Home TekstoviB&F Plus Zakoni za uvođenje nereda na hrvatskoj obali

Zakoni za uvođenje nereda na hrvatskoj obali

by bifadmin

Pre nekoliko nedelja, “Jutarnji list” je objavio zanimljivo statističko-ekonomsko istraživanje o procentima zaposlenosti i radnoj aktivnosti u pojedinim hrvatskim regijama. Temeljno obrađeni članak bio je popraćen i geografskim pokazateljima prema kojima je Hrvatska podeljena na dve polovine: onu pasivnu/besperspektivnu i onu radnu/perspektivnu.

Iako u Hrvatskoj još vredi kliše “južnije je tužnije“, ovi podaci “Jutarnjeg“ nisu pokazivali tako. Po neumoljivoj statistici, praktično je čitava kontinentalna Hrvatska, uključujući i zaleđa Dalmacije i Rijeke, područje male zaposlenosti, ekonomske pasivnosti i letargije. Područje veće zaposlenosti i radne aktivnosti sastoji se od dve crvene mrlje.

Jedna od njih je Zagreb, malo ostrvo u moru kontinentalne letargije. Druga mrlja je obala. Karta područja sa većom ekonomskom aktivnošću počinje od Istre, a onda se pruža niz obalu tankim koridorom koji izdužen i mršav podseća na Čile.

Kako je moguće da baš uz more svi gradovi i opštine imaju više zaposlenih, bolji BDP? Kako to da su stanovnici Vrgorca ili Drniša “pasivni“, a kad se spuste 30 kilometara niže u Vodice ili Tučepe najednom postanu “marljivi“? U Hrvatskoj – naravno – odgovor zna i idiot, a taj se odgovor zove: obala.

U zemlji koja, naime, krupnim koracima korača prema monokulturi turizma, obala je jedini i centralni resurs koji u ekonomiji ima onu važnost koju u Bahreinu ima nafta.

hrvatsko more

A ta obala – srećom – u Hrvatskoj još uvek jeste javno dobro. Spletom sretnih okolnosti, razvojnog zaostatka i (budimo pošteni: socijalističkog) nasleđa, obala je u Hrvatskoj javna, dostupna i svačija. Ta činjenica nije samo deo “ko to može platiti“ folklora, nego i osnovica ekonomije, jer kad bi ta obala bila razdeljena na velike koncesionare i hotelske konzorcijume, nestao bi i glavni resurs koji puni sve te cimer frajeve, apart-hotele i rustične vile koje drže “aktivnoj” Hrvatskoj glavu iznad vode.

Stoga cela Hrvatska – a pogotovo Dalmacija – treba i te kako da načuli uši kad u proceduru krene zakon koji reguliše upravljanje obalom. A taj i takav zakon upravo je pred Hrvatima. Ovih dana se, naime, završila javna rasprava Zakonu o pomorskom dobru i morskim lukama. Zakon sada treba da ide u dalju proceduru, a s obzirom koliko je obala za Hrvatsku važna, prilično je neverojatno u kojoj je meri ostao ispod radara medija.

Zamisao da se upravljanje obalom reguliše novim zakonom sama po sebi možda i nije loša ideja. Naime, u dosadašnjoj praksi obalske koncesije i lučka administracija bili su domen županija, uz neujednačenu i često haotičnu praksu. U gradovima, sudarala su se ovlašćenja županija i gradskih vlasti (primer: vezovi na Zapadnoj obali). Plaže su se uglavnom davale u koncesiju obližnjim kafetijerima, što je često proizvodilo “jenkijevske“ situacije da ugostiteljstvo buja i metastazira, a javne plaže trunu.

U Splitsko-dalmatinskoj županiji zahvaljujući odrešitom otporu civilnog društva nije dopušteno ograđivanje i naplaćivanje plaža. No, tako nije bilo i drugde. Na Kvarneru – recimo – ako ste bili Todorić mogli ste dobiti koncesiju i na obalu ispred privatne vile, a u Zadru je jedan hotelski lanac ogradio od plaže čak i vlasnike apartmana kojima je sam te apartmane prodao.

Čak i tamo gde ograđivanje nije bilo dopušteno, koncesionari su se dovijali kako “naplatiti” kupanje, bilo kroz visoke naknade za parking (Orašac) ili tako što bi na ulaznoj ogradi plenili “šugamane i luftiće”, kao koncesionar u Dućama.

Novi zakon – koji je ovih dana na turneji predstavilo ministarstvo pomorstva, prometa i infrastrukture, deklarativno nastoji da uvede red u sve to. No, metoda kojom Hajdaš Dončić i ekipa nastoje uspostaviti red je zapravo tipična za mentalitet SDP-a: veći deo ovlašćenja i novca županija centraliziraće država, a u to ime osnovaće se i nova Agencija za integralno upravljanje pomorskim dobrom sa sedištem u Rijeci.

Zašto u Rijeci? – vrisnuli su Splićani. Zašto agencija? – zabezeknuli su se neki komentatori, ionako iznervirani obiljem kojekakvih agencija u Hrvatskoj. Zašto razvlašćujete županije? – podviknuli su župani, a ta pobuna dirljivo je nadideološki ujedinila HDZ-ove župane (Ževrnja) i one SDP-ove (Komadina).

Stavimo li na stranu priču o tome koliko Hrvatskoj treba još jedna od zilion agencija, ono što je mene najviše zanimalo u novom zakonu je pitanje zaštite obale od javnog dobra, i ujednačavanja prakse koncesioniranja. Nažalost, u ovoj verziji koja je proteklih nedelja bila na javnoj raspravi, novi zakon ne donosi mnogo više od deklarativnog htenja. U njemu se načelno stalno ističe kako plaže i obalu treba sačuvati kao javni prostor, no u Hrvatskoj je đavo uvek u detalju, a predlog zakona ostavlja dovoljno dvosmislica i rupa za dalja lokalna “tumačenja”.

Te rupe ovih je dana lucidno locirala i splitska lista “Za pametni grad” Marijane Puljak koja je u javnoj raspravi locirala i amandmanima gađala nekoliko takvih “mina iznenađenja“. Tako jedan od članaka zakona navodi na hoteli i kampovi moraju osigurati nesmetani prolaz obalom (šetnicu) no ne navodi i nesmetano korištenje (dakle: kupanje).

Drugi članak navodi kako se javne plaže moraju obavezno “označiti i zaštititi“ plažu, što bi u lokalnim “kreativnim“ tumačenjima moglo dovesti do masovnog ograđivanja javnih plaža i umnožavanja “sindroma Duće”: dakle, “javnih“ plaža na kojima vas kroz portu pušta čuvar.

Zakon određuje da se javno korišćenje plaže ne sme zabraniti, ali pravi i izuzetak za “turističke objekte najviše kategorije“, pri čemu je taj član (117) toliko opšt da otvara prostor svim mogućim svinjarijama. Jedan od članova (78) reguliše čak i “jenkijevske“ situacije na način da u naseljenim mestima hotelijer može na vlastiti zahtev dobiti koncesiju ako obalni prostor sa njegovim čini “jedinstvenu celinu“.

Ipak, najveći šok zakon će izazvati kod domaćih niskobudžetnih nautičara. Naime, jedan od članova zakona (120) propisuje da ukoliko sidrište ima koncesionara koji drži bove, 50 do 150m od njegove koncesije nemate pravo sami da bacite sidro.

To znači da ako neko iz Omiša, Milne ili Šibenika ovog leta povede gajetom unuke na kupanje u Povaljsku luku, Lučice ili na Tijat, on neće tamo smeti da se usidri ako ne plati bovu 200 kuna. Ostane li ovaj potpuno antimaritimni i protivprirodni član u zakonu, dogodiće se bukvalno privatizacija mora.

Nažalost, iskustva u poslednjoj deceniji naučila su Hrvate da se tamo zakoni ne sprovode, oni se – kako se kaže – “tumače“. Pri tome dvosmisleni i kontradiktorni zakonski tekstovi otvaraju prostor “mišljenjima“ i “tumačenjima“, proizvode neujednačenu praksu, pravni haos i zapravo potpaljuju korupciju. Ne bude li u nekim svojim bitnim članovima popravljen, i Hajdaš-Dončićev zakon o obali pretvoriće se u jedan od takvih zakona koji, umesto da uvode red, direktno potpiruju metež.

Preuzeto sa Kontrapressa

Pročitajte i ovo...