Home TekstoviB&F Plus Kako razviti posao u nerazvijenim područjima: Putokazi do boljeg života

Kako razviti posao u nerazvijenim područjima: Putokazi do boljeg života

by bifadmin

Put do tržišta, povoljnih kredita i kvalitetnih radnika težak je sam po sebi, ali je posebno naporan malim firmama koje posluju van velikih privrednih centara u Srbiji, u sredinama koje su nerazvijene, pa čak i devastirane. Naši sagovornici, uspešni preduzetnici i potpredsednici Privredne komore Srbije, Rade Ljubojević i Milovan Kocić, smatraju da je izlaz iz takve situacije u ličnom zalaganju preduzetnika, udruživanju malih preduzeća i strateškoj podršci države kroz gradnju odgovarajuće infrastrukture, poreske podsticaje za ulaganja u devastirana područja i primereniju finansijsku podršku, poput osnivanja Garancijskog fonda.

Brojne uspešne preduzetničke priče počinju tako što je „firma počela da radi u garaži, bez ikakve podrške osim ideje i entuzijazma osnivača”. U slučaju vlasnika malih preduzeća u nekoj od nerazvijenih opština u Srbiji, takav početak buduće poslovne priče gotovo da se podrazumeva. Osim što dele probleme neodgovarajućeg poslovnog ambijenta sa ostalim preduzetnicima, dodatno imaju teškoća usled nedovoljne dostupnosti institucionalnih usluga, radne snage i nerazvijene poslovne infrastrukture. U Srbiji se samo 20 opština i gradova smatra razvijenim, što znači da se ostalih 150 klasifikuju kao ispodprosečno ili nedovoljno razvijene, pa čak i devastirane lokalne samouprave.

Naši sagovornici, nagrađivani preduzetnici Rade Ljubojević i Milovan Kocić, slažu se da od brzine razvoja lokalnih malih preduzeća zavisi i razvoj opština i gradova u kojima posluju. Kao potpredsednici Privredne komore Srbije oni imaju i širi uvid u to šta sve može da predstavlja prepreku za napredak, a kao direktori kompanija koje su uspešno prebrodile sve nedaće domaće poslovne klime, vlasnicima malih firmi u nerazvijenijim opštinama savetuju da sve svoje snage usmere na osvajanje tržišta, a državi da im u tome pomogne pažljivo osmišljenim merama.

Udruživanje malih firmi i prohodni putevi

Kada se danas priča o nedostatku infrastrukture za poslovanje, treba se prisetiti vremena kada je u zlatiborsko selo Sirogojno došao jugoslovenski gigant Inex, sa zadatkom da razvije taj kraj. U njihovoj poslovnici zaduženoj za plasman čuvenih džempera, posao je našao Rade Ljubojević, koji je sastanke u Beogradu zakazivao preko induktorskog telefona, iz kancelarije opremljene sa par stolova i stolica, ali pune odlučnih i posvećenih ljudi.

Ljubojević je poneo titulu EY Preduzetnik godine, i vlasnik je Sirogojno Company, preduzeća koje širom sveta plasira smrznuto voće, a čije je sedište i dalje u mestu gde se rodio. Ono što se promenilo, kaže, je da u ovim vremenima niko neće doći i „obezbediti tržište“, kao što je to uradio Inex za pletilje iz Sirogojna. To znači da je jedini način za opstanak da se sopstveni proizvod ili usluga nametne tržištu, a preduslov za to je da se obezbede potreban kvalitet i obim proizvodnje.

„Moj savet preduzetnicima je, zato, da ostave sujete po strani i da se udružuju. Ono malo što sami proizvode, koliko god da je kvalitetno, neće im obezbediti opstanak na duži rok. Strukovno udruživanje, osnivanje zadruga ili kooperativa po uzoru na italijanske privrednike i poljoprivrednike – tu leži recept za uspeh. Takva udruženja mogu da obezbede prerađivačke kapacitete, ulaganja u pakovanje, u marketing, u sve što našim malim privrednicima i proizvođačima nedostaje“, savetuje Ljubojević, i podseća da živimo u dobu globalizacije, kada se nabavke ne vrše za jednu zemlju, već za jedan lanac koji robu plasira na svetsko tržište. „Na takvom tržištu mala firma ne može da bude konkurentna, ali udruženje malih firmi može“, objašnjava Ljubojević, uveren da je to put do očuvanja proizvodnje, radnih mesta i perspektive „na lokalu“.

Ličnu inicijativu bi trebalo da podrži i država, i to pre svega izgradnjom neophodne putne infrastrukture. „Kada od Hamburga do Beograda može da se dođe za dva sata, a od Beograda do Prijepolja je potrebno dvostruko više vremena, onda je jasno koliko bi poboljšanje putne mreže pomoglo lokalnoj privredi. Ko će da ulaže negde u unutrašnjosti ako ne zna da li će mu kamion stići na vreme, preko lokalnih puteva?”, konstatuje Ljubojević i ističe da kvalitetna putna mreža nije investicija samo u privredu, već i u zadržavanje stanovništva u udaljenijim krajevima.

„Na Islandu sam video najbolji ’motivacioni’ paket za život ljudi van većih gradova. Tamo put mora da bude prohodan u svako doba i do najudaljenijih farmi, a proizvođači koji tako žive ostvaruju poreske podsticaje i dobijaju različite popuste na usluge u gradovima. To su te velike i male stvari koje olakšavaju život i ljude čine zadovoljnim“, zaključuje Rade Ljubojević.

Korisniji poreski podsticaji i modeli kreditiranja

Milovan Kocić, vlasnik niške kompanije Yumis i dobitnik nagrade „Poslovni čovek godine“, ističe da je gorući problem preduzeća na jugu Srbije – nedostatak tržišta. Taj problem kompanija Yumis je rešila je tako što je osvojila mesta ne samo u trgovinskim lancima u regionu, već i u Rusiji i Africi, s ciljem da proširi posao do Kanade i Australije. Kocić, međutim, naglašava da domaće male firme van velikih gradskih centara teško mogu same da pokrenu „razvojni krug“, iz jednostavnog razloga što su prosečne plate i raspoloživa sredstva za potrošnju u manjim mestima veoma ograničena. „To smanjuje mogućnost za stvaranje većeg obima proizvodnje i usluga, pa time i za ostvarivanje većeg profita, što koči rast i razvoj kompanije“, objašnjava Kocić.

Skreće pažnju i na to da osvajanje novog tržišta, čak i u Srbiji, može da postane nemoguća misija za „lokalce“, pošto brojne male firme ne mogu sebi da priušte otvaranje predstavništava u velikim gradovima, a opet, kada su u pitanju tenderi javnih i državnih preduzeća i ustanova, ili pregovori o nabavkama za velike trgovačke lance, centar odlučivanja je u Beogradu i Novom Sadu.

Njegova ideja je, zato, da se iskoristi dobra praksa koju je uvela Privredna komora Srbije kroz projekat „Dani dobavljača“, kada se na jednom mestu okupe predstavnici velikih stranih kompanija i potencijalni snabdevači iz naše zemlje. Ako bi se ista mogućnost pružila preduzećima iz manjih mesta u uspostavljanju saradanje sa velikim domaćim kompanijama, to bi kroz nove poslove moglo da podstakne i razvoj lokalnih zajednica.

Kocić upozorava i da školovani i stučni kadrovi godinama odlaze u Beograd, Novi Sad i ostale veće gradove na severu Srbije, čime je onemogućen rast i razvoj kompanija na jugu zemlje. Zato uvođenje dualnog obrazovanja vidi kao šansu i za stručne škole i za preduzeća u manjim mestima da se mladi zadrže kroz odgovarajuće obrazovanje koje će im obezbediti dobar posao u svojoj sredini.

Vlasnik Yumisa insistira na tome da bi politika podrške investicijama trebalo da se prilagodi potrebama domaćih investitora, za koje veruje da bi imali više koristi od promene poreske politike nego od novčanih subvencija po radnom mestu. „Mera koju predlažem je smanjenje doprinosa na zarade za preduzeća koja ulažu u devastirana područja. Recimo, ukoliko bi porezi i doprinosi u takvim opštinama iznosili oko 35% neto plate, to bi ohrabrilo domaće investitore da otvaraju pogone i zapošljavaju ljude upravo tamo gde je to najpotrebnije. Takođe, trebalo bi razmisliti i o smanjenju poreza na dobit onima koji posluju u devastiranim područjima, pa neka poreska stopa u Beogradu ili Novom Sadu ostane 15%, a da se u nerazvijenim opštinama smanji na 5%”, predlaže Kocić.

U pogledu veće dostupnosti finansija, Kocić kaže da su se grantovi Fonda za razvoj pokazali kao dobar način da firme dođu do povoljnih sredstava, ali da mala preduzeća nemaju dovoljno ljudi koji bi se bavili pripremom neophodne dokumentacije, obimnom i komplikovanom administracijom.

Zato smatra da je osnivanje Garancijskog fonda, koji bi garantovao kolaterale za male firme, najbolji put do obezbeđivanja svežih finansija za njihov razvoj. „Bankarski krediti nikada nisu bili povoljniji, ali je problem u tome što brojne firme ne mogu da obezbede odgovarajuće kolaterale, a Garancijski fond bi taj problem otklonio”, uveren je Milovan Kocić.

 

 

Milica Rilak

decembar/januar 2017/18, broj 144/145

Pročitajte i ovo...