Home TekstoviB&F Plus Deljenje intimnosti kao nova ideologija društvenog i političkog života

Deljenje intimnosti kao nova ideologija društvenog i političkog života

by bifadmin

U poslednje vreme bombardovani smo „šokantnim“, „senzacionalnim“ i „skandaloznim“ istinama iz privatnog života slavnih. Poznate ličnosti objavljuju svoje autobiografije u nastavcima, mediji su puni ličnih ispovesti pevačica, glumaca i starleta, na svakom koraku saznajemo detalje iz privatnih života umetnika i kvazi umetnika…

I u umetnosti i u političkom životu na ceni je razotkrivanje i otvoreno iskazivanje emocija, pa na pobedu u današnjoj areni ne može računati onaj koji nije spreman da sa javnošću podeli svoj privatni život, onaj koji smatra da će njegovi realni potezi i programi biti dovoljni da dođe na vlast i onaj koji ne radi na svojoj harizmi. Tako npr. uspeh jedne hrvatske političarke najvećim delom leži u njenoj otvorenoj emotivnosti, igranju majčinske uloge na političkoj pozornici i diskursu optimizma i prisnosti sa biračima, što i pokazuje njena omiljena retorička figura usvajanja: Svi ste vi moji. I mi u Srbiji imamo političare koji se i prema građanima i prema ministrima ophode gotovo očinski, nekada su strogi a nekada spremni da ih potapšu po glavi i nagrade toplim rečima.

Takva intimizacija u političkoj sferi nije međutim balkanski specijalitet ni predizborni izum lokalnih marketingaša. Zapadni mediji i javna sfera dugo su opsednuti upravo personalizacijom društvenog polja, konstruisanjem harizmatičnosti i psihologizacijom političke sfere. Jedan američki državnik je do danas tako ostao upamćen najviše po seksualnoj sekvenci iz svoga kabineta; drugi, italijanski, prvo po ofarbanoj kosi i obljubljivanju maloletnica, a onda i po korupciji, dok je aktuelni grčki ministar više nego po svom ekonomskom zvanju i viziji boljeg društva zanimljiv po svom dobrom ukusu, obožavanju motora i stanu iz kojeg puca pogled na atinski Akropolj.

 

Ekspresija, ispovest, emotivnost

Popularna, potrošačka kultura je pak zona najočitijeg prostituisanja ličnosti, deljenja/trženja privatnosti i zaraze banalnom psihologijom. Navođenje primera tu i nema smisla jer se razotkrivanje sebe toliko ustalilo da ne samo da je postalo sastavni deo života tzv. zvezda, već i način da se postane poznat. Bez golišavih fotografija, jutarnjih selfija bez šminke, tajnih preljuba i redovnih ispovedanja u javnosti, zvezda ne postoji. Javni prostor je trajno kontaminiran; mediji su najveći proizvođači novog intimizma dok tehnološki napredak omogućuje sve lakše i brže širenje privatnog, autentičnog, necenzurisanog materijala. Da se ne lažemo, i internet, medij koji objavljuje ovaj tekst, poput većine medija, akter je u ovoj isplativoj igri razotkrivanja (tobožnjih) tajni iz privatnog života slavnih.

No kad se iz blata “selebriti” uspnemo ili pak kad se sa umetničkog i političkog Olimpa spustimo u stvarni život, uočavamo da su ispovedanje, otvaranje sebe i sveopšte deljenje emocija posebno na ceni i u svakodnevici. Bliskost treba stalno iznova dokazivati, a njeno održavanje zavisi od proporcionalne, gotovo tržišne razmene intimnosti i emocija. Ekspresija, prisnost, toplina smatraju se nečim najvrednijim u ljudskim odnosima, a u tome se ne vrednuju toliko postupci prema drugima koliko način predstavljanja sebe, snaga simboličkog govora i veština glumljenja neke uloge.

 

Epoha tiranije intimnosti

Najkompleksniju i najpoznatiju sociološku teoriju o javnom i privatnom koja nam pomaže da razumemo fenomene poput ovih koje navodimo i uopšte složenu strukturu osećanja našeg vremena izneo je još davne 1977. američki sociolog Richard Sennett u knjizi ‘Nestanak javnog čoveka’. Sennettove vizionarske analize ‘intimnog stava o društvu’, ‘tiranije prisnosti’ i ‘merenja društva psihološkim odrednicama’ ne samo da su važne za razumevanje dvadesetvekovnog društva, nego se sve više potvrđuju kao nosiva načela reorganizacije našeg ovde i sada. ‘Nestanak javnog čoveka’ spada u one teorijske raritete koji nas uče društvenoj anatomiji modernosti i daju odgovarajući instrument kojim možemo zarezati tkivo današnjeg vremena. S pravom Žarko Puhovski u predgovoru hrvatskom izdanju knjige zaključuje: “nestanak javnog čoveka’ nije (bio) tek dosetljiv naslov, nego štaviše (ostaje) epohalna dijagnoza’.

Urušavanje javnog života, po Sennettu, počelo je pre dva veka, kada su se pod uticajem kapitalizma i industrijske proizvodnje i sekularizma postepeno menjali razumevanje javnog života i politički, umetnički ili komunikacijski obrasci. Buržoaska porodica 19. veka nastojala je, uz sva ograničenja i krutost, koliko-toliko da održi razmak između ‘smisla privatne realnosti i javnosti’ pomoću raznih društvenih rituala i normi. U 20. veku se to ‘dostojanstvo’ gubi, briga o sebi raste, da bi krajem veka trijumfovala religija nove osećajnosti i ličnog napretka, pa je, ‘umesto da bude sredstvo spoznavanja sveta, samospoznaja postala cilj’.

Promene sociopsihološke tektonike Sennett detaljno analizira u tri istorijska razdoblja (sredina 18. i 19. i ceo 20. vek), i to u manifestacijama javnog života i načinima na koje se pojedinac predstavljao u velikim gradovima, na umetničkim i političkim pozornicama. Grad se tu određuje prvenstveno kao ‘prostor u kojem se dodiruju životi stranaca’, pa se u njemu najjasnije očituje problematika predstavljanja, odabira i glumljenja uloga pred drugima kao i odnosa javnog i privatnog.

 

‘Naš Bog je toplina’

Do krize javnog dolazi zato što se počinje smatrati da su društveni odnosi ‘autentični i tim bolji što su bliži unutrašnjoj psihologiji pojedinca’, pa se psihološke kategorije počinju primenjivati na politički i društveni život. Po Sennettu, prisnost/intimnost je postala nova totalna ideologija današnjeg kapitalizma, a ta ideologija uključuje određeni jezik (emocionalnosti i direktnosti), tipove iskaza i formi (ispovedanje u književnosti), načine igranja društvenih uloga (harizmatičnost u politici) i dr. ‘Naš Bog je toplina’, poručuje autor, i upravo ta toplina (ekspresija/emotivnost/intimizacija sa javnošću/otvaranje sebe) postaje tražena roba kojom se uspešno trguje i u političkoj sferi – npr. u privatizaciji javnog domena i personalizaciji politike, i u umetnosti – npr. u nezadrživom brbljanju o sebi pri čemu umetnička forma kojom se posreduje lično iskustvo prestaje da bude važna, i u medijima – npr. u spektakularizaciji privatnog života zvezda, i u svakodnevici – npr. u građenju odnosa u recipročnoj razmeni intimnosti.

U svojoj višeslojnoj i danas vrlo inspirativnoj analizi Sennett pokazuje kako su opšta psihologizacija javnosti i ‘buđenje verovanja u jedan standard istine za merenje složenosti društvene stvarnosti’ zapravo uspostavili ‘tiraniju intimnosti’. Ta tiranija umrtvila je javno delovanje i anestezirala pojedinca. Naime, ljudi su sami suzili područje svoje borbe kada su počeli da teže stabilizaciji društvenih odnosa i da shvataju širu zajednicu, grad, društvo, kao svoju porodicu.

 

‘Stvarno korisno znanje’

Tiranija intimnosti i erozija javnog života dovele su i do rastakanja onog privatnog, a posledica je trajna teskoba savremenog čoveka koji je ‘sam sebi postao najveći teret’ i koji ne može da zadovoljiti svoju žudnju za više intimnosti i topline. Sennett tvrdi ‘što se više ljudi zbližavaju, to su manje društveni’, a ljudski odnosi u današnjem carstvu topline i intimnosti zapravo postaju sve ‘bolniji i više bratoubilački’.

Protiv tiranije intimnosti i režima nove osećajnosti nije moguće pokrenuti revoluciju, ali olakšava ako barem saznamo šta to u nama i našim društvima nije u redu. Sennettova knjiga daje nam takvo, važno kritičko znanje.
Izvor: Tportal

Pročitajte i ovo...