Home TekstoviB&F Plus Vladimir Grečić, stručnjak za dobrovoljne migracije: Demografija kao sudbina

Vladimir Grečić, stručnjak za dobrovoljne migracije: Demografija kao sudbina

by bifadmin

Dva demografska trenda, brzina s kojom ljudi voljno ili nevoljno menjaju prebivalište kao i starenje stanovništva i smanjivanje raspoložive radne snage nalažu nam da, na globalnom nivou, o pitanjima nataliteta, države, nacije, nacionalnog identiteta i važnosti dijaspore kao „virtuelne pokrajine“, razmišljamo na sasvim drugačiji način. Srbija tu ne može biti izuzetak, kaže u intervjuu za Biznis i Finansije ekonomista Vladimir Grečić, stručnjak za dobrovoljne migracije, čije su dve ćerke takođe deo srpske dijaspore.

U Srbiji koja se suočava sa prvorazrednim demografskim izazovom – rastućom prosečnom starošću stanovništva koja će, po procenama demografa, 2050. godine dostići čak 47 godina, i stalnim odlaskom mladih i talentovanih kadrova u druge zemlje –pitanju “nedostatka stanovništva“ se u javnosti najčešće površno pristupa: lamentira se nad niskim natalitetom, neubedljivo pozivaju “odbegli“ stručnjaci da se vrate, i vrlo malo govori o aktuelnom mada nedovoljno duboko ekonomski sagledanom problemu nedostataka kvalitetne radne snage, uprkos velikom broju nezaposlenih. „Starenje stanovništva i beg kadrova će nas, kao i mnoge evropske zemlje, naterati da uvozimo stručnjake“, kaže sagovornik B&F.

B&F: Srpska javnost nedavno se ponovo zatalasala kad su objavljeni podaci da je prošle godine rođeno manje dece nego u vreme balkanskih ratova ili Prvog i Drugog svetskog rata. Iako to praktično nije vest, jer je reč o dugogodišnjem nepromenljivom trendu,  usledili su pozivi ženama da treba da rađaju više dece, „da nas više ima“. Uz to, neretko sledi i prebrojavanje, odnosno apeli da Srpkinje ne rađaju dovoljno, za razliku od nekih nacionalnih manjina. Gde je ta tanka linija koja razdvaja nacionalizam i razumnu brigu za stalni pad broja stanovnika Srbije?

Vladimir Grečić: Pitanje nataliteta dominantne nacije u savremenoj politici razvijenih zemalja Zapada, koliko je meni poznato, ne smatra se prvorazrednim. Ako pogledamo našu situaciju, ona je ista za većinski narod i za gotovo sve manjine izuzev Roma i Albanaca, ali je i njihov natalitet danas znatno niži u odnosu na raniji period. To, međutim, ne znači da nacionalizam, koga zvanična Evropa odbacuje, nije prisutan u mnogim zemljama kao uostalom i na političkoj sceni Srbije. Reč je o nekim desničarskim političkim strankama, a i nekim pojedincima koji se, pored ostalog, suprotstavljaju abortusu, zalažući se za povećanje rađanja, osobito kod Srpkinja, zapostavljajući apsolutno pitanje planiranja porodice i stvaranja boljih životnih uslova. Međutim, u Srbiji ove stranke i ove ideologije nemaju veliku podršku u biračkom telu, i nisu zastupljene u parlamentu.

B&F: Kakvi su dometi kampanja za rađanje više dece, spram kvaliteta života u zemlji, uslova rada, ili vere u bolji život, i njihovog uticaja na promenu demografskih trendova?

V.Grečić: U Srbiji ne postoji kampanja za rađanje više dece, već pre sporadični izlivi želje za rađanjem većeg broja dece. Jedna od tih je i skorašnje upozorenje da je u nas „dvaput više pobačaja nego beba“. Opšti cilj održivog demografskog razvoja Srbije postavljen je našom, čini mi se vrlo dobrom, Strategijom za podsticanje rađanja koja ima razumne i skromne ciljeve da pokuša da zadrži broj stanovnika u zemlji na postojećem nivou ili blizu njega. Da bi se omogućio nivo prostog obnavljanja stanovništva, stopa ukupnog fertiliteta trebalo bi da bude na nivou od oko 2,1 dete po ženi, prema sadašnjih 1,4, što je ispod evropskog proseka od 1,6 dece po ženi.

Da bi se taj cilj mogao dostići, trebalo bi prethodno smanjiti ekonomsku cenu podizanja deteta, uskladiti obaveze rada i roditeljstva, sniziti psihološku cenu materinstva i mnogo toga drugog, što se u Strategiji jasno kaže.

Pa ipak, ne može se reći da je to sve, ili kako bi rekao jedan od mojih omiljenih sociologa, „sve zavisi od svega“. U Nemačkoj ili Austriji gde su uslovi života daleko bolji nego kod nas, a društvo mnogo prosperitetnije, stopa fertiliteta je još niža. Reč je o kompleksnom problemu u čije tajne nismo još sasvim prodrli.

Stranci kao nacionalno blago

B&F: Šta smatrate razumnom brigom za opstanak nacije (i/ili) države i da li između ta dva stavljate znak jednakosti?

V.Grečić: U literaturi se izrazi nacije i države često izjednačavaju. Međutim, to su dva različita pojma pa postoji i razlika. Inače, nacionalni identitet nije dat rođenjem, on se stiče, gde veliku ulogu igraju vaspitanje i obrazovanje. Kada se radi o stanovništvu, osobito radno aktivnom, ta razlika nije bitna. Migracije su sve brojnije i biće ih sve više. Tokom prve decenije 21.veka, ukupan broj migranata rastao je dva puta brže nego tokom prethodne decenije: 4,6 miliona godišnje prema 2 miliona, u poslednjoj deceniji 20. veka. Svet se sve više meša, postaje multikulturalniji i to pred sve nas postavlja izazov da budemo trpeljiviji i tolerantniji. Često su nas roditelji učili „pokaži zube, više će te poštovati“. To je vaspitanje s kojim smo ulazili u ratove i težili da trijumfujemo; to je dominantna crta nekih političara koji danas donose odluke, ali neće moći da bude imperativ u budućnosti u kojoj će sve zemlje biti daleko šarenolikije.

Pritom, treba da imamo u vidu da ljudi odlaze iz svih zemalja, a ne samo naše. Na primer, iz Velike Britanije stručnjaci ne odlaze ništa manje nego iz Srbije, ali oni istovremeno uspevaju da uravnoteže taj balans „uvozeći“ stručne kadrove iz svojih bivših kolonija i drugih zemalja, što sa nama nije slučaj. U najnovijem Izveštaju Svetskog ekonomskog foruma (2013-2014) postoje dva indikatora, i to: „kapacitet zemlje za zadržavanje talenata“ po kome se Srbija našla na 146. poziciji, i „kapacitet zemlje za privlačenje talenata“ po kome je Srbija zauzela 147. mesto od ukupno 148 zemalja.

DSCN3563

To možda nije sasvim realan rang, jer mi smo veoma strogi kad sebe procenjujemo, ali to ne znači da nad njim ne treba da se zamislimo, jer od raspoložive stručne radne snage zavisi privredni razvoj i nivo investicija koje možemo da privučemo.

Dijaspora kao „virtuelna pokrajina“

B&F: Kako Srbija treba da odgovori na nedostatak stanovništva, i kvalifikovane radne snage? Da li je tu reč samo o ekonomskim merama ili o zaokretu u shvatanju šta znači moderna politika prema dijaspori?

V.Grečić: Nikada ranije demografske promene nisu bile tako dinamične. Uprkos rastućoj globalnoj populaciji, dostupnost kvalifikovanih radnika se zapravo smanjuje, ne samo u razvijenim zemljama poput Japana i Italije već i u onim sa tržištima u usponu, kao što su Kina i Rusija, koje takođe pogađaju demografske promene. Tako će rat za talente biti sve akutniji u pojedinim sektorima, posebno u oblastima koje zahtevaju visok nivo stručnosti i više obrazovanje.

Zato je, u celini uzev, Evropi, uključujući Srbiju kao kandidata za prijem u članstvo EU, potrebna dobro vođena migraciona politika.

Međunarodne organizacije, poput Svetske banke, Evropske komisije i Ujedinjenih nacija, počele su da u međunarodnim odnosima posvećuju znatno veću pažnju dijaspori, njenim vrednostima, posebno njenom uticaju na razvoj, kako u zemljama prijema tako i u zemljama porekla migranata.

Koncept „dijaspora kao deo matične zemlje“ podrazumeva da pripadnici dijaspore treba da budu uključeni u svakodnevne aktivnosti matične zemlje bez nužnog preseljenja u nju ili čak bez pripadnosti određenoj organizaciji iz dijaspore. Ideja o dijaspori „kao pokrajini jedne zemlje“ označava pojam dobro organizovanih odnosa između matične države i dijaspore u smislu „relativno homogene celine“.

Saradnja sa dijasporom se zapravo odnosi na jačanje veza sa onim stručnjacima koji su potrebni zemlji i gde je, kako se sada smatra, poenta da se sa tim ljudima sarađuje, a ne nužno da se oni vrate u zemlju.

B&F: Kako kao čovek doživljavate činjenicu da uprkos svim apelima, predlozima i nalazima koje ste objavili, na ovom planu zapravo gotovo da nema pomaka?

V.Grečić: U projektima na kojima sam radio bile su date brojne sugestije i preporuke za kreatore politika, od kojih su neke unete i u državne strategije. U praksi, sve je to uglavnom ostalo mrtvo slovo na papiru. Kod nas se zapravo o povezivanju sa dijasporom nikada nije ozbiljno mislilo, a tim poslom su se najčešće bavili političari postavljeni tu po nekim drugim zaslugama, a ne ljudi od istinskog poznavanja te oblasti.

U nas izgleda da postoji i izvesna odbojnost prema ljudima koji su otišli. To je velika šteta jer u izvršenim anketama, mnogo ljudi iz dijaspore je izrazilo želju da se na neki način poveže sa maticom. Tim ljudima ne treba novac, njima država ne treba ništa da da, izuzev uslova da mogu da posluju, ili da podele svoje znanje, ali čak i takvi pokušaji nailaze na otpor na našim univerzitetima. Verujem da će se to menjati, ali u ovakvim stvarima promene su uvek izuzetno spore.

Tanja Jakobi

Pročitajte i ovo...