Home TekstoviB&F PlusIntervjuiKultura Andraš Urban, reditelj: Pozorište je pozorište, nije kokain

Andraš Urban, reditelj: Pozorište je pozorište, nije kokain

by bifadmin

Pozorište je pozorište, nije kokain. Ima momenta kada vas može pokrenuti, može da vam pruži određena saznanja, podstrek… ali vam zbog toga neće biti lakše da menjate svet. To kakvi su postali i život i politika jeste i naša odgovornost. Pa valjda te političare neko i bira. Ne dopada vam se sistem? Smeta vam parlamentarizam koji omogućava tu estradu? Pa menjajte ga. Možete.

U potkrovlju pozorišta „Kostolanji Deže” kancelarija direktora  toliko je niska da na pojedinim delovima  tavanica ne dozvoljava Andrašu Urbanu da se uspravi. Kao da je povijena glava položaj predodređen pozorištu iz unutrašnjosti, koje pri tom igra predstave na jeziku manjine. Umesto margine, Urban je za subotičko pozorište „Kostolanji Deže” kojim rukovodi od 2006. godine izborio najznačajnije scene regiona, pa i dalje: brojna gostovanja u Mađarskoj, u dva navrata na BITEF-u, prošlogodišnje gostovanje u Brazilu, pretprošle Nju Delhi, Keln, potom na sarajevskom MESS-u, Ljubljanskom Ex pontu…Pozorište je pre četiri godine pokrenulo festival „Desire”, nazvan po nadimku pesnika Dežea Kostolanjija, na kojem se igraju savremena ostvarenja iz regiona.

Andraš Urban upravo se vratio iz Bitolja gde je u njihovom teatru režirao „Hamleta”, a u još neraspakovan kofer dodao je topliju garderobu i krenuo za Ljubljanu da u Mladinskom gledališću režira ponovo Šekspira – ovoga puta je to predstava  „Ljubav i violencija” po motivima „Romea i Julije”. Kaže nije baš očekivao da postane putujući reditelj, ali to je jedini način da se bori protiv svake vrste lokalne učmalosti. I pored toga što živi na točkovima, sve vreme je i prisutan u svojoj matičnoj kući u Subotici.Pozorište „Kostolanji Deže” je jedino naše pozorište koje je od Evropske unije dobilo novac za projekat koji se realizuje u saradnji sa segedinskom trupom „MASK”. Rezultat toga je trilogija „Pass – port”.

BiF: Koliko je lično iskustvo – da Vas u Srbiji tretiraju kao Mađara, a u Mađarskoj kao Srbina uticalo na način na koji u svojoj triologiji Pass-port” preispitujete pitanja identiteta, kulturnih specifičnosti, međusobnog razumevanja i nerazumevanja u jednoj zajednici kao što je Evropska unija?

Andraš Urban: Živeti kao drugačiji, ili kao manjina uvek nosi određene frustracije i osećaj nepravde. Ali vam obezbeđuje i jedan specifičan pogled sa malo udaljenije tačke – povremeno vam se čini da određene stvari razumete drugačije, slobodnije, sa manje zavisnosti… Ne treba mistifikovati stvar, no mislim da taj frustrirajući položaj pruža misaonu slobodu koju ne biste menjali za drugu.  Ali pitanje identiteta jeste problem – donekle lakši u nekadašnjoj Jugoslaviji, a danas mnogo komplikovaniji. Manjina sam i u Srbiji i u Mađarskoj. To često nameće osećaj da nigde niste kući, a imate i lepe trenutke kada primećujete da ste kao kod kuće i tamo i ovde. To je retko. Ali to je i evropsko. Mislim da put ka Evropi sa ovim ili onim pasošem ne bi trebalo da bude dosadna priča o ljudima koji žele ili pokušavaju da liče na određeni standard,  da ga bledo oponašaju kroz zakone i način na koji žive.  Valjda treba pronaći i taj neki sopstveni evropski identitet, taj sklop vrednosti koji želimo da imamo, a ne da ih oponašamo da bismo dobili novac iz nekog fonda. Predstave „Pass-port“ preispituju te probleme u odnosu na konkretnu lokalnu sredinu, u Subotici i Segedinu, u Srbiji i Mađarskoj. Polazeći od lokala, analiziraju ih u širem, evropskom kontekstu, da bi ih vratile na lični doživljaj. Sve u svemu, predstave „Pass-port“ govore o stvarima kakve jesu. Ali predstava nije ono što se kaže i dešava, nego nastaje u odnosu sa onim koji to gleda i sluša….

BiF: Šta očekujete od eventualnog ulaska Srbije u EU? Da li su Vaša očekivanja kao građanina i kao umetnika identična, ili bi umetniku odgovaralo nešto što građaninu baš i ne bi bilo „po meri“ i obrnuto?

A.Urban: Moj život kao građanina i kao umetnika se baš i ne razlikuje toliko. Možda ćemo za izvesno vreme o tom pristupu govoriti kao o najvećoj istorijskoj grešci, ali ovog trenutka nemate nijednu drugu ozbiljnu opciju. Mislim da treba da se pridržavamo određenih evropskih zakona koji su značajni za ljudske slobode, ali kao Evropljani ne treba da mislimo o Evropi kao o nečemu stalnom, što se ne kritikuje i ne menja. Nadam se da je suština evropskog mišljenja i kritika i sumnja. Ali danas živimo teška vremena. Svaki vaša misao može doživeti sudbinu da bude zloupotrebljena za neku političku opciju, jer živimo u doba političkog spektakla.

BiF: Bavite se preispitivanjem malograđanskih predrasuda među Srbima i Mađarima u Subotici, između samih Mađara u Mađarskoj i Vojvodini. Koliko ova naizgled lokalna tema može da bude pepoznatljiva publici iz drugih sredina i od čega to zavisi?

A.Urban: Mislim da ako se postavite tako da je to samo vaša priča, onda je tu najčešće reč o nekom odbrambenom mehanizmu. Jer i priča o Evropi sastoji se od specifičnih malih priča. U njoj uvek nailazite na odnose većina- manjina, odnose sa onim različitim, drugačijim. Zapadna Evropa ne shvata, niti je mnogo zainteresovana za priče malih naroda. Nama je, pak, urođeno i tako smo vaspitani da treba poznavati svet. Makar geografski. Ali to je frustracija malih naroda. Veliki nemaju tu potrebu, i mi to ne razumemo… Naše predstave govore o čoveku u svim trenucima. Bilo da ste Srbin ili Mađar, gledaćete i razumećete priče o životima ljudi,  a ne o životima pripadnika neke nacije. Ljudska taština, glupost, zlo – to je ljudsko, a ne nacionalno. Lokalne specifičnosti nisu uvek granice. Ponekad deluju baš suprotno, otvaraju stvari, značenja.

BiF: Kao pozorište koje izvodi predstave na jeziku manjine, gde je prostor za komunikaciju sa publikom kojoj to nije maternji jezik?

A.Urban: Pretpostavljam da naše predstave komuniciraju sa publikom i na nekim drugim ravnima, a ne samo verbalno. No uvek obezbeđujemo simultani ili titlovani prevod na jezik sredine u kojoj igramo, u Subotici je to srpski, ili pre srpskohrvatski. Više bih voleo da to nije neophodno, jer mislim da bi bilo dobro kada bismo shvatili da ne živimo samo u određenoj državi, nego i u određenoj lokalnoj sredini i da je važno razumeti onog drugog. Jer, ako vam nije stalo da naučite jezik ljudi sa kojima delite svakodnevnicu, kako onda zamišljate život za trideset godina? Vaša deca ne igraju fudbal u državi nego ispred zgrade. I zašto bi bio problem da klinci međusobno razgovaraju na jezicima koji su im maternji? Igrati predstave na manjinskom jeziku nije nimalo lako, ali je naša prednost što smo uspeli da se nametnemo kao pozorište sa određenim kvalitetom, a ne kao kulturna ustanova nacionalne manjine.

BiF: Vodite eksperimentalno pozorište, koje od publike zahteva aktivno učešće i u predstavi i u životu. Koliko je u današnje vreme, koje je podređeno trivijalnoj zabavi i bekstvu od problema, publika spremna na takvu vrstu provokacije?

A.Urban: I sam se često pitam o ljudima koji i dalje žele da dolaze u pozorište da bi se suočili sa problemima. Ali valjda još uvek ima onih koji se nisu odrekli stvarnosti, koji veruju, ili traže mogućnost da veruju da je naš život ipak u najvećoj meri u našim rukama. U našim predstavama ne zahtevamo učešće publike ali ga pozdravljamo. Nekada sam smatarao da je jedino bitno da publika nema predrasude i da se opusti. Danas imam drugačije mišljenje i često provociram u nama baš ono što ima veze sa predrasudama. Niko se danas ne ljuti zbog politike ili nekih drugih, naizgled krupnih stvari, ali ljudima veoma teško pada kada ih provocirate u sopstvenoj malograđanštini. To se teže oprašta.
BiF: Kao umetnik koji ne želi da se seli iz malog grada, a koji je istovremeno sticao iskustva širom sveta, u čemu vidite kulturni potencijal jedne sredine – od čega on najviše zavisi?
 
A.Urban: Mala sredina je mala sredina. I to je to. Ko kaže da to nema veze, laže. Vi odgovarate izazovima jedne sredine hteli to ili ne. Druge sredine imaju druga pitanja. Potencijal određene sredine vidim u onoj slobodi koju ume da ostvari.


BiF: Festival „Dezire“ koji ste pokrenuli pre četiri godine ovoga puta je imao podnaslov (A)politika, a okupio je predstave koje su se bavile aktuelnim temama. Da li asocijacija na aktuelni javni život znači i dobru gledanost?

A.Urban:  Aktuelnost može biti biznis, svakako, ali mi ne protežiramo tu vrstu aktuelnosti. Mene zanima autentična umetnost koji govori smelo i istinito. Pozorište nije lira niti proza, ono je poetika. Surovo biće istine. Festival je bio rasprodat svih ovih godina, pa bi se moglo zaključiti da se ljudi u Subotici i okolini nisu okrenuli od stvarnosti. Dolaze na naše predstave da vide šta drugi govore o stvarnosti koja je i njihova stvarnost. Ipak, reč je o svega nekoliko hiljada ljudi. Pretpostavljam da ostalima pozorište ne predstavlja medij za razmišljanje.

BiF: Šta u današnje vreme, kada je gotovo sve postalo estrada, a posebno politika, može biti zaista angažovana predstava koja će nas probuditi i pokrenuti?

A.Urban: Pozorište je pozorište, nije kokain. Ima momenta kada vas može pokrenuti, može da vam pruži određena saznanja, podstrek… ali vam zbog toga neće biti lakše da menjate svet. Nismo svi mi  krivi za to što je politika postala estrada, ali nas naše ćutanje o tome čini krivcima. Nisu svet i život nešto van naših domašaja. To kakvi su postali i život i politika jeste i naša odgovornost. Pa valjda te političare neko i bira. Ne dopada vam se sistem? Imate probleme sa demokratijom? Smeta vam parlamentarizam koji omogućava tu estradu? Pa menjajte ga. Možete.

BiF: Kažete da je pozorište poezija stvarnosti, ali u Vašim predstavama ima i agresije i brutalnih scena. S obzirom da smo preplavljeni svakodnevnim vestima o nasilju, kako ono danas može biti umetnički opravdano – da umesto onog najgoreg, podstakne ono najhumanije u nama?

A.Urban: Uvek je reč o ljubavi. Poezija nije glupa priča o lepršavim dušama. Svaka ozbiljna poezija se bavi i ostvaruje neku vrstu istine, bolne i lepe, čudesne. Suočavanje nije prvenstveno degradacija. Uzvišeno je. Poezija nije laž, bar ne u ovom smislu. Scena nasilja nije prvenstveno poezija, ali odnos elemenata te scene jeste poetski sklop stvarnih dešavanja. Problem nije u tome što smo preplavljeni vestima o nasilju, nego što ono postoji a mi se sa njim ne obračunavamo. Nikad ne podstičem nasilje, uvek saosećam sa žrtvom.

BiF: Informatičko doba je značajno uticalo i izmenilo sve vrste umetnosti. Šta se događa sa pozorištem u svetu u kome knjige svetle sa ekrana, a slike su video instalacije?

A.Urban: Pozorište postoji u određenom prostoru i određenom vremenu u odnosu na posmatrača ili učesnika u događaju. Kada pozorište gledate posredstvom ekrana onda je to video. Pozorište je živa stvar i u tome je njegova specifičnost. Istinski postoji samo tad i tamo. I u vama jer ste to gledali.

BiF: Kažete da Vam je budžet za godišnje produkcije izuzetno skroman, a istovremeno imate više premijera od nekih državnih pozorišta. S obzirom da ste umetnik, kako ste u sebi pronašli menadžera – očigledno uspešnog?

A.Urban: Uvek sam gledao na režiju kao na složen posao, koji u sebi sadrži i vođenje i organizovanje pozorišta. Mada, to je komplikovana stvar. Ponekad sam umoran od svakodnevnih pozorišnih problema. Ako ste budžetska ustanova, da biste opstali praktično se pretvarate u kancelariju za pisanje projekata sa kojima morate da aplicirate kod raznih fondova. Svakodnevna borba sa sve komplikovanijom i beskrupuloznijom birokratijom vas „poždere“, oduzima vam snagu. Borite se sa glupostima koje vam nemeće loše organizovana država. Ali snalazite se, jer morate i hoćete da radite.

BiF:  Ali mnogi se žale na ogromnu papirologiju i kada se konkuriše za strane fondove, kao što su, na primer, IPA fobnovi. Vaše pozorište je jedino koje dobilo podršku upravo iz tih fondova za projekat koji ste realizovali sa segedinskim pozorištem. Kakvo je Vaše iskustvo?

A.Urban: Kao što sam rekao, birokratija je zeznuta stvar. Jeste komplikovano, oduzima mnogo vremena i energije, ali  to je preduslov – znači uzmi ili ostavi. S obzirom da upravo završavamo taj IPA projekat mogu da kažem da smo uspeli da sve realizujemo kako je i predviđeno. Nije lak posao, ali je na neki način doprineo našem radu, u smislu da morate da napravite jasnu računicu šta se može ostvariti u pozorištu u toku jedne sezone za ukupno tri miliona dinara produkcijskih troškova.
Budžet više nije dovoljan da biste mogli da se posvetite samo umetničkom poslu, pa se institucije kulture pretvaraju u radionice za konkurse. I onda imate situacije da ustanove počinju da smišljaju projekte za koje procenjuju da bi mogli „da prođu“ kod donatora ili sponzora, i koji su time unapred „kastrirani“ od kreativnosti i entuzijazma. Ali opet, na vama je da odlučite da li ćete se prodati, ili ćete tražiti način da takve mogućnosti iskoristite da biste ostvarili ono u šta verujete.

Petar Ilijin

Pročitajte i ovo...