Home TekstoviB&F Plus Promocija agresivnog ponašanja kao karte za uspeh: Niko kao ja

Promocija agresivnog ponašanja kao karte za uspeh: Niko kao ja

by bifadmin

U društvu u kojem se javno promovišu egoizam, agresivnost, netolerancija, samohvalisanje i sve nijanse vulgarnosti kao put do uspeha, mladima se šalje poruka da imaju samo dve opcije u Srbiji: ili će se prikloniti opštoj estradizaciji i prihvatiti ponuđeni model ponašanja, ili će se izdvojiti iz mase i biti svoji, ali bez velikih šansi da reše svoje egzistencijalne probleme.

Nedavno su u časopisu Scientific American objavljeni rezultati istraživanja naučnika Trevora Folka, Endrua Vuluma i Amira Ereza, koji su kroz nekoliko studija i eksperimenata demonstrirali da ljudi koji su izloženi nepristojnom ponašanju, počinju i sami tako da se odnose u komunikaciji sa drugima. Da li je porast agresivnosti, samohvalisavosti i vulgarnosti svake vrste u javnosti, kojoj zdušno kumuju i mediji, posledica uverenja da takvo ponašanje danas ima mnogo veće šanse za uspeh u bilo kojoj sferi, nego pristojnost i skromnost, koje se sve češće tretiraju kao muzejske vrednosti i izjednačavaju s gubitništvom?

Odgovor na ovo pitanje nije nimalo jednostavan, kaže autorka knjige “Medijasfera u zagrljaju Velikog brata” Aleksandra Đurić, komunikolog i psihološki savetnik. „Trenutno u Srbiji imamo paradoksalnu situaciju da se vrši cenzura nad kritičkim mišljenjem u medijima, ali ne i nad skandaloznim sadržajima u zabavnom programu koji obiluje vulgarnošću, agresivnošću i prenaglašenom seksualizacijom. Vlasnici televizija koje emituju ovakve sadržaje tvrde da decu ne vaspitavaju mediji već roditelji, ali u situaciji kada roditelji rade od jutra do mraka, ne može se prenebregnuti i vaspitna uloga medija”, upozorava Đurić.

Društveni karakter, odnosno obrazac ponašanja i razmišljanja koji prihvata najveći deo društva, formiraju država i mediji, pa su u procesu tranizicije, koja je u Srbiji iz socijalizma zaglavila u sirovom kapitalizmu, tranzitirale i nekadašnje vrednosti solidarnosti i empatije u egoizam i pohlepu. Takvim vrednostima odiše opšta klima u društvu, od svakodnevne, preko poslovne kulture, do ponašanja političara, a nijedna vlast do sada ne može se pohvaliti negovanjem kritičkog mišljenja, smatra naša sagovornica.

„U prirodi vlasti je održavanje statusa kvo, odnosno skretanje pažnje sa gorućih političkih i ekonomskih problema na naizgled benignije, zabavne sadržaje. Ali, u situaciji kada se u kulturu ulaže manje nego ikada, na javnu, ’zabavnu’ scenu, stupaju ’celetoidi’ – poznate ličnosti koje svoju instant slavu nisu zavredile radom i zalaganjem već aferama, poput starleta, partnera javnih ličnosti, učesnika rijaliti programa…“ Trenutno su na našoj medijskoj sceni aktuelna tri rijaliti programa, u „prajm tajm-u“, iako Regulatorno telo za elektronske medije pokušava da ograniči njihovo emitovanje na posle 23 časa, zbog učestalih svađa, tuča i snimaka seksa.

“Rijaliti programi su psihološki fenomen. Oni su sirovi, brutalni i realni, i zbog toga ih ljudi gledaju i identifikuju se sa njihovim akterima, sa onima koji se pred kamerama ogoljavaju u svakom smislu te reči za određenu svotu novca. U poređenju sa njima, prosečan gledalac, kojem je u prirodi da se poredi sa drugim ljudima, oseća se malo bolje i biva zadovoljniji svojim životom. Na ovaj način se olakšava emotivna tenzija u društvu”, kaže Đurić.

Hoću sve, hoću odmah!

Učestalost ovakvih medijskih sadržaja najnegativnije utiče na mlade ljude, koji još nisu formirane ličnosti i koji se u težnji za pripadnošću poistovećuju sa idolima koji im se na ovaj način nameću, što ima za posledicu sve veću uniformnost u njihovom ponašanju. Opservirajući ponašanje mladih Aleksandra Đurić uočava, kako kaže, dominaciju sindroma afektivne autonomije, čiji je moto “hoću sve, hoću odmah”! Mladi žele sve brže da se proslave i što lakše da zarade velike svote novca, a istovremeno nisu sposobni da odlože zadovoljenje potreba i želja, što je osnovna karakteristika zrelosti. Na Beogradskoj poslovnoj školi, gde predaje tri predmeta, ona, osim što ih uči poslovnoj komunikaciji i prihološkim trikovima, stalno upozorava studente na destruktivnost ovog fenomena.

Ali šta se dešava kada se iz sfere zabave okrenemo ka onoj “ozbiljnijoj” – politici i ekonomiji? U ovim oblastima vulgarizacija sadržaja i tema je možda sofisticiranija, ali zbog toga i opasnija. Seksistički ispad jednog ministra proteklih dana je izazvao brojne rasprave u javnosti, ali to nije pojedinačni incident jer je ovakav odnos prema ženama česta pojava ne samo u političkom, već i u poslovnom svetu. Zbog velike nezaposlenosti, žene su česta meta mobinga na radnom mestu, a mnoge od njih trpe zbog straha da su zamenjive, zanjućoi da stotine osoba čekaju na njihovo mesto.

S druge strane, opšti problem, bez obizira na pol, jeste novi vrednosni obrazac koji podrazumeva konstantno takmičenje i egoizam, ističe naša sagovornica. “U firmama koje imaju dužu poslovnu tradiciju, uglavnom stranim, postoji svest o opštem interesu, dok u pojedinim domaćim kompanijama rukovodstvo teži namirenju ličnih interesa, i nema dugoročnu strategiju. Mnoge kompanije opstaju od danas do sutra, bez ozbiljnijeg plana za budućnost, dok se njihovo rukovodstvo bavi samopromocijom. Ako želimo da unapredimo poslovnu kulturu, moramo uvesti institut etičkog kodeksa koji bi se dosledno primenjivao. Dakle, o svom ponašanju na poslu moraju da vode računa svi, od direktora do honorarnog radnika. Jedino tako se može promeniti mentalitet”, kaže Đurić.

Deficit samokritičnosti

U politici je samohvalisanje bez pokrića još vidljivije nego u poslovnom svetu. Mi imamo sjajne pojedince, ali nemamo dobar sistem koji bi promovisao natprosečne individue na odogovarajuće pozicije. „Kada na poziciju moći stignete kao osoba koja nema adekvatno obrazovanje i sposobnosti, vrlo brzo vam se menja svest. Takve osobe, iako nemaju dovoljno samopouzdanja, razviju narcisoidni poremećaj. Svoj iznenadni uspeh počinju da reflektuju kroz samodopadljivost i samohvalisanje. Prestaju da preispituju sebe, a taj deficit samokritičnosti je uzrok mnogih njihovih profesionalnih grešaka“. Dodatno, iz njega proizilaze i mnoge druge negativne osobine, napominje Đurić, poput nametanja svoje volje, netolerancije prema drugačijem razmišljanju, agresivnosti… Mada se poslanici u Skupštini više ne tuku i ne polivaju vodom, na delu je “tiho nasilje” – kultura dijaloga se gasi, a diskusije postaju sve agresivnije, s ciljem diskreditacije na ličnom, a ne ideološkom nivou.

U tako konfuznom sistemu vednosti, kada marketinške kampanje mladima “prodaju” toleranciju dok su oni, s druge strane, konstantno izloženi agresivnom ponašanju, gubi se moralni kompas. Sve manji broj mladih ljudi koji su stručni i koji imaju lični integritet, sve teže se snalazi u društvu. Zato je njihov prvi poriv kada završe školovanje da pobegnu iz Srbije, upozorava Đurić. “U situaciji kada se u ministarstvima zapošljavaju starlete, a mladi obrazovani ljudi ne mogu da dobiju posao, njima se, praktično, šalje poruka da imaju samo dve opcije u Srbiji: ili će se prikloniti opštoj estradizaciji i prihvatiti ponuđeni model ponašanja, ili će se izdvojiti iz mase i biti svoji, ali bez velikih šansi da reše svoje egzistencijalne probleme”.

Pitanje zašto se na ovom planu ništa ne menja je retoričko, smatra Đurić. Građani su sistematski usmeravani da budu poslušni. U borbi za elementarnu egzistenciju, imaju sve manje vremena da se posvete ličnom razvoju i da uopšte razmišljaju o promeni sistema, a kamoli da je iniciraju. Kako budu stasavale nove generacije, odrasle na rijaliti programima i estradnoj politici, kritička oštrica će sve više otupljivati. Ako želimo promenu, ne treba da je očekujemo od političara, već od sebe, kroz učenje, usavršavanje i širenje ove ideje, istiće Đurić, „jer svako od nas ima određeni uticaj u društvu, makar na svoju decu ili prijatelje. Nerealno je očekivati da ova promena dođe odozgo, i zato moraju da je iniciraju sami građani“.

 
broj 122/123, decembar 2015/januar 2016.

Pročitajte i ovo...