Home TekstoviB&F Plus Preduzeća i dalje skuplje plaćaju grejanje od građana: San o sopstvenoj kotlarnici

Preduzeća i dalje skuplje plaćaju grejanje od građana: San o sopstvenoj kotlarnici

by bifadmin

Iako je od oktobra prošle godine značajno smanjena razlika u cenama grejanja za privredu i građane, cena ove usluge u Srbiji, suprotno praksi EU, i dalje je skuplja za kompanije. Kod proizvođača, troškovi korišćenja energenata variraju od 2,5 do čak 21,5 odsto u ukupnim trškovima proizvodnje, a u nekim granama, kao što su tekstilna, drvna, mašinska i metalska industrija, oni spadaju u pet najvećih godišnjih troškova.

Nakon dugogodišnjih pritužbi privrednika, tek od prošlog oktobra u primeni je uredba Vlade Srbije kojom se propisuje metodologija utvrđivanja cena grejanja, s ciljem da se smanje razlike u cenama te usluge za privredu i građane, kao i između lokalnih samouprava. Kako objašnjava za B&F predsednik Upravnog odbora Udruženja toplana Srbije Dejan Stojanović, sadašnji odnos cene grejanja za građane i privredu može biti maksimalno 1:1,25, dok je pre toga privreda četiri puta skuplje plaćala ovu uslugu. Time smo se približili proseku u regionu, kaže Stojanović i dodaje da mali broj firmi odjavljuju grejanje, i to one koje idu u stečaj ili likvidaciju, što potvrđuje da se došlo do približno realne cene. Oko 20 odsto od ukupne isporučena toplotne energije ide na zagrevanje poslovnih prostorija, a Stojanović napominje da je privreda ranije bila mnogo neuredniji platiša od građana, ali se sada i taj odnos ujednačava.

Međutim, saradnik Mreža za poslovnu podršku Dragoljub Rajić tvrdi da građani ne bi trebalo da imaju prioritet u snabdevanju električnom energijom ili gasom u odnosu na privredu. „U razvijenim industrijskim zemljama ova logika je obrnuta, zato što jedna fabrika da bi obezbedila kontinuitet u funcionisanju i različite izvore energije, mora da uloži stotine hiljada, a veliki sistemi i milione evra u svoj sistem za grejanje. Nasuprot tome, građani mogu lakše u slučaju nestašice, na primer gasa, preći na grejanje električnim pećima ili pećima na čvrste energente. U Srbiji se ne razmišlja na taj način, a kakve mogu biti posledice pokazala je i gasna kriza u toku grejne sezone 2008/2009. godine, kada je privreda, zbog nespremnosti države i skladišta u Banatskom dvoru, izgubila preko 300 miliona evra za tri nedelje i imala veliku štetu na opremi, zalihama i sirovinama koje su se smrzle i propale. Do danas niko nije odgovarao za to“, podseća Rajić.

Što ne platiš na mostu…

Najveće troškove za grejanje imaju one kompanije kojima je potrebno puno energije za proizvodnnju, a koje nemaju svoj sistem održivog korišćenja energija. Takvih, „pametnih“ postrojenja za višestruko iskorišćavanje energije je svega četiri odsto u celom proizvodnom sektoru i to pretežno kod kompanija koje spadaju u velike inostrane investitore u Srbiji. Ostali su uglavnom prepušteni dobroj volji različitih sistema za distribuciju gasa i Elektroprivredi Srbije, kao i lokalnim toplanama i elektranama, odnosno skupštinama opština i gradskim većima koji odlučuju o ceni ovih energenata za privredu i građane. U poslednjih nekoliko godina Agencija za energetiku Srbije pokušala je da napravi iskorak i da uvede nešto nižu cenu gasa za privredu u odnosu na građanstvo. Međutim, Rajić upozorava na pritužbe privrednika da je posle ove odluke došlo do podizanja drugih opeterećenja vezanih za isporuku gasa, kao što su cena korišćenja gasnih mreža i naknade za reakciju u slučaju havarija na gasnim sistemima.

„Srbija je jedina zemlja u Evropi čija privreda ima u proseku tri kompanije koje se ugrađuju u cenu gasa za korisnike: Jugorusgas, zatim Srbijagas, potom lokalne toplane ili privatni distributeri koji kupuju gas od Srbijagasa. Trenutno je gas u Srbiji za privredu skuplji nego, na primer, u Italiji i Nemačkoj koje su, takođe, veliki uvoznici prirodnog gasa, ali paze da njihova privreda ima dostupne i jeftine energente, jer to održava ekonomiju i zaposlenost. U Italiji je u nekim proizvodnim regijama cena gasa za privredu čak do 50 odsto jeftinija nego za građane, dok u Nemačkoj cena gasa pada što ga kompanija više troši, pa se tako proizvođači stimulišu da budu još veći i razvijaju svoj biznis“, kaže Rajić i ističe kao apsurd to što je samo u 2014. cena gasa na svetskom tržištu pala za 7 do 8 odsto, a u Srbiji je taj energent za privredu poskupeo tri puta.

Istraživanje Mreže za poslovnu podršku iz 2013. godine, koje je pratilo udeo troškova za energente u ukupnim troškovima u po sedam malih i srednjih preduzeća iz metalskog sektora u Srbiji i Rumuniji, pokazalo je da su prosečni troškovi na nivou takvog preduzeća u Srbiji bili 41.460 evra godišnje, a u Rumuniji 29.196 evra. Utvrđeno je i kako je cena grejanja za privredu bila veća u rasponu od 15 pa do čak 180 odsto u nekim gradovima i opštinama u Srbiji. Osim niže cene, za domaću privredu je veoma važno da država obezbedi predvidivost kretanja cena energenata, bar na nivou industrijski razvijenijih zemalja Evrope. „Bez predvidivosti cene energenata svaki posao u dužem vremenskom roku postaje rizik za kompanije i njihove poslovne planove“, upozorava Rajić i navodi da se brojna domaća preduzeća žale kako zbog cene energenata ne mogu da pariraju konkurenciji iz BiH, Hrvatske, Rumunije, Bugarske i Makedonije.

 
Osloni se na sebe

Taj problem su naročito imale kompanije iz metalske, drvne, hemijske i tekstilne industrije, pa i mnogi hoteli u Srbiji koji su, zato, povećavali cenu smeštaja i usluga, posebno u zimskom periodu, kada je inače teže privući goste iz inostranstva. Hotelijeri su ovaj rast troškova kompenzovali zaduživanjem i podizanjem kredita za ulaganja u održive grejne sisteme za uštedu energije. Na taj način su pokušavalli da što manje zavise od odluka lokalnih samouprava, toplana i EPS-a.

Po podacima Mreže za poslovnu podršku, kod proizvođača troškovi korišćenja energenata variraju od 2,5 do čak 21,5 odsto u ukupnim trškovima proizvodnje, u zavisnosti od prirode proizvodnih procesa. U nekim granama, kao što su tekstilna, drvna, mašinska i metalska industrija, oni spadaju u pet najvećih godišnjih troškova poslovanja. Rajić kaže da je više od 2.000 firmi u Srbiji samo u periodu od 2009. do 2014. promenilo svoje snabdevače energentima, upravo zbog stalnog variranja cena i njegovog negativnog uticaja na poslovanje, a te firme prave gotovo 24,5 odsto ukupnog prometa u privatnom sektoru.

Vlasnica i derektorka Modne kuće „Luna“ iz Požarevca, Biljana Jovanović kaže da dobro pazi da se „ne razbacuje“ toplotnom energijom koju proizvodi u sopstvenoj kotlarnici. „Grejemo se na čvrsto gorivo i pazimo da ga racionalno koristimo, kada nam i koliko treba da bi proizvodnja normalno funkcionisala. Imamo halu od 2.000 kvdarta koju nije lako zagrejati. Kad smo počinjali, bilo nam je skupo da se priključivo na daljinsko grejanje, pa smo napravili svoju kotlarnicu“.

I vlasnik mlekare „Lazar“ iz Blaca, Milan Vidojević je našao način kako da uštedi na troškovima proizvodnje i grejanja. On je uz pomoć USAID-a 2012. godine na svojoj farmi krava otvorio elektranu koja poizvodi struju iz biomase, odnosno stajskog đubriva i ostataka u preradi mleka. „Ideja je bila da, pre svega, obezbedimo jeftiniju struju za rad najsavremenije tehnologije koju koristimo u proizvodnji mleka, a uz to i da smanjimo troškove grejanja“, objašnjava Vidojević.

I apsolutno može biti relativno

Prema računici Mreže za poslovnu podršku, cena gasa za poriverdu po kubnom metru je u apsolutnom iznosu sakuplja u 19 zemalja EU nego u Srbiji. Ali kada se na cenu gasa u Srbiji dodaju troškovi poput plaćanja korišćenja gasnih mreža, naknada za reakciju u slučaju havarija na gasnim sistemima i kada se uzmu u obzir subvencije ili niže cene u evorpskim zemljama za proizvodne kompanije ili izvoznike, onda cena energenata postaje veoma nepovoljna za domaće proizvođače u odnosu na njihovu konkurenciju iz EU. Zatim, u zemljama kao što su Danska, Švedska, Holandija, delovi Nemačke, Austrije, Norveške, Finske, ostvaruju se maksimalne uštede zahvaljujući i značajnom korišćenju obnovljivih izvora energije.

 
Marica Vuković
mart 2016, broj 125.

Pročitajte i ovo...