Home Promo Biljana Dojčinović: Do povratka ugleda Filološkog sistemskim rešenjima

Biljana Dojčinović: Do povratka ugleda Filološkog sistemskim rešenjima

by bifadmin

 

Redovna profesorka Filološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu Biljana Dojčinović, upravnica Katedre za opštu književnost i teoriju književnosti u dva mandata (2015-2018. i od kraja avgusta 2020), namerava da se kandiduje za dekana tog fakulteta, čiji je ugled prilično urušen poslednjih godina nizom afera. Biljana Dojčinović smatra da povratak renomea Filološkog fakulteta nije moguć bez sistemskih rešenja, a kako je navela u intervjuu za portal SEEcult.org, veruje da će imati podršku kolega, i to pre svega onih koji žele toleranciju i mir u kući.

Biljana Dojčinović jedna od osnivačica Centra za ženske studije u Beogradu i Indok centra Asocijacije za žensku inicijativu. Bila je glavna urednica časopisa za feminističku teoriju Genera (2002-2008). Od 2009. do 2013. bila je članica Upravnog odbora COST Action IS0901, Women Writers in History: Toward a New Understanding of European Literary Culture. Od 2011. godine rukovoditeljka je istraživačkog projekta Knjiženstvo – teorija i istorija ženske književnosti na srpskom jeziku do 1915. godine. Glavna je urednica časopisa za studije književnosti, roda i kulture Knjiženstvo.

– Nameravate da se kandidujete za dekana Filološkog fakulteta. Sami ste to najavili, a mnoge je iznenadilo što su to prvo čuli od Vas, jer takva praksa nije uobičajena. Kada i kako ste se odlučili za kandidaturu?

Biljana Dojčinović: Ta odluka je sazrevala neko vreme. U periodu od sredine jula do početka novembra bila sam v.d. prodekana za nauku, i tada sam imala priliku da vidim kako Fakultet funkcioniše. Moj zadatak je bio da sačinim nacrt dokumenta o ulozi mladih saradnika. Nisam se zadržala samo na ponavljanju ili obnavljanju već postojećeg dokumenta, već sam sačinila neku vrstu ankete za svaku katedru i grupu. Rezultat je bio fascinantan u smislu potencijala Fakulteta i poražavajući u pogledu neiskorišćenosti i nepokrivenosti osnovnih resursa.

Malo pre nego što sam obnarodovala svoju volju da se uključim u trku za dekansko mesto, shvatila sam da politika kakvu vodi v.d. uprava ni u jednom pogledu ne obećava. Pre svega ne u pogledu akreditacije, s beskrajnim otezanjem u iznošenju ideja, donošenju odluka, sklonosti ka pukom ponavljanju postojećeg stanja. Onda sam u sebi odgovorila na mnogobrojne podsticaje svojih kolega – da li ću se kandidovati – i odlučila da to objavim istovremeno svima, celom kolektivu.

– Kako komentarišete afere koje su se dogodile poslednjih godina na Filološkom? Koliko je to unazadilo ugled Filološkog i koji su, prema Vašem mišljenju, mehanizmi potrebni da se takva situacija ne bi ponovila?

Biljana Dojčinović: Za poslednje dve godine nestao je stari način rada Fakulteta, koji je bio krajnje netransparentan, a to je otvorilo prostor i za brojne manipulacije. Afere su proizvod odsustva zakonske regulative, zastarelih i novom zakonu neprilagođenih akata, ali isto tako i odsustva dobre volje da se problem reši u kući. Ne da se zataška, već da se reši, pa je neprekidno iznošenje bezbrojnih detalja u vezi sa plagijatima, zapošljavanjem i isplatama honorara stvorilo atmosferu nepoverenja i otvorilo polje agresivnih napada i straha. Ima mnogo tvrdnji koje treba proveriti i optužbi koje valja dokazati dok nepoverenje i strah samo rastu. Vidim da se često pominje nekakvo smirivanje u retorici sadašnje uprave i Rektorata. Nemojmo se varati, toga nema. Možda spolja deluje mirno, ali taj privid je u stvari posledica opšte nesigurnosti.
Ugled Fakulteta koji je ozbiljno narušen ne može se vratiti bez sistemskih rešenja – stvaranja i poštovanja regulative, poštovanja dobre akademske prakse, međusobnog poštovanja među kolegama, i poverenja. Ovako kako sada stvari stoje, daleko smo od toga.

Moram da kažem i to da sam akademski sistem u izvesnoj meri podstiče anksioznost, pre svega zbog toga što zahteva stalno dokazivanje i potvrdu ne samo sredine, već komisija i mentora. Oni mogu biti, ali nisu uvek, dobronamerni. Teško je promeniti taj sistem, ali ću raditi na tome da se na Filološkom fakultetu svaki student, saradnik i nastavnik, od istraživača pripravnika do vanrednog i redovnog profesora, osete slobodnim u svom radu i iskazivanju stava. Jedini kriterijum mora biti rad, kvalitet tog rada i posvećenost poslu.

– Na čemu se zasniva Vaša vizija Filološkog fakulteta? Dekanski mandat traje tri godine – kako će Fakultet izgledati u tom periodu?

Biljana Dojčinović: Na postojećim snagama. Pomenula sam podmladak, ali kad kažemo Filološki, uglavnom mislimo na profesore kao na pokretačku snagu. Iskustvo, znanje, veze sa svetom, to je ono što je energija profesora. Fakultet pre svega čine studenti i mi, asistenti, nastavnici, profesori. U naredne tri godine Filološki će postati moderan, evropski fakultet koji se može nadmetati i sarađivati sa bilo kojom institucijom tog tipa u Evropi. I u regionu, podrazumeva se. Prestižna obrazovna institucija koja privlači studente iz cele Evrope jer nudi vrhunsko obrazovanje u pogledu teorije i veština, komunicira sa stvarnim potrebama vremena, čija diploma otvara mnoga vrata kao garant kvaliteta. To je ono čemu ćemo stremiti, naravno da se to ne može ostvariti preko noći, na tome mora da se radi usmereno, ali ne polazimo od nule.

– Fakulteti se, kao i ostale obrazovne institucije, nalaze pred brojnim iskušenjima. Šta su, prema Vašem mišljenju, najveći izazovi i na čemu ćete insistirati? Šta Vam je cilj?

Biljana Dojčinović: Prioritet je akreditacija kojom odmah treba da stvorimo evropski i svetski relevantan fakultet koji je pre svega prosvetna, naučna i kulturna ustanova svoje zemlje. U akreditaciji moramo da se uskladimo sa zahtevima strategija obrazovanja, a neki od tih zahteva naizgled ne odgovaraju humanistici – u stvari, treba raditi na novim zahtevima i izazovima. Na primer, ova strašna prethodna godina nečemu nas je ipak naučila. Bez savremenih informacionih tehnologija nemamo budućnost. Ali, sada pouzdano znamo da ne možemo delati samo u virtuelnom prostoru, nikako. Zato je među prioritetima i sređivanje prostora koji je sjajan ali zapušten i neprilagođen potrebama ovog velikog fakulteta.

– Pronalazite li oslonac u dosadašnjem iskustvu, uključujući i ona rukovodilačka?

Biljana Dojčinović: Sve ovo što sam navela kao ciljeve borbe – naša kultura i naš doprinos u svetskom i evropskom kontekstu, upotreba savremenih tehnologija, timski rad, oslanjanje na iskustvo ali i na mlade i njihove ideje, jeste središnja misao projekta koji vodim od 2011. godine, pod nazivom Knjiženstvo. Zajedničkim radom, zahvaljujući Ministarstvu prosvete, nauke i tehnološkog razvoja, uspeli smo da povratimo na svetlo istorije autorke koje su vremenom, i bez stvarnog umetničkog razloga, nestale, a jednu smo, Jelenu J. Dimitrijević, toliko istakli da je sada ušla u program osnovnog obrazovanja.

– Zbog čega bi Vaše kolege glasale za Vas?

Biljana Dojčinović: Dosta je bilo podeljenosti i unutrašnjih borbi, sada moramo napred. Glasaće one koleginice i kolege koje žele toleranciju i mir u kući, najpovoljnije uslove za rad i napredovanje, što znači i saradnju sa evropskim i drugim univerzitetima, širom sveta i atmosferu u kojoj radimo ono radi čega smo i ovde.

– Bavite se godinama i ženskim studijama i glavna ste urednica elektronskog časopisa Knjiženstvo za studije književnosti, roda i kulture, koji je 2020. godine doživeo prvi jubilej – deceniju izlaženja. Koliko su teme koje pokrećete prepoznate kao značajne u javnosti? Kakva je dalja budućnost časopisa?

Biljana Dojčinović: Mislim da u najširoj javnosti te teme i dalje nisu dovoljno prepoznate i da moraju stalno da se iznova otvaraju. Rodna perspektiva u književnosti, kulturi i stvaranju uopšte, i dalje se posmatra kao nekakav iskorak, svojevrsna posebnost. Isto važi i za digitalnu humanistiku, gde ovaj časopis takođe spada, po svojoj koncepciji i elektronskom obliku.

– Gotovo istovremeno s kandidaturom, objavili ste i prvu knjigu poezije. Šta Vas inspiriše? Da li imate neke uzore?

Biljana Dojčinović: Inspiriše me sve, svakodnevica, sećanja, slike koje nosim u sebi. Uzori su usvojeni kao uticaji i ne bih mogla da navedem pojedinačna imena jer ih ima mnogo.

– Uvodna pesma, nazvana jednostavno „Pesma#, govori o jednoj poetici, ali i o razlozima da se počne pisati poezija, tačnije da se objavi prva zbirka?

Biljana Dojčinović: U toj pesmi se govori o 30 godina pauze, pesničkog ćutanja, i upravo o poetici svakodnevnog. U početku nisam razmišljala o zbirci, to dođe kasnije, u trenutku kada može da se izabere ono najbolje od do tada napisanog.

– Kako su nastale (i zašto baš tako nazvane) poetske celine u zbirci?

Biljana Dojčinović: Pojedinačne pesme okupljene su u cikluse na osnovu teme i atmosfere. Neke su i same ciklusi, nastajale su jedna za drugom, a u nekima sam srodnost naknadno prepoznala. Naslovi su ili po temi ili po pesmi koja “nosi” taj ciklus.

– Pesma „Sneško” i „Lekcija” povezane su, kao lirski dvojac, što je vrlo zanimljivo. Zašto je ta forma odabrana, namerno nije rečeno sve u jednoj pesmi?

Biljana Dojčinović: Zato što je druga srećni epilog prve i nosi u sebi nauk. Pesme su tako i nastajale – prvo se dogodilo ono o čemu u „Snešku“ govorim – dečak je napravio Sneška, obesni prolaznici su ga uništili i ostavili za sobom gomilu snega. Sledećeg dana dečak počinje posao iz početka bez tuge i besa. Htela sam da čitaoci prođu kroz slično iskustvo kao i ja – prvo ljutnja, a onda podsećanje na ono što je u stvari najvažnije, na radost koju stvaranje donosi.

Foto: Dragan Mitić

Pročitajte i ovo...

Ostavite komentar