Male hidroelektrane, ako se poštuju propisi, ne nanose nikakvu štetu životnoj sredini jer u koritu reke ostaje biološki minimum vode za živi svet, proizvodi se čista energija, a posao je profitabilan i bez podsticaja države, kaže Radoje Radojković, pionir u proizvodnji električne energije u malim hidroelektranama u Srbiji.
Radoje Radojković proizvodi električnu energiju u malim hidroelektranama više od 30 godina. Danas poseduje četiri male hidroelektrane, a rezultat njegovog poslovanja zavisi od cene struje i padavina.
Radojković ističe da zbog suše prošle godine dve elektrane nisu radile četiri meseca, a i cena struje je na tržištu bila niska, oko 70 evra po megavatsatu (MWh), pa su hidroelektrane prvi put od izgradnje imale gubitak u poslovanju. Pretprošle godine, elektrane su ostvarile ogroman prihod, pa je platio porez na dobit oko 15.000 evra.
„Zeleni“ kilovati iz malih hidroelektrana se proizvode kada se određena količina vode iz rečnog korita, koju odobre nadležne institucije, usmeri u cev van korita, a u koritu ostane biološki minimum, „riblji put“ za živi svet. Količina vode koja se zahvati je slična količini koja se „izgubi“ za vreme suše, ali Radojković ukazuje da ima i neodgovornih investitora koji prekrše taj standard.
„Električna energija koja se proizvede u mojim hidroelektranama je ‘čista’, jer se tokom proizvodnje ništa ne zagađuje i ne pričinjava bilo kakva ekološka šteta. Elektrane, naprotiv, zbog toga smanjuju opasnost od klimatskih promena“, tvrdi Radojković za B&F.
Težak početak
Taj posao Radojković je prvi, kao privatno lice, započeo devedesetih godina prošlog veka, kada se pojavila šansa da ideju iz mladalačkih dana realizuje koristeći potencijal Radošićke reke u slivu Kopaonika, gde je rođen. Država je tada, zbog izgradnje puta, otkupila tri zarušene vodenice koje su koristile potencijal reke, a Radojković, po obrazovanju elektroinženjer, obratio se lokalnoj samoupravi sa zahtevom da izgradi malu hidroelektranu. Čelnici opštine su se, kako kaže „našli u čudu“.
„Rekli su mi da nemaju ništa protiv, ali da ne znaju kako bi mi pomogli. Ja sam krenuo dalje da tražim način da legalno izgradim taj objekat sa građevinskom dozvolom i projektom, uz saglasnost za lokaciju vodoprivrednog preduzeća i Elektroprivrede Srbije koje do tada nikom nisu dali jer niko nije ni tražio, niti je postojala zakonska regulativa“, priseća se Radojković.
Dogovor oko realizacije ideje je krenuo od vodoprivrednog preduzeća u Čačku i od EPS-a u Kraljevu, gde su u potrazi za rešenjem našli „neku mogućnost u Zakonu o maloj privredi“. Taj zakon je donet sedamdesetih godina i u nomenklaturi zanimanja je navedeno da je moguća „proizvodnja električne energije, prevashodno za sopstvene potrebe“.
Radojković priča da su se „zakačili“ za tu pravnu mogućnost i počela je gradnja. „Bio je to težak period, krenuo sam sa idejom, a da nisam znao kako će se to završiti. Postavljao sam cevi za vreme bombardovanja Jugoslavije i strahovao da će NATO pomisliti da je to neka oprema za lansiranje. Gradnja je trajala tri-četiri godine i hidroelektrana je završena 2001. godine i priključena na mrežu EPS-a“, navodi Radojković i dodaje da je cena električne energije bila mala, četiri dinara po kWh, ali mu je najvažnije bilo samo da krene. Kapacitet hidroelektrane je 37 kilovata i ona i sada radi i obezbeđuje „inženjersku platu“.
Subvencije države
Radojković je 2007. godine, kada je donet Zakon o energetici i Uredba o povlašćenim proizvođačima električne energije, potpisao ugovor sa EPS-om o isporuci proizvedene struje. „To je prva hidroelektrana posle Drugog svetskog rata priključena na mrežu EPS-a i prva koja je dobila rešenje o povlašćenom proizvođaču uz subvenciju države, a ugovor je na 12 godina. Struja se plaćala po fid-in tarifi koja je vrsta državne pomoći kroz garantovanu cenu po kilovatsatu (kWh) za isporučenu električnu energiju. Ta cena je bila odlična, oko deset evrocenti po kWh, ali se svake godine povećava za iznos inflacije u EU. U vreme energetske krize je povećanje bilo čak 9%“, navodi Radojković, koji je mnogima, kada je taj posao postao popularan, pružao konsultantske usluge.
Te 2007. godine, Radojković je uzeo u zakup hidroelektranu koju je 1948. izgradio Šumarsko-industrijski kombinat „Kopaonik“ iz Kuršumlije na reci Toplici od 300 kilovata za potrebe te industrije.
Posle te elektrane, kojom više ne upravlja, izgradio je još tri, jednu 2013. godine u Raškoj, na Radošićkoj reci i ona još radi po ugovoru za fid-in tarife. Četvrta je na Barskoj i Lisinskoj reci, MHE Lisina, takođe još radi po ugovoru o fid-in tarifi, a petu je izgradio na Velikoj reci, ispod Kopaonika. Kapacitet te hidroelektrane, napravljene pre tri godine je 250 kilovata, najveća je i kako kaže, najbolje radi. Sve četiri hidroelektrane proizvedu godišnje 2.000 megavatsati električne energije.
Tržišne premije
U međuvremenu je država izmenila Uredbu o povlašćenim proizvođačima i više ne važe povlašćene cene po fid-in tarifi, nego tržišne premije. Ministarstvo objavljuje aukcije za premije za obnovljive izvore energije, a dodeli je proizvođaču sa najpovoljnijom ponuđenom cenom. Država, prema Radojkovićevim rečima, u poslednje vreme ne raspisuje aukcije za male hidroelektrane, već to čini selektivno i stimuliše solarne i vetroelektrane većeg kapaciteta, a vlasnici hidroelektrana za koje je istekao ugovor o povlašćenim cenama prodaju struju na tržištu.
Prihod, prema njegovim rečima, najvećim delom zavisi od cene i količine vode koja se koristi, prošle godine cena megavatsata je na tržištu skočila oko 30%.
„Godišnji prihod koji ostvarujem iz četiri hidroelektrane je oko 200.000 evra. Sa fid-in tarifom investicija u malu hidroelektranu se vraćala za pet-šest godina, što je jako dobro. Država je stimulativnom cenom odigrala značajnu ulogu da se ulaganje brže povrati. Zadovoljan sam poslom, mada je bilo dosta teško obezbediti lokaciju, rešiti imovinsko pravne odnose, dobiti saglasnosti, ali je proizvodnja profitabilna i bez podsticaja države i vidim da se i dalje grade male hidroelektrane većeg kapaciteta na većim rekama, trenutno dve na Ibru“, kaže Radojković.
Banke ne daju kredite
Izgradnju prve hidroelektrane finansirao je kreditom Fonda za razvoj, druge dve delom kreditom, a delom sopstvenim sredstvima, dok je za poslednju, petu morao da podigne kredit jer je koštala 550.000 evra, ali je veći deo otplatio.
Banke u poslednje vreme, napominje Radojković, ne daju nikakve kredite za izgradnju malih hidroelektrana, niti za opremu sa obrazloženjem da su „društveno odgovorne“. Politiku poslovanja su, prema njegovom mišljenju, promenile verovatno pod uticajem ekoloških pokreta koji se protive izgradnji, a za to, kako je ocenio, nema razloga.
„Urbanistički projekat, kojim je predviđena gradnja hidroelektrane, javno je dostupan i mogu se uložiti primedbe. Sve moje hidroelektrane imaju cevovode kojima se sprovodi deo vode iz reke u dužini oko tri kilometra, a cevovod je zakopan i prolazi kroz šume, vrleti i nikom ne smeta. EPS, međutim, od prošle godine ne odgovara na zahteve za tehničkim uslovima za male hidroelektrane i solarne elektrane. Preko Ministarstva rudarstva i energetike tehničke uslove dobijaju elektrane sa većim kapacitetom od po nekoliko megavata“, ukazuje Radojković.
Obrazloženje EPS-a zašto ne odgovara na zahteve za tehničkim uslovima glasi da elektromreža ne može da prihvati te kilovate i da su potrebni kapaciteti za balansiranje, navodi Radojković i komentariše: „Mislim da to nije tačno, već je izdavanje tehničkih uslova obustavljeno zbog pritiska ekoloških pokreta i interesa nekih pojedinaca. Hidroelektrana ima stabilnu proizvodnju za razliku od solarne, tako da nema opravdanja da ne može da se priključi na sistem i poveća mu stabilnost“.
On dodaje da vlasnik hidroelektrane državi plaća korišćenje vode i da to nisu veliki iznosi, za njegove hidroelektrane mesečno oko 50.000 dinara. Prosečan vek tih elektrana je oko 50 godina, pod uslovom da se oprema održava, pa Radojković veruje da će se tim poslom baviti i njegovi praunuci.
Svetlana Jovičić
Biznis & finansije 233, maj 2025.