Nakon trgovine krivotvorenom robom poput odjeće i obuće, te šverca droge, krijumčarenje pijeska je po obimu trgovine na globalnom nivou na trećem mjestu, ispred trgovine ljudima i šverca lakim naoružanjem.
Moderna civilizacija ne počiva na visoko sofisticiranim IT tehnologijama, komunikacijama ili finansijskom sistemu, već na – pijesku. Bez pijeska nema cementa, stakla, kompjuterskih čipova, solarnih panela, puteva.
Vrijednost ilegalne trgovine pijeskom u 2020. godini kretala se između 200 i 350 milijardi dolara na globalnom nivou, procjena je stručnjaka, dok ukupna vrijednost svjetskog tržišta pijeska, po američkim procjenama, dostiže 750 milijardi dolara, što znači da se gotovo polovina prometa odvija ilegalno.
Poređenja radi, na ilegalnoj trgovini narkoticima u istom periodu obrnulo se između 400 i 650 milijardi dolara. Razlika je da se zbog trgovine narkoticima naveliko završava na robiji ili na groblju, dok globalne švercere pijeskom niko ne uzima za ozbiljno a još manje proganja i hapsi. Posao lak, zarada velika, a rizik nikakav.
Globalna glad za pijeskom pogotovu u Aziji, koja se ubrzano ekonomski razvija i gdje živi većina svjetskog stanovništva, je nezajažljiva, dok sa druge strane zalihe pijeska nisu neograničene.
„Pogrešni“ pijesak
Godišnje se utroši oko 50 milijardi tona pijeska, što je količina koju je teško i zamisliti, ali sa druge strane, za gradnju savremenog bolničkog kompleksa u prosjeku treba oko 3.000 tona pijeska, jer sveprisutni beton u suštini je pijesak. Brzo rastuću potražnju za pijeskom ne prati povećana proizvodnja, pošto je riječ o ograničenom prirodnom resursu, pa stručnjaci upozoravaju da bi se svijet u narednih 25 godina mogao suočiti sa nestašicom pijeska, onog kvalitetnog koji se koristi u građevinarstvu. Samo Kina je između 2011. i 2013. godine potrošila više cementa nego što je SAD u čitavom 20. vijeku.
Mada se u prvi mah ideja o nestašici pijeska može učiniti smiješnom, jer svijetu ne manjka pješčanih pustinja, od Sahare do pustinje Gobi, problem je što nije svaki pijesak isti.
Dok su zrna pustinjskog pijeska okrugla, zrna riječnog i obalskog pijeska su nepravilnog oblika, što znači da se najkvalitetniji i najčvršći beton dobija korištenjem riječnog pijeska. To je i objašnjenje kako je moguće da se pojavi nestašica pijeska. Ima ga koliko hoćeš, ali „pogrešnog“.
Pijesak sa plaža, zbog blizine mora je pomiješan sa solju koja umanjuje čvrstoću i dugovječnost betona, pa se prije upotrebe u građevinarstvu mora temeljito isprati, što je dodatni trošak. Beskrupulozni građevinci gledaju da maksimiziraju profit, pa se često dešava da fazu pranja morskog pijeska preskoče. U takvoj praksi leži i dio objašnjenja zašto su se u zemljotresima u Turskoj i Siriji u februaru 2023. godine nedavno sagrađene stambene zgrade rušile kao kule od karata, pretvarajući stanove u grobnice.
Mafijaši sa lopatama
Kombinacija pohlepnih kupaca u vidu beskrupuloznih građevinara i laka dostupnost svih vrsta pijeska uz odsustvo kontrole kod eksploatacije, omogućila je formiranje kriminalnih lanaca pod okriljem klasične mafije, koja je nanjušila dodatan izvor prihoda. Analize brazilskih eksperata tako navode da samo jedan od regionalnih lidera mafije mjesečno ubire 60.000 dolara na „zaštiti“ ilegalnih kopača pijeska, što je na godišnjem nivou pristojnih 720.000 dolara profita bez puno rada.
Brazil je velika država, pa region po region, milion po milion, zarada na ilegalnom kopanju pijeska naraste na desetine i stotine miliona dolara. Mafijaški šefovi nisu jedini koji uzimaju svoj dio, tu su i lokalni zvaničnici i policija, političari, svi oni koji omogućavaju da se ovaj unosan ilegalni posao nesmetano nastavi.
Slična je situacija i u Africi, od Maroka, do Kenije i Nigerije, kao i u Aziji, gdje potražnja za pijeskom konstantno raste. Borba se ne vodi samo između ilegalnih kopača pijeska i vlasti, već i između različitih grupa kopača, baš kao što je slučaj sa mafijaškim grupama koje se bore za ekskluzivitet na svojoj teritoriji kada se radi o trgovini drogom.
Rat za pijesak
Na jugoistoku Kenije je između 2015. i 2017. godine bitka za pijesak eskalirala u oružane obračune, nakon što je jedna grupa krijumčara pijeska promijenila stranu i počela se boriti i oružjem protiv ilegalne eksploatacije, kada su shvatili da im nekontrolisano vađenje pijeska uništava obradivo zemljište. Vozači kamiona koji su pokušali odvesti ilegalno iskopani pijesak spaljeni su živi u svojim kamionima i sukob je eskalirao, a mrtve glave nastavile padati. Policija se držala po strani u skladu sa starom mudrošću „bolje živ kukavica nego mrtav heroj“, pogotovu kada su plate mizerne a kopači pijeska široke ruke.
Za razliku od kenijskih kolega, policija je puno agilnija u Maroku. Pokušaj francuskih novinara da snime tamošnje ilegalno vađenje pijeska koje se obavlja na industrijskom nivou, završio se njihovim brzim hapšenjem, uništavanjem snimaka i protjerivanjem. U Maroku se oko polovine izvađenog pijeska vadi ilegalno sa plaža i riječ je o velikom poslu, čijem razvoju pogoduje i blizina EU kao tržišta.
Pored gradnje, velike količine pijeska koriste se i za druge potrebe, poput prekrivanja ogoljenih plaža sa kojih je more odnijelo pijesak, i samo u SAD godišnje se na pokrivanje plaža novim pijeskom potroši oko 8,6 milijardi dolara. Ali i ovdje ne odgovara pustinjski pijesak jer je suviše fin, već je potreban onaj grublji, riječni kao i za građevinarstvo. Osim toga, pojedine države, pogotovu ostrvske nastoje da nasipanjem prošire i svoju teritoriju, a za to su potrebno ogromne količine pijeska.
Arapi uvoze pijesak
U principu, pijesak se uglavnom koristi u istoj državi u kojoj je i iskopan, ali kako je potražnja sve veća a pijeska sve manje, raste i međunarodna trgovina pijeskom, pa se procjenjuje da se godišnje na međunarodnom tržištu proda pijeska u vrijednosti od 1,9 milijardi dolara.
Može zvučati nevjerovatno, ali i Dubai koji je bukvalno okružen pješčanom pustinjom i pješčanim plažama samo u 2014. godini potrošio je 456 miliona dolara na uvoz pijeska i kamena.
Razlog je prilično jednostavan – neviđena građevinska ekspanzija zahtijevala je i ogromne količine pijeska, a to što je svuda okolo pijesak ne pomaže, jer radi se o „pogrešnom“ pijesku. Pustinjski pijesak jednostavno je previše fin da bi betonskim konstrukcijama garantovao neophodnu čvrstoću, pa je uvoz preostao kao jedina alternativa, pogotovu kada pare nisu problem.
Ilegalno vađenje pijeska, prije svega iz rijeka, uglavnom cvjeta u siromašnim oblastima gdje kratkoročnu korist ostvaruje i domaće stanovništvo, radeći na kopanju, utovaru i prevozu, ali lavovski dio kolača odlazi organizatorima na vrhu. Kada se jedno nalazište iscrpi, gazde se prebacuju na novu lokaciju, a lokalna radna snaga im više nije potrebna.
Lokalcima, nakon gubitka mizernih prihoda ostaje da se suočavaju sa dugoročnim posljedicama, od pretvaranja plodnog zemljišta u prašinu do poplava i suša, sve zbog narušenog balansa u prirodi gdje i pijesak ima svoju ulogu.
Otisci pješčanih zrna
Ekolozi upozoravaju da je krajnje vrijeme da se ilegalno vađenje pijeska zaustavi, prije nego što postane prekasno. Teoretski, rješenje je u donošenju propisa o eksploataciji pijeska, koncesijama i kontroli nad njihovom primjenom.
U praksi, glavni generator ilegalnog kopanja je spremnost kupaca da zažmire na porijeklo pijeska ako je cijena značajno niža od tržišne. Pijesak sa crnog tržišta potom se na gradilištima i skladištima pomiješa sa legalno kupljenim i sve je u savršenom redu, jer ko će prebrojavati pješčana zrnca i gledati da li su ista.
Stručnjaci su pronašli rješenje, sistem koji uzima „otisak“ pijeska i na osnovu čega je moguće utvrditi tačnu lokaciju sa koje pijesak potiče. Koliko će države biti spremne da u praksi primjene ovaj sistem drugo je pitanje. U igri je previše novca, a kraj toliko drugih problema ko će sada da se zamajava sa pijeskom.
Dražen Simić
Biznis i finansije 218, mart 2024.
Foto: Hassan Ouajbir, Unsplash