Home TekstoviB&F Plus Bankarska unija od ideje do realizacije: Izgleda dobro, ali me glava i dalje boli

Bankarska unija od ideje do realizacije: Izgleda dobro, ali me glava i dalje boli

by bifadmin

U novembru, kada Evropska centralna banka (ECB) namerava da preuzme ulogu centralizovanog nadzora nad bankarskim sistemom, i zvanično će početi da funkcioniše bankarska unija. Mnogi to vide kao suštinsku i dalekosežnu odluku, gotovo jednako važnu i složenu kao i samo stvaranje monetarne unije. Nada ima tu neodoljivu osobinu da svako u njoj traži ono što bi želeo. I ECB, i Evropska komisija, pa i sami investitori.

U početnim godinama krize, države su dale ogromna sredstva kako bi spasile svoj bankarski sektor. Kreditori banaka, za razliku od poreskih obveznika, nisu morali da snose trošak ovog spasavanja. Vremenom, kriza je dobijala izgled začaranog kruga: vlade su sve manje bile u stanju da pomažu svoje banke, i to, da ironija bude veća, zbog svih problema koje je posrnuli bankarski sektor izazvao po same države. To je nateralo pojedine od njih da posegnu za sredstvima bankarskih kreditora, što je vodilo rastu nesigurnosti i, posledično, razlikama u troškovima finansiranja. Monetarna unija i jedinstveno tržište su se našli pred ozbiljnim problemom, naročito imajući u vidu činjenicu da je kontinentalna Evropa, za razliku od anglosaksonskog sveta, upućena prevashodno na bankarski sektor.

Državna intervencija kroz dokapitalizaciju i spasavanje banaka ima sve odlike negativne selekcije, kažu istraživanja. Suočene sa nenaplativim zajmovima i njihovim otpisom, kao i regulatornim zahtevima za visinom kapitala, banke pribegavaju odbacivanju kreditnih zahteva zdravih klijenata. Istraživanja Đanetija i Simonova na primeru Japana, kao i Albertacija i Marketija na primeru Italije, ukazuju da su banke koje dobijaju samo deo sredstava neophodan za rešavanje problema solventnosti, sklonije da podržavaju lošije privredne subjekte, te se ovo uzima kao argument protiv polovičnih rešenja u restrukturiranju banaka. Međutim, kako to ističe Dojče banka, pokušaj nalaženja kompromisa između finansijskih mogućnosti države i pravih potreba prenaduvanih bankarskih sistema, prisutan je svuda, a tako karakterističan za Evropu.

Imajući u vidu da ograničenja na strani ponude kredita mogu postati prepreka evropskom oporavku, pa i samom opstanku monetarne unije, ECB i EU su, posle dosta napora, iscrtale obrise evropske bankarske unije koja će, kao univerzalni lek, rešiti sve probleme. Nada ima tu neodoljivu osobinu da svako u njoj traži ono što bi želeo. I ECB, i Evropska komisija, pa i sami investitori… Iz ugla ECB, kako je istakao jedan od njenih čelnika Iv Merš, tri su glavne prepreke rastu, kako ponude tako i tražnje za kreditima. Prva je rastući broj problematičnih zajmova. Ovo tera banke da, u cilju očuvanja kapitala, izbegavaju novo kreditiranje, koje gotovo uvek podrazumeva i preuzimanje rizika, naročito u pogledu malih i srednjih preduzeća. Drugi problem je pad poverenja investitora u kvalitet banaka i njihovih aktiva. To utiče na rast troškova finansiranja banaka, što dalje utiče na rast kamata za korisnike zajmova. Konačno, treća prepreka je nedostatak zajedničkog okvira za restrukturiranje banaka, što povećava nesigurnost i produbljuje vezu između slabosti država i njihovih bankarskih sistema.

Evropski nadzor, nacionalni otpor

Uvođenje negativnih kamatnih stopa i kupovina HoV koje u osnovi imaju druge oblike aktive (ABS), nedovoljna su zamena za suštinsko restruktiriranje bankarskog sektora. Otuda ECB nizom mera nastoji da reši pomenute probleme. Najpre, revizija bankarskih bilansa ima za cilj da otkloni nesigurnost u pogledu evropskog bankarskog sektora, vrednovanja aktive i načina finansiranja, što trenutno utiče na cenu finansiranja. Ova će revizija, obuhvativši oko 85% aktive bankarskog sektora EU, dovesti do priznavanja realizovanih gubitaka i ubrzavanja neophodnih korektivnih mera. U tu svrhu će, po Meršu, poslužiti revizija kvaliteta aktive (Asset Quality Review), kao i stres testovi bankarskog sektora, a najpre izgradnja centralizovanog sistema nadzora, koji će omogućiti uporedivost rezultata i jednoobraznost mera.

Smanjenje fragmentacije bankarskog sektora je druga mera, usmerena na podsticanje bankarske aktivnosti. Single Supervisory Mechanism treba da odagna probleme, nastale usled razlika u nadzoru nad nacionalnim bankarskim sistemima. Ovo je, kako ECB smatra, povećalo averziju prema riziku investitora i deponenata. S druge strane, to će smanjiti prepreke da se višak likvidnosti iz pojedinih zemalja koristi za finansiranje tamo gde je potrebno. Single Resolution Mechanism treba da pomogne da se prevaziđu problemi izazvani fiskalnim nevoljama pojedinačnih država. On bi pružio jedinstvenu šemu za spasavanje banaka na nacionalnim nivoima i osigurao da diskrecione odluke budu jednako zastupljene u celoj zoni evra, te bi na ovaj način, kako ističe Merš, troškovi finansiranja banaka bolje odražavali konkretne rizike datih institucija, a ne kreditni rizik njihovih matičnih država.

eu

Sve ovo zajedno čini temelje bankarske unije, koja bi trebalo da zaživi od novembra ove godine, kada ECB namerava da preuzme ulogu centralizovanog nadzora nad bankarskim sistemom. Onako kako je zamišljeno, ECB će direktno nadgledati oko 130 institucija, dok će posredno nadgledati 6.000 drugih, i to preko nacionalnih supervizora. Bank Recovery and Resolution Directive jedan je od važnih elemenata ove unije, koji se naročito tiče kreditora. Ovom direktivom se propisuje način restrukturiranja banaka. Naime, kada se banka suoči sa potencijalnim bankrotom, morala bi da prikupi kapital na finansijskom tržištu, posegne za svojim profitom ili pristupi restrukturiranju. Ukoliko dokapitalizacija ne bude dovoljna, na raspolaganju su sledeći koraci: prodaja dela biznisa, institut „premošćavanja“, izdvajanje dela aktive i tzv. bail-in. Prva tri podrazumevaju transfer dela ili celokupne aktive novom entitetu (trećoj strani, entitetu finansiranom od strane države koji će aktivu prodati u određenom vremenskom okviru ili posebno kreiranom Special Purpose Vehicle entitetu). Bail-in, s druge strane, uvodi rangiranje u pogledu kapitala koji će morati da pretrpi gubitke. Akcije i drugi vlasnički instrumenti, te subordinirani dug će morati da apsorbuju gubitak, pre nego što na red dođe tzv. senior dug. Čak i tu, povlašćeni tretman imaju depoziti stanovništva i malih i srednjih preduzeća.

Bankarska unija će se od samog početka suočiti sa sumnjama, strahovima i problemima. Neki od njih su svojstveni svim panevropskim institucijama, dok će neki biti posve novi. Države će zadržati svoje ius murmurandi i nastaviti da izražavaju zabrinutost povodom mogućih posledica koje će AQR imati na njihove bankarske sektore, ali je to pre svega namenjeno domaćoj javnosti, te za EU ne predstavlja problem. Prepreka bi mogla biti nedovoljna kooperativnost nacionalnih regulatornih tela, naročito kada je reč o politički osetljivim institucijama. Iako ECB ima značajne mogućnosti kontrole, ipak će trebati vremena da ih sprovede u praksi. S obzirom da će ECB kao jedinstveni supervizor biti ta koja će upozoravati na neophodno restrukturiranje pojedinačnih banaka, države to neće moći prosto da prenebregnu, te na taj način gube diskreciona prava koja su do sad imale. Da bi se odrekle toga, zajednički fondovi moraju biti više nego primamljivi. Strah koji provejava je da su problemi bankarskog sektora znatno veći nego sposobnost zajedničkih fondova da reše probleme, te da neće biti jednostavno ubediti nacionalna vođstva da lako pristanu na takav prenos suvereniteta. A kad se to i desi (zar iko sumnja u to?), neizbežna će biti trvenja između ECB, koja će u svojoj novoj ulozi morati da dokaže svoj autoritet, i nacionalnih regulatora.

Konstrukciona greška

Single Resolution Board bi bio zadužen za rešavanje problema banaka pod direktnim nadzorom ECB-a. Posmatrajući ovo telo, tržišni učesnici pronalaze nekoliko nedostataka, koji kao da su zajednički svim rešenjima na EU nivou. Kao prvo, složen način odlučivanja i veliki broj zainteresovanih strana izaziva strah od sporosti u donošenju odluka. Takođe, učešće nacionalnih predstavnika ne otklanja u potpunosti vezu između nacionalnih regulatora i njihovih banaka. Konačno, male i srednje banke ne potpadaju pod nadležnost ovog tela. S druge strane, formiranje zajedničkog fonda – jedne od najvažnijih stavki bankarske unije – iziskivaće period od 10 godina, dok će u međuvremenu finansiranje biti omogućeno kroz nacionalne fondove i European Stability Mechanism. Očekuje se da na kraju tog perioda, fond raspolaže sa 55 mlrd evra. Da li će ova cifra biti i dovoljna, ostaje da se vidi.

Strah od potencijalnog konflikta interesa između monetarne uloge ECB i uloge supervizora takođe je prisutan. Ukoliko ne bude raspolagala dovoljnim kapacitetima, kako u institucionalnom, tako i u finansijskom smislu, ECB može biti u iskušenju da ne prikazuje pravo stanje banaka koje bi, inače, bile predmet restrukturiranja (kako primećuje Dojče banka). S druge strane, preterano ekspanzivna monetarna politika ECB može biti instrument da se ove banke održe na površini, u nedostatku odgovarajućih zajedničkih fondova za spasavanje. Upravo je zbog ove mogućnosti grupa koja je imala zadatak da prouči regulativu finansijskog sektora, a kojom je rukovodio Žak de la Rozijer, pre šest godina dala mišljenje da ECB-u ne treba dati ovlašćenja koja mu se sada velikodušno nude.

Konačno, najveći izazovi su svakako oni političke prirode. Iako su svi, bar nominalno, posvećeni ovoj ideji, ona može značiti različite stvari za različite učesnike. Evropska Komisija – kakvog li iznenađenja! – želi jačanje svega što znači centralizovano odlučivanje na nivou EU, uz obavezno ograničavanje dometa nacionalnih institucija. Drugi, a naročito Nemačka (koja želi da se banke reše svih „kostura iz ormara“, pre nego se dublje upusti u zajedničko preuzimanje rizika), nastoje da proces odlučivanja ostane na nacionalnom nivou. Nemci su smatrali da je sasvim dovoljno sprovoditi mere na državnom nivou, uz dodatne mehanizme koordinacije. Zadržavši snagu odluke na nacionalnom nivou, udaljavaju se od opsežne centralizacije koju Komisija želi da vidi. Komisija, pak, traži da joj države članice daju pravo da odlučuje ne pitajući nacionalne institucije, da zatvara njihove banke i donosi mere koje će pogađati imovinska prava kreditora u svakoj od država. Sve ovo je, kako primećuje J.P. Morgan, samo prvi korak ka suštinskoj centralizaciji i stvaranju fiskalne, ekonomske i političke unije.

Otuda mnogi vide bankarsku uniju kao suštinsku i dalekosežnu odluku, gotovo jednako važnu i složenu kao i samo stvaranje monetarne unije. A gle, gde je Evropu to dovelo, rekli bi cinici. Ostavljajući cinizam po strani, valja se upitati da li je davanje ovako velikih ovlašćenja ECB-u, a da ona nisu rei gerundae causa, pravi način da se izgradi zajednička Evropa. Naročito danas, kada se sve više postavlja pitanje legitimiteta zajedničkih tela Unije, i njenog vođstva koje nije baš oličenje Sinsinata i građanskih vrlina. Mora se priznati da su bankari mahom vrlo racionalan esnaf, te da će uglavnom dobro promisliti pre nego donesu dalekosežne odluke. Za komesare se, bar kroz istoriju, to i ne može reći. A Evropa je, parafrazirajući de Gola, isuviše suptilna ideja da bi bila prepuštena i jednima i drugima.
David Mališ
broj 111, oktobar 2014.
Izneti stavovi su lični i ne predstavljaju zvanične stavove NBS

Pročitajte i ovo...