisija sada opravdava potrebom da se ojača konkurentnost EU u odnosu na glavne globalne konkurente, SAD i Kinu, uredno se pozivajući na „Dragijev izvještaj“ iz prošle godine koji je analizirao nekonkurentnost EU, tretirajući ga kao izvor apsolutne istine.
Najavljenim izmjenama postojećih zakona EU, obaveze kompanija vezane za izvještavanje o održivosti ubuduće će se odnositi samo na kompanije koje imaju više od 1.000 zaposlenih i godišnji promet veći od 50 miliona eura. To znači da 80 posto kompanija će sada moći da odahne, jer neće se morati zamajavati sa ovim izvještajima. Za kompanije koje će i dalje morati praviti ove izvještaje, EK je najavila da će smanjiti obim traženih podataka, dok će na sceni biti univerzalna pravila umjesto specifičnih standarda za svaki sektor. Obaveza početka podnošenja ovih izvještaja se odgađa do 2028. godine, a kako stvari stoje, do tada se još mnogo toga može promijeniti.
Teret na leđima velikih kompanija u vidu obavezne kontrole njihovih dobavljača da bi se ustanovilo njihovo poštovanje pravila o održivosti, biće drastično smanjen, jer će umjesto svake godine sada te provjere morati raditi tek svakih pet godina. Najvažnija izmjena je da ako kompanija čak i ustanovi da neko od njenih dobavljača ozbiljno krši pravila o održivosti, više ne postoji zakonska obaveza da se prekine poslovna saradnja sa takvim dobavljačima.
Tramp kao izgovor za zaokret EU
Novim pravilima o naplati poreza na uvozne proizvode srazmjerno njihovom doprinosu u emisiji ugljen-dioksida, takođe se radikalno smanjuje broj kompanija na koje se ti propisi odnose. Uvoz proizvoda iz trećih zemalja od strane pojedinaca i malih i srednjih preduzeća u EU neće podlijegati obavezi prijavljivanja i naplati poreza na ugljen-dioksid, ako je ukupan godišnji uvoz robe ispod 50 tona.
Kako tvrdi Evropska komisija ovo izuzeće neće bitno uticati na čitav koncept, jer iako će osloboditi obaveze prijavljivanja i plaćanja poreza na ugljen-dioksid čak 90 posto kompanija, uvoz preostalih 10 posto evropskih firmi ionako predstavlja 99 posto ugljen-dioksida koji EU ima namjeru oporezovati.
Za ove izmjene, evropske kompanije i njihove poslovne asocijacije lobirale su već godinama. Njihov glavni argument bio je da ako se rigorozna pravila o izvještavanju i oporezivanju ugljen-dioksida u uvoznim proizvodima budu primjenjivala samo u EU ali ne i u ostatku svijeta, prije svega u Kini, Indiji i ostalim brzo rastućim azijskim ekonomijama, onda će jedini gubitnik biti EU kompanije. Ono što nisu previše isticali je i da bi primjena rigoroznih evropskih pravila dodatno nagrizla i profite ovih kompanija, što je samo po sebi svetogrđe.
Srećom po Evropsku komisiju, na scenu je stupila nova američka administracija na čelu sa Donaldom Trampom. Osnovni moto postao je povratak fosilnim gorivima i favorizovanje domaćih kompanija po svaku cijenu, dok su borba protiv globalnog zagrijavanja i prateći propisi koje je donijela prethodna administracija SAD doživljeni kao lična uvreda.
Zahvaljujući ovoj drastičnoj promjeni američke politike, i nova Evropska komisija sa starom predsjednicom posegnula je za opravdanjem u stilu „ne bi mi, ali nemamo izbora, pošto će inače američke kompanije dobiti nedostižnu prednost nad našim kompanijama“.
Pravila igre pišu lobisti
Nisu svi zadovoljni ovom naglom promjenom kursa Evropske unije, u ime spašavanja konkurentnosti evropskih kompanija. Evropska koalicija za korporativnu pravdu, koja okuplja više od 480 evropskih nevladinih organizacija, sindikata i akademskih institucija, izrazila je javno svoje protivljenje predloženim izmjenama propisa. Po njihovom mišljenju, „ovo nije pojednostavljenje, to je potpuna deregulacija koja je napravljena s ciljem da se demontira korporativna odgovornost i izbjegnu obaveze EU iz Evropskog zelenog dogovora“.
Ovaj rezultat i nije iznenađenje, ako se uzme u obzir da su izmjene propisa, kako tvrde iz Evropske koalicije za korporativnu pravdu, pravljene „iza zatvorenih vrata, uz učešće lobista velikih multinacionalnih kompanija i uz marginalan uticaj predstavnika civilnog društva“. Zaokret Evropske komisije i razvodnjavanje već usvojenih pravila dešavaju se i u drugim oblastima.
Tako je još uvijek na snazi odluka da se novi automobili sa unutrašnjim sagorijevanjem mogu prodavati u EU samo do 2035. godine, dok bi u međuvremenu proizvođači morali smanjivati emisiju ugljen-dioksida iz njihovih automobila. Ova emisija je u 2025. morala biti niža za 15 posto u odnosu na 2021. godinu, dok bi nepoštovanje ovog pravila povlačilo drakonske kazne za proizvođače automobila. U slučaju Volkswagena, kazna bi bilo oko 1,5 milijardi eura.
Ali, početkom marta ove godine Evropska komisija se sažalila na auto kompanije, pa im je dala dvije dodatne godine, do 2027. da ispune ovaj uslov. Imajući u vidu da prodaja električnih automobila ne raste očekivanim tempom, što zbog previsoke cijene, što zbog nedostatke infrastrukture za punjenje baterija i njihovog nedovoljnog kapaciteta, ne bi bilo preveliko iznenađenje da za nekoliko godina Evropska komisija ponovo promijeni stav.
Spašavanje evropskih proizvođača automobila više je nego dovoljan razlog da se zabrana prodaje benzinaca i dizelaša odgodi barem za nekoliko godina. Naravno, sve u ime podizanja evropske konkurentnosti.
Dražen Simić
Biznis & finansije 232, april 2025.
Foto: Mihaly Koles, Unsplash