Home Posle 5 Enrike Vila-Matas: Da nema krize

Enrike Vila-Matas: Da nema krize

by bifadmin

Zemlja koja je proćerdala vreme blistavog razvoja zakuvavajući nevolje. Zemlja kružoka. Zemlja izvan vremena. Sa čitavim masama pušača koji se zimi tiskaju na terasama, čekajući Kineze. Nismo znali da budemo napredni i sada svako plaća greške. Zemlja u kojoj ljudi galame na pijedestalu od ljuštura pojedenih rakova. Jedino je dobro što sad možemo otići na večno praznovanje. Na kraju nas je snašlo ono što Mišon kaže da se dogodilo Rembou: stradao je od ruke istih onih čiji ga je rad obogaćivao; obogatio je sebe jednom raskošnom smrću, krvavom poput smrti kralja koga žrtvuju njegovi podanici; imao je bogatstvo jedino u zlatu i od njega je i stradao.

Blistavi uspon izazvao je nestanak jednog finog sveta, velikog broja dobroćudnih ljudi.

Pre izvesnog vremena sve se promenilo i, uz to, postalo nepodnošljivo domaće. Vladavina hipnoze blagostanja gušila je, jer je blistavi uspon izazvao nestanak jednog finog sveta, velikog broja dobroćudnih ljudi. Bilo je mučno gledati kako je građanin postajao sve namrgođeniji što smo se više predavali iluziji o napretku. Kada je nastupila kriza, činilo se da je ona pomogla da se bar smanji nivo gluposti umišljenih, odvratnih kretena. Ali to se nije dogodilo. Ipak, ne treba smetnuti s uma da su krize česta pojava, ako ne stalna, i da imaju jednu veoma dobru stranu, jer nude trenutke velikog potresa i kreativnosti. I zbilja, da nema krize, ne bismo imali o čemu da pričamo. Po mišljenju organizatora javnih rasprava o toj temi u Centru za savremenu kulturu, u Barseloni, krize ne samo da uvek otvaraju izvestan prostor slobode pre nego što se kristališe novi poredak nego, štaviše, omogućavaju da se ponovo postave velika pitanja.

Enrike Vila-Matas

Na kraju krajeva, kriza je suštinski element svakog napora koji činimo ne bismo li otkrili smisao sveta. Na razgovorima u Barseloni učestvuju Soledad Puertolas, Saskia Sasen, Gosta-Esping Andersen, Fransoaz Žilijen, Avišaj Margalit, Klaudio Lomnic-Adler, Eva Ilouz, Anton Kostas, Etjen Balibar. Naslov tih razgovora, Da nema krize još bismo bili bakterije, čiji je autor Horhe Vagenzberg, nudi naznake da je ona koliko realistična isto toliko i optimistična, pa nas podseća da nema razloga da i najsurovija stvarnost bude lišena humora. Svet se ruši, ali postoji neko ko zvižduće pesmu. Setio sam se jedne scene iz Saramagovog romana o smrti Rikarda Rejša. Scene u kojoj, dok Evropa punom brzinom hrli u rat, jedan čovek sedi na obali Atlantika i pita se da li on, Rikardo Rejš, postoji.

Krize, takođe, služe da pruže priliku za smirenost, pa čak i povratak klasicima. I tako, prošle nedelje, dok smo ponovo, gotovo pukim čudom, gledali na televiziji film Jug Viktora Erisea, razmišljali smo kako će se sutradan pitati zar to nije tragedija što umetnici poput Erisea godinama ne snimaju. Biće to veliki dan kada učesnici pomenutih razgovora budu ujedinili snage ne bi li odgonetnuli tajnu zašto, u vreme krize ili bez nje, uvek maltretiramo najbolje! Ali nije se uopšte o tome govorilo pre podne narednog dana, tog prepodneva od kojeg se jedino sećam kužnog zadaha domaćeg anisa u vazduhu i vriske na radio stanicama i sveopšte gungule na televiziji: jedne sumanute trke da se bude najglasniji na osunčanim terasama ili unutra, među ljušturama od rakova, jer je svako nastojao da što glasnije emituje opštu žalopojku za zlatom koje smo izgubili.

Pišem dok slušam kuknjavu na radiju i grcave, ostrašćene reči najvećih brbljivaca prizivaju mi u sećanje pitanje koje je postavio Mario Levrero o Nervalu: „Kako je moguće da se u Aureliji, iako se nalazio u stanju ludila, izrazio jednim smirenim, neizmernom nežnim stilom? Pitam se šta bi se dogodilo ako bi se svim ludacima prepisala klasična kultura.“

Kriza je grupno putovanje

Prevod sa španskog: Biljana Isailović

(Iz knjige Kriza je grupno putovanje, Arhipelag, 2012)

Pročitajte i ovo...