Domaća privatna ulaganja su opadala i pre „Trampa 2.0“, zbog ekonomske politike koja u korist političko-privrednih kartela cedi bogatstvo zemlje, ocenjuju ekonomisti. Privrednici kažu da su domaće investicije sada potpuno zaustavljene, jer svi čekaju da vide šta će biti. „Pričao sam sa poslovnim ljudima iz Evrope, svi smo u strahu i pitamo se da li je neko obukao ludačku košulju“, opisuje aktuelnu situaciju jedan domaći preduzetnik.
Svetski i domaći privrednici su za trenutak odahnuli kada je Sud za međunarodnu trgovinu SAD poništio odluku predsednika Donalda Trampa za uvođenje astronomskih carina skoro svim državama sveta, ali Apelacioni sud je odmah potom presudio da će one važiti dok se ne donese sudska odluka o pravu Trampa da ih uvodi bez odluke Kongresa.
Prema najnovijem izveštaju Rojtersa, američke carine koštale su najveće kompanije u SAD, Aziji i Evropi više od 34 milijarde dolara zbog izgubljene prodaje i uvećanih troškova, a očekuje se da će taj iznos rasti, jer stalna neizvesnost parališe bilo kakvo planiranje poslovanja.
Kako će u toj situaciji preživeti mala i srednja preduzeća u Srbiji i koliko će američke sankcije unazaditi domaća privatna ulaganja, koja su i pre „Trampa 2.0“ već godinama u padu?
„Mi treba samo da plaćamo poreze“
„Strane investicije sada staju jer svi gledaju ko će da preživi i šta će se događati, a u Srbiji se niko ne bavi problemima domaće privrede bez koje nema velikog razvoja“, kaže za B&F vlasnik kompanije „East Point Holdings“ Zoran Drakulić. Njegova kompanija je nedavno investirala u obnovljive izvore energije, jer Drakulić smatra da država treba da se okrene proizvodnji električne energije i hrane kako bi zadovoljavala domaće potrebe, pošto se očekuju problemi u snabdevanju.
„Mora se unaprediti prerađivačka industrija, a ne da se izvoze sirovine. Treba podržati domaće privrednike i dati im 100% subvencija koje je država davala strancima. Mi smo dali i obnovljive izvore strancima, što je glupost. Naš vetar i sunce prodajemo strancima“, komentariše Drakulić.
Prema rečima vlasnika kompanije „Hemotehna“ iz Subotice Radovana Mijatovića, sada država traži iznuđeno rešenje za rast BDP-a preko investicija i rasta malih i srednjih preduzeća. „Pre 12 godina obećana su brza rešenja za privredu, ali mala i srednja preduzeća prepuštena su sama sebi. Mi treba samo da plaćamo poreze i sami se snalazimo kako znamo i umemo“, kaže Mijatović za B&F.
On ističe da su, zbog američkih carina, domaće investicije zaustavljene, jer svi čekaju da vide šta će se desiti u svetskoj privredi. „Ono malo novca kojeg smo uspeli da akumuliramo trebalo bi pametno da iskoristimo, ali moramo da zastanemo. Do kada će to da traje niko ne može da predvidi. Pričao sam sa poslovnim ljudima iz Evrope na sajmu u Milanu, svi smo u strahu i pitamo se da li je neko obukao ludačku košulju, pa ne zna šta radi ili je to smislio s nekim ciljem“, žali se Mijatović.
Sada se zarađuje na protekcionizmu
Prema rečima profesora ekonomije u penziji i nekadašnjeg direktora Instituta ekonomskih nauka Bože Draškovića, u Srbiji u postojećem okruženju domaće investicije nemaju prostora da se generišu i razmahnu, a ako se uvedu, američke carine će najviše uzdrmati ekonomije malih zemalja kao što je Srbija. Investicije malih i srednjih firmi u Srbiji koje treba da obezbede privredni rast su skromne, zbog pogrešne ekonomske politike koja se vodi od početka ovog veka.
Odluka Trampa je, kaže, da liberalizam, kao dominantan ekonomski model u kome je SAD diktirao pravila igre poslednjih 70-80 godina snagom industrije, vojnog prisustva i snagom finansijskog uticaja na Međunarodni monetarni fond, Svetsku banku, odnosno tokove kreditiranja u svetu, usmeri ka protekcionizmu.
„Ne mislim da je izmenu modela ekonomske politike pokrenuo Tramp, već su to učinile interesne strukture unutar SAD, jer procenjuju da njihova glavna ekonomska korist nije u liberalizmu, nego u protekcionizmu. Drugo je pitanje da li je to ispravno ili nije, ali činjenica je da je to tako. Promena modela ekonomske politike, koju diktiraju najmoćnije ekonomije u svetu menjaju položaj drugih zemalja, posebno malih, jer su veoma osetljive na turbulencije“, ocenjuje Drašković.
On dodaje da će carine, ako stupe na snagu, Srbiji koja je dominantno vezana za zemlje EU, Kinu i nešto manje za Rusiju, pre svega smanjiti dotok stranih direktnih investicija, uticati na izvoz, pa i na povlačenje jednog broja investitora koji su ulagali s ciljem da maksimizuju profit, koristeći komparativne prednosti u Srbiji.
Sami sebe smo proglasili nesposobnim
Kada se, umesto državne statistike koja prema rečima Draškovića ne daje dovoljno strukturirane podatke, pogledaju oni koji su bili dostupni bivšem predsedniku Fiskalnog saveta Pavlu Petroviću, od ukupnih investicija državne su 41,9%, stranih preduzeća 21,8%, udeo domaćinstava je 16,7%. „Domaćoj privredi pripada 18,8%, Zaključak je da je ključni investitor država, zadužujući se za gradnju infrastrukture“, navodi Drašković.
Uzrok takvoj strukturi investicija je to što je, prema njegovom mišljenju, Srbija posle 2000. godine rasprodala sve firme koje su bile profitabilne stranim kompanijama pod izgovorom da će, liberalizujući tržište, uskočiti u čamac za brz ekonomski razvoj. „To je bio pristup ekonomista koji su prihvatili kreatori ekonomske politike“, podseća Drašković.
Naveo je da je prvo prodata cementna industrija 2002. godine, a sve tri cementare, koje su po prirodi stvari veoma profitabilne i ne zahtevaju neke tehnološke inovacije, kupile su multinacionalne kompanije u proseku za po 40 miliona evra i prepušteno im je tržište.
Te tri kompanije, Lafarž, Moravacem u Popovcu i Titan u Kosjeriću u poslednje dve godine ostvarile su, kaže Drašković, neto profit ukupno 183 miliona evra i postale su kartel, koji je Srbija generisala pogrešnom ekonomskom politikom. „To što smo sebe proglasili nesposobnim da upravljamo bitnim sektorom građevine je naš problem“, komentariše Drašković.
Prema njegovim rečima, to je učinjeno i sa industrijom guma za automobile. Fabrike Trajal Kruševac, Tigar Pirot i Rekord iz Rakovice bile su „korektne“ industrije, ali ništa nije učinjeno da im se pomogne da se konsoliduju, kako bi se nosile sa konkurencijom na svetskom tržištu, a sada je još došao i kineski Longlong.
To se dogodilo i u nizu drugih grana, pa je sve što je profitabilno prepušteno strancima – sektor nafte i gasa za 3% rudne rente, bankarstvo, rudarstvo…
Političko-privredni kartel cedi bogatstvo zemlje
U takvoj situaciji, domaća preduzeća su svedena na to da mogu da investiraju u niskoprofitabilne poslove, kafane, malu firmu za građevinu, kupovinu stanova, poslovnih prostora, automobila i eventualno u pekare, mada je tržište zasićeno tim poslom, ukazuje Drašković.
„Akcionarska društva su, odmah posle preuzimanja postala društva sa ograničenom odgovornošću i ne može da se investira u njihove akcije, a neki ekonomisti tvrdili su da će da ‘cveta’ Beogradska berza, trgovinom hartija od vrednosti. Poslednjih 15 godina investicije su, išle u sektor vezan za automobilsku industriju, odnosno u industriju koju zovu motanje kablova. Ako zbog carina počinje da trpi sektor proizvodnje automobila, po principu domina trpeće i oni“, ističe Drašković.
Dodaje da se ekonomske politike od 2000 godine baziraju dominantno na stranim direktnim investicijama i da aktuelna vlast 12-13 godina „pliva“ na toj logici.
„Mi smo zarobljenici političkih oligarhija koje cede bogatstvo zemlje u svoje džepove. Političko- privredni karteli, najčešće strani, usmereni su protiv razvoja ove zemlje. Neophodno je graditi odgovornu državu, a to je moguće ako razvejemo sve laži i prevare političkog života u Srbiji. Sadašnji protesti su kulturološki konflikt između novih generacija i delova starih generacija koje prihvataju laži, primitivizam i manipulacije političara“, ocenjuje Drašković.
Svetlana Jovičić
Finansije Top 2024/25 u izdanju časopisa Biznis & finansije
Foto: zurijeta, Depositphotos