Home TekstoviB&F Plus SPAC balon na berzi: Daj pare, pa ćemo nešto kupiti

SPAC balon na berzi: Daj pare, pa ćemo nešto kupiti

by bifadmin

Seoske varalice, kokošari i ostali sitni prevaranti koji zavrću na sitno završe u zatvoru, dok prevaranti koji rade na veliko završe kao berzanski mešetari. Stotine milijardi počelo se obrtati na berzama u formi investicija koje imaju puno više sličnosti sa kockanjem, nego sa ozbiljnim ulaganjem u dionice.

Besposlen pop i jariće krsti, a besposleni, ali zato pohlepni berzanski mešetari u beskrajnoj utrci za zaradom konstantno izmišljaju nove „instrumente“ i sada su ideju o ulaganju u dionice kompanija izlistanih na berzi postavili na glavu. Najnoviji modni hit na tržištu je SPAC (Special Purpose Acquisition Company / Kompanija za akvizicije posebne namjene). Zvuči dobro, ali nikome nije baš jasno šta je to tačno.

Prevaziđeni princip bio je da prije ulaganja svog novca u dionice konkretne firme investitor dobro prostudira poslovanje, tržišnu poziciju i perspektivu. Onda uloži pare u dionice one firme za koju hladna ekonomska analiza pokazuje da će joj tržišna vrijednost rasti i da će njene dionice u bližoj budućnosti vrijediti više nego danas.

Za samo uvrštenje na berzu firma mora ispuniti niz preduslova, prije svega transparentnost, od finansijskog poslovanja pa do potencijalnih rizika u budućnosti, sve sa ciljem da se potencijalni investitori zaštite od neugodnih iznenađenja. Takve zastarjele ideje su prevaziđene i danas trend je obrnut, jer su spretni maheri pojednostavili čitav sistem.

Ulaganje na neviđeno

Formira se kompanija, investitori ulože pare i firma se izlista na berzi. I tu nema ništa ni novo, ni čudno na prvi pogled. Osim činjenice da takve firme nemaju nikakav proizvod, ne bave se ni proizvodnjom ni uslugama, a investitori koji ulažu pare znaju samo da će taj kapital biti iskorišten za kupovinu neke perspektivne firme koja ne kotira na berzi. Nakon toga slijedi formalno spajanje i time kupljena firma, praktično, preko noći automatski postaje izlistana na berzi, što je i cilj igre jer onda vrijednost postojećih dionica raste. Ili bi trebalo da raste.

Iako SPAC mehanizam postoji već godinama, to je uglavnom bio obskuran instrument koji se koristio na neregulisanom tržištu. Iznenada, dočekao je svojih pet minuta globalne slave. U 2019. godini, samo na berzi u Njujorku uloženo je 13,6 milijardi dolara u 59 SPAC-ova, da bi 2020. uprkos pandemiji, ili možda baš zbog toga, broj formiranih SPAC-ova narastao na 248, a uložena suma narasla na 83,3 milijarde dolara. U prva četiri mjeseca ove godine već je formirano 226 novih SPAC-ova, u koje su investitori ubrizgali 73 milijarde dolara.

SPAC je iznenada među finansijskim mešetarima i svima onima željnim para na brzinu postao omiljena igračka. Osnivači i „promoteri“ obično inkasiraju oko 20 posto prikupljenog kapitala koji se kešira odmah po izlistavanju na berzi, a šta će dalje biti to nije njihov problem, već problem ostalih investitora.

U principu, od novoformiranog SPAC-a se očekuje da prikupljene pare potroši na akviziciju u naredne dvije godine, što prije to bolje. U rijetkim slučajevima meta akvizicije je unaprijed poznata. Osnivači, uglavnom, potencijalnim investitorima daju maglovito obećanje da će njihovim parama kupiti neku od novih firmi u trendi oblastima – farmacija, biotehnologija, IT, električni automobili i slično. Drugim riječima, neotkriveni zlatni rudnik.

Puno priče, mala zarada

U pojedinim slučajevima akvizicije su se pokazale izuzetno uspješnim, kao u slučaju Lucid Motors kompanije, proizvođača električnih automobila. Njegova tržišna vrijednost je vrlo brzo narasla na astronomskih 57 milijardi dolara, barem na papiru, donijevši investitorima višestruku zaradu u odnosu na uloženo. Kako to obično biva, rijetki uspjesi samo su dodatno podgrijavali euforiju, prvenstveno među malim investitorima, koji su vidjeli svoju šansu da se obogate preko noći kroz ulaganje u neki od SPAC-ova.

Stvarna slika uspješnosti SPAC-ova je nešto drugačija. Analize su pokazale da su u periodu između 2016. i 2020. godine, dionice kompanija koje su na berzu izašle kroz spajanje sa nekim od SPAC-ova, u 60 posto slučajeva imale rast manji od prosjeka, mjerenog indeksom S&P 500.

Slika postaje još ružnija sa početkom ove godine, jer su u januaru cijene dionica SPAC-ova, koji su kupili neku od kompanija, u 40 posto slučajeva bile niže nego na početku, što znači da su investitori na gubitku. Još veća je razlika između cijene dionica SPAC-ova formiranih u ovoj godini i kompanija koje su u istom periodu na berzu izašle kroz tradicionalnu inicijalnu ponudu dionica (IPO). U prosjeku, vrijednost dionica ovih SPAC-ova porasla je za simboličnih 1,2 posto, dok su dionice uvrštene na berzu kroz klasični IPO porasle 36 posto.

Drugim riječima, većina investitora bi zaradila više, uz značajno manji rizik da su uložili pare u neki od fondova koji prati berzanski indeks. Ali dok je za investitore ulaganje u SPAC postalo podjednako riskantno kao i lutrija, uz osnivače zarada je garantovana i bankama koje debelo naplaćuju svoje savjetovanje. Tako je Citigroup, jedna od najvećih bankarskih grupacija u SAD, u zadnjih nekoliko godina inkasirala više od 200 miliona dolara naknade za ove usluge.

Suštinski problem je da kompanija sa stvarnim potencijalom za rast, a koje već nisu izašle na berzu, ima jako malo i većinu njih već su zgrabili postojeći SPAC-ovi.
Suočeni sa alternativom da investitorima vrate pare ili da kupe bilo šta, ubjeđujući i sebe i postojeće i potencijalne investitore da je to akvizicija koja će promijeniti svijet, većina osnivača logično bira drugu varijantu i time se ova najnovija Poncijeva šema nastavlja.

Balon pred pucanjem

U praksi, to znači da brojne startup kompanije koje imaju samo „viziju“ i proizvod na nivou ideje, bivaju kupljene po astronomskim cijenama iako je šansa da ova vizija bude pretočena u stvarni, ekonomski održiv proizvod više nego upitna. Euforija koja trenutno prati SPAC-ove i njihova glad za akvizicijama, istovremeno je način da se izađe na berzu i za kompanije koje u normalnim uslovima samostalno ne bi našle dovoljno zainteresovanih investitora. Ali pod okriljem SPAC-a sve prolazi, jer nema potrebe da ubjeđuješ masu investitora, već je dovoljno ubijediti samo menadžera SPAC-a.

Tako se očekuje da će i kompanija WeWork, koja je u 2019. u par sedmica prošla put od firme procijenjene na pedesetak milijardi dolara pa do bankrota, i to nakon što je aplicirala za uvrštenje na berzu, na kraju ipak izaći na berzu, naravno kroz SPAC.
Ako je kolaps kompanije WeWork označio i buđenje investitora koji su konačno počeli preispitivati koliko stvarno vrijede startup kompanije, pokušaj ulaska na berzu na mala vrata kroz SPAC mogao bi biti i generator identičnog buđenja među investitorima u SPAC-ove.

Sve ovo ukazuje da je na sceni klasičan „balon“, koji je po svemu sudeći vrhunac imao u februaru ove godine i gdje je jedina nepoznanica gdje će se silazna putanja zaustaviti i hoće li ovo zaustavljanje ići postepeno, ili ćemo vidjeti iznenadni slom.
Klasičan indikator „balona“ na finansijskom tržištu je i činjenica da se u osnivanje SPAC-a iznenada upuštaju i totalni amateri, od bivših sportskih zvijezda i slavnih ličnosti, pa do običnih bankarskih službenika. Jer svi vide u SPAC-u životni šansu da se obogate preko noći i gdje finansijska pismenost i poznavanje tržišta nisu neophodan preduslov, a iskustva dosadašnjih SPAC-ova im govore da „svaka igra, svaka dobija”.

Jedini problem sa ovom logikom je da u berzanskim euforijama činjenica da su prethodni investitori zaradili, ne znači da će isto uspjeti i novim investitorima koji su se u igru uključili na kraju. Obično novajlijama pripadne uloga „veće budale“, odnosno da omoguće keširanje inicijalnim investitorima koji će im u zamjenu za keš dati dionice, čija vrijednost se često preko noći srozava na nivo oko nule. Ali kad se ovo desi i SPAC balon eksplodira, mešetari će brzo ponuditi neki novi proizvod na kome se „garantovano zarađuje“. I sve kreće ispočetka.

Dražen Simić

Finansije TOP 2020/21, jun 2021.

Foto: Pixabay

Pročitajte i ovo...

Ostavite komentar