Home TekstoviB&F Plus Nove pretnje neoporavljenoj privredi: Ma samo nek’ se pleše

Nove pretnje neoporavljenoj privredi: Ma samo nek’ se pleše

by bifadmin

Nova ekonomska kriza na pomolu u najboljem slučaju može dovesti na vlast zagovornike protekcionizma po svaku cijenu, a u najgorem do socijalnih protesta, koji se ne bi završili u glasačkim kabinama već na ulicama, a ekonomija bi tu bila samo kolateralna šteta. Uprkos brojnim upozorenjima o novom ekonomskom kolapsu, još uvijek se pleše dok berze rastu. Ali muzika je svirala i na Titaniku, smirujući putnike prve klase dok je brod polako tonuo, a voda gutala one u najjeftinijim kabinama.

Dok muzika svira, morate plesati, odgovorio je Chuck Prince, tadašnji direktor američke bankarske grupacije Citigroup, 2007. godine na upozorenja da su se finansijska tržišta otela kontroli sa nekontrolisanim rastom kredita, kao i vrijednosti finansijskih instrumenata. Devet godina kasnije, Prince više nije direktor Citigroup, ali se ponovo čuju upozorenja da je finansijski balon na rubu pucanja, da su tržišne vrijednosti dionica na vodećim svjetskim berzama eksplodirale i izgubile svaku vezu sa realnim finansijskim pokazateljima poslovanja kompanija i banaka. Uprkos tome, kao i prije devet godina, niko ne želi da propusti priliku za zaradu prije nego što sudija odsvira kraj utakmice.

Globalna ekonomija nikada se nije propisno oporavila od sloma 2008. godine. Rast je u najboljem slučaju simboličan ili nepostojeći, a uprkos svim statističkim vratolomijama stvarna nezaposlenost ostaje visoka. Životni standard ogromne većine građana polako klizi naniže, jer nevidljiva inflacija nagriza primanja koja se nisu realno promijenila u posljednje dvije decenije. Globalna ekonomska i finansijska stabilnost je na klimavim nogama i posljednja stvar koja je potrebna je nova ekonomska kriza.

Nažalost, kontinuirane intervencije centralnih banaka pretvorile su svjetska finansijska tržišta u ovisnika o kontinuiranom prilivu svježeg besplatnog novca. Centralne banke tako su se našle u pat poziciji. Ako podignu kamate, koje su trenutno oko nule i prekinu sa štampanjem novca, finansijski slom izgleda neizbježan. Diskutabilno je samo koliko veliki bi bio pad dionica na svjetskim berzama, 10, 20, 30 ili više posto.

„Neželjene posljedice“ podizanja kamata bile bi značajno povećanje budžetskih izdvajanja za servisiranje postojećih dugova, što bi dodatno potreslo čak i najveće svjetske ekonomije poput SAD, Francuske, Velike Britanije, dok bi male i prezadužene zemlje bukvalno bile suočene sa kolapsom. Sa druge strane, štampanje para ima sve manje efekta, te u slučaju nove ekonomske krize prouzrokovane nekim drugim „okidačem“, centralne banke više nemaju niti jedan adut u rukama, poput smanjenja kamata, pošto su kamate već na nuli.

Konvencionalna ekonomska teorija više ne važi i niko tačno ne zna kuda idemo ali se svi nadaju da će na kraju ispasti dobro. A lista potencijalnih „okidača“ koji bi mogli ponovo gurnuti globalnu ekonomiju u krizu, je podugačka.

Monstrum ispod površine

Nivo zaduženosti Grčke, Španije, Portugala, Italije, isti je kao i na početku krize, uprkos drakonskim kresanjima javne potrošnje i nametnutim mjerama štednje. Razlika je samo što se trenutno svi pretvaraju da je sve u redu, pa čak i ove najzaduženije zemlje mogu uzimati nove pozajmice, uz manje više prihvatljive kamate na svjetskom finansijskom tržištu. Ali kao što se već pokazalo, ova situacija se bukvalno može promijeniti preko noći.

Dužnička kriza evropskih „južnjaka“, praktično je minoran problem u poređenju sa bankarskom krizom koja se valja ispod površine. Italijanske banke očajnički pokušavaju da se održe na površini, dok italijanska vlada pokušava da odobrovolji Njemačku da pristane na kreativnu interpretaciju novih pravila EU, koja zabranjuju spašavanje posrnulih banaka budžetskim novcem. Kada propadne grčka ili portugalska banka, to je loša vijest ali, realno, posljedice se ne osjećaju izvan lokalnog nivoa. Sa italijanskim bankama je situacija malo drugačija, imajući u vidu njihovu prisutnost na globalnom tržištu, te njihovo tržišno učešće u zemljama istočne Evrope, posebno na Balkanu.

Stvari se dodatno komplikuju, jer je sada na kocki i opstanak njemačke Deutsche bank, koja je globalni igrač i čiji bi pad potresao svjetsku ekonomiju i lančano povukao za sobom i mnoge druge aktere na globalnom finansijskom tržištu. Iako nisu u medijskom fokusu, još uvijek, ni većini ostalih najvećih svjetskih banaka ne cvjetaju ruže, jer svakodnevno stižu najave o otpuštanju novih tri, pet ili 10.000 zaposlenih, što je teško protumačiti kao znak prosperiteta i uspješnog poslovanja.

„Monstrum“ ispod površine vode kojeg se svi plaše, a niko tačno ne zna koliko je velik i opasan su različiti finansijski derivati skriveni u poslovnim knjigama banaka, pri čemu se Deutsche bank smatra najizloženija ovom riziku sa nepredvidljivim posljedicama. Dok se aktiva banaka mjeri stotinama milijardi, vrijednost derivata se mjeri hiljadama milijardi i ako se ovo klupko počne nekontrolisano odmotavati, niko ne zna kako i gdje će se zaustaviti.

Kinesko usporavanje

Prije osam godina, totalni slom globalne ekonomije dobrim dijelom je spriječen zaslugom Kine, čija ekonomija je poslužila kao globalni motor koji je zaustavio dalji pad. Loša vijest je da je danas i kineska ekonomija u fazi usporavanja, a dani dvocifrenog godišnjeg rasta su prošlost. Kinesko finansijsko tržište se suočava sa vlastitim problemima, pa se stabilnost održava dijelom dekretima, kroz zabranu prodaje dionica, a dijelom kroz upumpavanje svježeg novca.

Usporavanje kineske izvozno orijentisane ekonomije logična je posljedica ekonomskih problema među glavnim kupcima kineskih proizvoda, prvenstveno bogatog Zapada. Smanjenje kineskog ekonomskog rasta više je pogodilo njene partnere, nego samu Kinu. Među najvećim gubitnicima bila je brazilska ekonomija, čija je zavisnost od kineskih investicija i kineske kupovine brazilskih sirovina gurnula zemlju u ekonomsku, finansijsku i političku krizu. Smanjenje potrošnje na jednoj strani, vodi logično do smanjenja proizvodnje na drugoj, što opet dodatno smanjuje kupovnu moć i time se začarani krug zatvara.

Ni nafta nije što je nekad bila

Čak i globalni pad cijene nafte, koja se trenutno stabilizovala na pedesetak dolara za barel, nije naročito podsticajan za svjetsku ekonomiju, jer prije svega ukazuje na smanjenu potrošnju nafte kao posledice smanjenja ukupnih ekonomskih aktivnosti.

Iznenada, zemlje proizvođači nafte, koje su decenijama bile na glasu kao kupac najdubljeg džepa i koje su kupovale sve, od luksuznih automobila i industrijske opreme do hrane, preko noći su se našle u poziciji da su im državne kase prazne, pa je čak i Saudijska Arabija bila prisiljena da se počne zaduživati kako bi pokrila budžetske rupe.

Rat ekonomskim sankcijama između NATO-a i Rusije pogađa obje strane, što dodatno otežava ekonomsku situaciju, pogotovu u zemljama EU i Rusiji. Iako u ovoj velikoj igri, mali balkanski igrači ne učestvuju direktno, indirektno i oni plaćaju ceh. EU i Rusija su tradicionalna tržišta na koja su se balkanski proizvodi i usluge mogli plasirati, a sada se i taj prostor sužava, dodatno otežavajući život malobrojnih izvoznika sa Zapadnog Balkana.

Ekonomija i politika su nerazdvojni i među najvećim rizicima koji bi mogli gurnuti globalnu privredu u novu krizu je politička neizvjesnost. Brexit u Velikoj Britaniji, američki predsjednički izbori, te opšti izbori u Njemačkoj i predsjednički u Francuskoj iduće godine, imaju jednu zajedničku karakteristiku: duboko nezadovoljstvo običnih smrtnika vlastitom ekonomskom situacijom, praćeno rastom popularnosti političara koji krivca vide u postojećem establišmentu i globalizaciji. Više se ne radi o trenutačnom nezadovoljstvu birača aktuelnim vlastima u predizbornoj groznici, već o mnogo ozbiljnijoj promjeni raspoloženja.

MMF i radikalna ljevica zajedno protiv globalizacije

Da je đavo odnio šalu najbolje se vidi iz činjenice da je čak i MMF (jeste, onaj MMF), u službenim dokumentima počeo upozoravati da globalizacija nije baš svima donijela napredak, posebno ostacima nekadašnje srednje klase na Zapadu, te da bi se to lako moglo poput bumeranga obiti o glavu globalnoj ekonomskoj i političkoj eliti, koja se i dalje ponaša kao da se ništa ne događa.

Tako su se neočekivano na istoj strani barikade našli radikalni ljevičari i MMF, slažući se da ovako dalje ne može. U najboljem slučaju, ova promjena raspoloženja može dovesti na vlast zagovornike protekcionizma i zaštite vlastite ekonomije po svaku cijenu.

U najgorem slučaju, nova ekonomska kriza mogla bi rezultirati i mnogo drastičnijim socijalnim protestima, koji se ne bi završili u glasačkim kabinama već na ulicama, a ekonomija bi tu bila samo kolateralna šteta. Armiju nezaposlenih, prezaduženih građana bez perspektive, teško možete zastrašiti prijetnjama o slomu berze i propadanjem banaka, jer njima ni rekordan rast dionica, ni spašavanje banaka nisu donijeli ništa, ali su im uzeli mnogo, posao i nekadašnji pristojan životni standard.

Za sada, muzika još uvijek svira, berze rastu a bogati postaju još bogatiji. Ali muzika je svirala i na Titaniku, smirujući putnike prve klase dok je brod polako tonuo, a voda gutala one u najjeftinijim kabinama.

 

 

Dražen Simić
Biznis top 2015/16.

Pročitajte i ovo...