Jugoslavija je bila prva socijalistička zemlja koja je odobrila zajednička ulaganja stranih i domaćih preduzeća, naročito u oblasti tehnološkog razvoja. Jedan od najpoznatijih primera „kompjuterske diplomatije“ je jugoslovensko-američka firma EI-Hanivel, koja je Elektronsku industriju u Nišu učinila središtem domaćih inovacija.
Sovjetski savez i SAD su već na početku Hladnog rata prepoznali da računari imaju važnu ulogu u nacionalnoj odbrani, što je podstaklo razvoj kompjuterskih tehnologija na obe strane. Pedesetih i šezdesetih godina prošlog veka, u ovu trku su se uključile i druge socijalističke zemlje iz sovjetskog bloka. One su razvijale kompjutere pretežno za vojne svrhe, ali je potražnja za novom tehnologijom ubrzano rasla i u nauci, bankarstvu, proizvodnji, administraciji…
Međutim, računari sa ove strane „Gvozdene zavese“ su značajno zaostajali za američkom konkurencijom, jer vladajuća ideologija nije podsticala njihovu veću komercijalizaciju. Jaz je donekle mogao da se ublaži prenosom tehnologija sa Zapada na Istok, ali SAD su pedesetih godina uvele strogu kontrolu izvoza računara kako bi zadržale svoju stratešku prednost nad Sovjetskim Savezom.
U takvoj situaciji, socijalističke države su se okrenule ilegalnim metodama, kao što su kopiranje, industrijska špijunaža ili korišćenje politički neutralnih zemalja da bi se „ispod ruke“ pribavila američka kompjuterska tehnologija. Šezdesetih godina, politička klima je donekle otoplila, što je uticalo da se delimično otkrave i hladnoratovske barijere, uključujući i one koje su sprečavale različite oblike saradnje u proizvodnji računara.
Prva socijalistička zemlja za strana ulaganja
Jugoslavija je u to vreme imala drugačiji geopolitički položaj u odnosu na ostale socijalističke zemlje. Nakon što se Tito razišao sa Staljinom, poboljšala je svoje odnose sa Zapadom i ojačala veze sa zemljama Trećeg sveta. SFRJ je unapredila političku i ekonomsku saradnju sa Sjedinjenim Državama i otvorila svoje tržište za američke proizvode. Na jugoslovenskom tržištu su bili prisutni i proizvođači računarske tehnologije, kao što su IBM, Hanivel, NCR, CDC, navodi Emilija Cvetković, istraživač u beogradskom Institutu ekonomskih nauka.
Krajem pedesetih i ranih šezdesetih, SFRJ je napravila značajan tehnološki proboj sa računarom CER 10, prvim domaćim digitalnim računarom. On je najpre bio namenjen jugoslovenskom nuklearnom programu, ali je ubrzo počeo da se primenjuje u bankarstvu, državnoj upravi, industriji i nauci. Međutim, domaća proizvodnja nije mogla da zadovolji lokalne potrebe, pa se rešenje tražilo u uvozu sa Zapada. S ciljem da unapredi domaće tehnološke kapacitete, država se pored uvoza oslanjala na zapadne licence, sporazume o saradnji i zajednička ulaganja.
Jugoslavija je 1967. godine postala prva socijalistička zemlja koja je usvojila zakone o stranim investicijama u formi zajedničkih ulaganja. Sve do kraja osamdesetih godina, maksimalan procenat učešća stranog partnera u zajedničkom ulaganju na prostoru SFRJ iznosio je 49%. Posredstvom zajedničkih ulaganja sa američkim kompanijama, jugoslovenska preduzeća su usvajala moderne tehnologije i znanja, dok su ih strani investitori videli kao priliku za prodor na nova tržišta. Neke od najpoznatijih američkih kompanija koje su ulagale na jugoslovenskom tržištu bile su Džilet, Dženeral motors, Mekdonalds i Hanivel.
Amerikanci Progresu progledali „kroz prste“
Sedamdesetih godina prošlog veka, većina računara koje je Jugoslavija uvozila bila je američkog porekla. Iako je IBM bio najzastupljeniji i imao svoje generalno predstavništvo, drugi po veličini jugoslovenski dobavljač računara Hanivel, postao je prvi američki proizvođač koji se odvažio na osnivanje zajedničke firme sa nekim jugoslovenskim preduzećem. To je bila Elektronska industrija (EI) u Nišu, koja je još 1971. godine dobila licencu za proizvodnju Hanivel računarskih komponenti.
Veliki jugoslovenski izvoznik, preduzeće Progres iz Beograda, takođe je imalo ambicije da se uključi u ovaj poduhvat. Početkom sedamdesetih, Progres se već etablirao kao vodeći distributer Hanivelovih proizvoda u Jugoslaviji, ali je kod američke vlade imao lošu reputaciju jer se bavio reeksportom robe iz zapadnih država u zemlje Istočne Evrope, uz prećutnu saglasnost jugoslovenskih vlasti. Sjedinjene Države su ipak prihvatile da Progres bude treći partner u jugoslovensko-američkom preduzeću EI-Hanivel, računajući da će zahvaljujući takvom ustupku moći da iskoriste jugoslovenske veze sa zemljama Istočne Evrope, Azije i Afrike za plasman američkih računara.
Ugovor je potpisan 1978. godine u Mineapolisu, gde je bilo sedište američke kompanije. Firma EI-Hanivel je bila u većinskom jugoslovenskom vlasništvu, gde je 63% pripadalo Elektronskoj industriji, preduzeće Progres-Informatika je imalo udeo od 7%, dok je preostalih 30% kapitala uložio američki Hanivel. Ugovorom je bilo predviđeno da se EI-Hanivel bavi proizvodnjom DPS6 modela računara, malih, srednjih i velikih, video terminala i serijskih štampača iz proizvodnog programa Hanivela.
Preduzeće je bilo ovlašćeno i za prodaju računara na jugoslovenskom tržištu, kao i u više od 50 država u svetu, naročito nesvrstanih i zemalja u razvoju. EI-Hanivel je u svom opisu posla imao i projektovanje informacionih sistema, razvoj aplikativnih softvera, distribuciju sistemskog softvera i aplikativnih paketa, instaliranje, održavanje i obuku korisnika računarskih sistema.
Uticaj američkih tehnologija na domaće inovacije
EI-Hanivel je u početku imao oko 60 zaposlenih. Taj broj je do 1989. porastao na skoro 800 ljudi, koji su radili u Nišu i Beogradu. Više od polovine zaposlenih je imalo visoko obrazovanje, a jugoslovenski inženjeri su odlazili na obuke u Sjedinjene Države i stečena znanja prenosili svojim kolegama. Saradnja sa američkim partnerom je značajno uticala na profesionalizaciju upravljanja u zajedničkom preduzeću, kao i na prodorniji marketinški nastup na tržištu. Ova jugoslovensko-američka firma je u velikoj meri doprinela kompjuterizaciji poslovanja u najvažnijim državnim i društvenim institucijama, a pojava domaćih inovacija je bila ključna tačka u kojoj je uticaj američkih tehnologija postao očigledan, ističe Cvetković.
Inženjeri zaposleni u EI-Hanivelu samostalno su razvili softver koji je koristila Jugoslovenska narodna armija u okviru svojih tehničkih zavoda za remont, kao i softver za upravljanje nabavkom i proizvodnjom avionskih motora. EI-Hanivel je u svom programu imao i sisteme za automatizaciju kancelarija (AOS), interaktivni računovodstveni sistem (IKS) i Informacioni bibliotečki sistem (INFOLIB).
Direktori ovog preduzeća su insistirali i na razvoju specijalizovanih proizvoda, video terminala, komponenti za komunikacione sisteme i delova za računarske mreže. Ei-Hanivel je 1982. ušao u partnerstvo sa fabrikom Elektronske industrije za proizvodnju televizora, radi izrade kompjuterskih monitora. Ovi monitori su privukli interesovanje i na poljskom tržištu, ali je serijska proizvodnja ostala ograničena.
Preduzeće je novčano stimulisalo najbolje domaće inovatore, pa je tako u Odeljenju za specijalne projekte kompanije razvijen program koji omogućava praćenje sportskih rezultata u realnom vremenu. Zahvaljujući razvoju ovog projekta, Ei-Hanivel kompjuteri su korišćeni za statističku obradu podataka tokom utakmica košarkaške reprezentacije Jugoslavije na Evropskom prvenstvu 1987. godine. Todor Stanković, magistar tehničkih nauka, autor je sistema za prodaju železničkih karata, koji je dalje razvijao sa kolegama iz Ei-Hanivela, a ovaj sistem su uvezle Poljska i Čehoslovačka.
Nažalost, entuzijazam i kreativnost jugoslovenskih inženjera sve više je nagrizala ekonomska i politička kriza koja je eskalirala u građanski rat početkom devedesetih. Domaća proizvodnja složenih kompjuterskih komponenti, što je bio ključni cilj jugoslovenskih partnera u preduzeću EI-Hanivel, nikada nije u potpunosti ostvarena.
Zorica Žarković
Biznis & finansije 232, april 2025.
Foto: Dusan Hristovic, Wikipedia