Nakon što su vlade širom svijeta do sada potrošile 12.000 milijardi dolara kako bi ublažile ekonomske posljedice pandemije, jedino što je izvjesno je da je još uvijek pandemija u punom zamahu i da će trebati barem još nekoliko hiljada milijardi dolara kako bi se spriječio ekonomski kolaps. I to pod uslovom da se vakcine pokažu kao efikasne.
Od početka pandemije predviđanja ekonomskih analitičara mijenjala su se na sedmičnoj bazi, od totalnog kolapsa pa do podnošljive kratkotrajne recesije. Time je samo potvrđeno da je jedina svrha postojanja ekonomskih predviđanja da astrologiju učine respektabilnom naukom. Ono što je neizvjesno je da li će neortodoksna „privremena rješenja“ za kojima se posegnulo na početku pandemije nestati sa dolaskom vakcine protiv korona virusa, ili će se pokazati znatno trajnijima i dugovječnijim od pandemije.
Direktna budžetska podrška firmama i zaposlenima, rad od kuće, seljenje iz urbanih centara u predgrađa, masovan prelazak na online kupovinu i zatvaranje prodavnica u realnom svijetu, dio je nove svakodnevnice i „privremenih rješenja“ kojima se svijet pokušava izboriti sa ekonomskim posljedicama pandemije.
Koliko će još dugo pandemija potrajati i kakve će tačno posljedice imati, kako na ekonomiju u cjelini tako i na pojedine industrije, niko sa sigurnošću ne može reći, ali svi pokušavaju da se pokažu prorocima. Kada će se stvari vratiti „u normalu“ za neke je pitanje mjeseci, dok je za druge to cilj udaljen nekoliko godina.
Drugi talas pandemije zatekao je vlade nespremnim iako su stručnjaci još od početka pandemije upozoravali da je sa dolaskom zime i popuštanjem restrikcija drugi val neminovan. U borbi protiv pandemije do sada smo isprobali sve, od držanja distance i nošenja maski, temeljitog pranja ruku, kihanja u lakat pa do karantina i policijskog časa.
Vlade su preko noći zaboravile na dojučerašnje neupitne dogme, balansiran budžet, ograničeno zaduživanje, zamjenjujući ih ekstra naknadama za nezaposlene i za radnike na čekanju, kao i direktnim finansijskim stimulacijama kompanijama. I sve to su predstavile kao jednokratne, privremene mjere.
Dug nije problem
Prema procjenama MMF-a, od početka pandemije pa do kraja septembra na globalnom nivou vlade su potrošile oko 12.000 milijardi dolara, kako bi se „spasili životi i spriječila finansijska katastrofa“. Preporuke čelnika MMF iznesene na godišnjoj skupštini ove međunarodne finansijske institucije početkom oktobra, da su se čule prije početka pandemije, bile bi svrstane u domen naučne fantastike.
„Vlade trebaju nastaviti da pružaju podršku kroz ciljane gotovinske transfere, dodatke na plate i naknade za nezaposlenost. Takođe, firme koje su ranjive ali održive, trebaju nastaviti da primaju podršku, kroz odloženo plaćanje poreza, moratorij na plaćanje dugova i direktne injekcije kapitala“.
Direktna intervencija države u ovakvom obimu nije viđena još od raspada Sovjetskog Saveza i kraha socijalizma. Jednostavno, recept koji MMF sada predlaže za suočavanje sa ekonomskim posljedicama pandemije u direktnoj je suprotnosti sa mantrom MMF-a koja se ponavljala zadnjih 30 godina i čija je suština da država nema šta da traži u ekonomiji, te da sve treba prepustiti nesputanom tržištu.
Još je interesantnije da vrtoglavo zaduživanje, dojučerašnji smrtni grijeh, sada i službeno ima blagoslov MMF-a. Pare za vanredne budžetske intervencije i podršku kompanijama, zaposlenima i nezaposlenima, obezbijeđene su dodatnim zaduživanjem. Bez obzira što su do sada potrošene sume astronomske i što se globalni nivo zaduženosti izjednačio sa globalnom godišnjom vrijednošću bruto društvenog proizvoda, MMF ohrabruje vlade da nastave sa pružanjem finansijske podrške i da se ne obaziru previše na nivo zaduženosti.
Državna intervencija spašava ekonomiju
Iako je neortodoksna direktna intervencija države na početku pandemije u formi kredita i bespovratnih sredstava firmama, kako bi zadržale zaposlene, i direktnog transfera na račune građana, kao u slučaju SAD, upalila i spriječila totalni kolaps ekonomije, ovaj pozitivni efekat na ekonomiju se nakon par mjeseci izgubio.
Virus se ponovo vratio, a firme su i dalje na rubu kolapsa, pa se pokazalo da „jednokratna“ intervencija države nije bila dovoljna, te da će je trebati ponoviti. U SAD na stolu je novi paket podrške firmama i građanima vrijedan 2.000 milijardi dolara koji guraju Demokrate, dok se Republikanci za sada opiru tražeći manji iznos. Ponovna intervencija države ovdje nije sporna, već je samo pitanje političkog natezanja u finišu izborne kampanje.
Slična je situacija i u ostalim, prije svega bogatim zapadnim državama, koje imaju isti problem – pandemija ne jenjava, povlačeći prema dnu čitavu ekonomiju i prijeteći da dovede do socijalne eksplozije, ukoliko se ponovo ne ubrizga finansijska injekcija.
Sviđalo im se ili ne, države su prinuđene da produže programe podrške firmama i zaposlenima, iako su se optimistično nadale da bi sa krajem ljeta mogle okončati ovaj eksperiment. Na žalost, broj oboljelih se drastično povećava, pa je izvjesno da je ponovno uvođenje karantina bilo na nivou cijele države ili pojedinih dijelova neminovnost, što znači da će državna pomoć ponovo biti neophodna.
Pandemija će prije ili kasnije proći, ali se pokazalo da direktna, masovna finansijska intervencija države, uključujući i direktne transfere građanima, nije nemoguća. Ako se to moglo napraviti zbog pandemije, onda će građani sa pravom očekivati da se ista terapija iskoristi i u narednim krizama.
I nakon pandemije rad od kuće
Zaduživanje države „na veliko“ i direktna budžetska podrška firmama, zaposlenima i nezaposlenima nisu jedine „jednokratne i privremene“ mjere. Rad od kuće, na koji su firme sumnjičavo gledale, sada se pokazao puno privlačnijom opcijom ne samo za vrijeme trajanja pandemije, nego i nakon povratka života u normalu.
Kako je pokazalo istraživanje kompanije ETR na globalnom nivou, šefovi IT odjeljenja kompanija očekuju da će u 2021. godini 34,4 posto njihovih zaposlenih permanentno raditi od kuće, što je duplo više nego što je bio slučaj u 2019. godini. Istraživanja na globalnom nivou takođe pokazuju da trenutno 86 posto poslodavaca namjerava da i nakon pandemije nastavi sa praksom rada od kuće, bilo djelimično, bilo u cijelosti, što je potvrda da je u toku radikalna promjena poslovne kulture i načina poslovanja.
U međuvremenu, brojne kompanije već su najavile da će u potpunosti preći na rad od kuće, poput Dropboxa, ili su, kao Microsoft i Facebook, spremne da prihvate da će barem dio njihovih zaposlenih ubuduće raditi isključivo od kuće.
Naravno, sloboda da se živi gdje ti se sviđa i gdje su životni troškovi niži, imaće svoju cijenu, niže plate u zavisnosti od lokacije ali istovremeno znači veću konkurenciju za svako radno mjesto, dok firmama donosi niže troškove. Hoće li dugoročno rad od kuće biti nagrada ili kazna ostaje da se vidi kada dugoročni efekti isključivo virtuelne komunikacije budu poznati. Procjena je da oko 28 posto zaposlenih u Zapadnoj Evropi može svoj posao obavljati i od kuće, dok se u slučaju SAD radi o 37 posto zaposlenih.
Pored rada na daljinu, standardna praksa postaje i učenje na daljinu, pogotovu kada je riječ o fakultetima. Bez obzira koliko se svaka vlast trudi da đake i studente vrati u učionice, kako bi se stvorio barem privid normalnosti, a vlasnici privatnih fakulteta opravdali visoke školarine, online nastava pokazala se kao izvodljiva alternativa.
Online nastava čini studiranje pristupačnijim i studentima koji žive izvan velikih centara, dok snimljena predavanja dugoročno smanjuju troškove fakultetima. S druge strane, studenti nisu spremni da plaćaju istu cijenu za online nastavu kao za časove licem u lice, mada za sada fakulteti odbijaju da se suoče sa ovom činjenicom, insistirajući da „nema razlike“ između stvarne i virtuelne učionice.
Srećom, barem u državama gdje visoko obrazovanje nije svedeno na čisti biznis, i gdje dominiraju univerziteti koje finansira država, poput većine članica EU, budućnost online studiranja neće zavisiti isključivo od toga da li je to profitabilno ili ne za vlasnike univerziteta.
Godina koja se primiče kraju pretvorila se, kako za ekonomiju tako i za obične smrtnike, u godinu privremenih rješenja čiji je rok trajanja i dalje neizvjestan, ali po svemu sudeći biće znatno duži nego što smo mislili.
Dražen Simić
Foto: Pixabay