Home TekstoviB&F Plus Marija Seočanac, najbolja oračica Srbije

Marija Seočanac, najbolja oračica Srbije

Žena koja je vratila našu zemlju na Svetsko takmičenje u oranju

by bifadmin

U Srbiji se svake godine održavaju dva takmičenja orača, koja redovno dokazuju da nam ne nedostaje talentovanih traktorista. Međutim, ono što njima nedostaje je mogućnost da svoje umeće pokažu i na međunarodnim takmičenjima, jer naša zemlja sve do ove godine nije bila članica Svetske oračke organizacije (SOR). To se promenilo zahvaljujući entuzijazmu studentkinje Marije Seočanac, koja je, pored toga što je najbolja oračica Srbije, uspela i da vrati svoje kolege na međunarodnu oračku scenu. Pošto je ostvarila ovaj cilj, sada joj je želja da se i sama nađe u našem nacionalnom timu, koji bi na svetskom prvenstvu orača branio boje naše zemlje.

Marija Seočanac ima 24 godine, živi u Novom Selu u blizini Vrnjačke Banje, studira Tehnološko-metalurški fakultet u Beogradu, aktivna je članica Udruženja „Seoske žene Opštine Vrnjačka banja“ i Udruženja „Novoselac“, ali i veoma talentovana oračica. U razgovoru za B&F kaže da je oranje zavolela još u detinjstvu.

„Brat i ja smo od malih nogu radili sa babom i dedom na našem poljoprivrednom gazdinstvu. Pomagali smo oko svih poslova oko kojih smo mogli, ali ja nisam preterano volela rad u štali jer mi se taj specifičan miris uvlačio u kosu. Nisam želela takva da idem u školu, jer znate kakva su deca. Zato sam radije odlazila na njivu, gde sam naučila i da orem. Deda je bio veoma ponosan na moje umeće, što mi je bila dodatna motivacija da se usavršavam u oranju, pored velike ljubavi koju gajim prema vozilima”.

B&F: Kojim sve vozilima umete da upravljate?

Marija Seočanac: Automobilima, kombijima, kamionima, viljuškarima… Ali najveća ljubav su mi pored motora, traktori, koje nije teško voziti, posebno ako su u pitanju noviji, automatizovani modeli. Ja sam na ranijim takmičenjima u Novom Selu pobeđivala sa svojim traktorom, starije proizvodnje, ali na Srbobransku brazdu nisam mogla da ga odšlepam jer je to bilo finansijski neopravdano, pa mi je jedna lokalna porodica, Čobanov, pozajmila svoj, moderniji traktor. Sat vremena pred takmičenje su mi pokazali komande i sa njim sam osvojila prvo mesto u C kategoriji, u kojoj se nastupa sa velikim traktorima sa višebrazdnim plugovima.

B&F: Šta se ocenjuje na ovim takmičenjima?

Marija Seočanac: Svako takmičenje ima svoje propozicije, ali najvažnije je da vaše brazde budu u okviru zadate dubine, pravca, da budu ravnomerne… Pored izgleda brazdi, boduju se i ulazak i izlazak iz njih. Na ovim prvenstvima, osim veštine, potrebno je da imate i malo sreće, jer se brojevi parcela koje će takmičari obrađivati izvlače na licu mesta, a neke parcele su boljeg kvaliteta od drugih.

B&F: Ipak, za Vas se ne može reći da ste imali samo sreću, budući da se pobeđivali na više takmičenja. Da li ste očekivali da će Vaši rezultati izazvati tako veliku pažnju javnosti?

Marija Seočanac: Iskreno, nisam. Iznenadila me je pažnja medija, a posebno naslovi u kojima se ističe da sam „potukla“ 50 momaka i da „muškarčine“ ne smeju da mi izađu „na crtu“, jer dolazim iz kuće u kojoj nije postojala podela poslova na muške i ženske.

No, pošto su ljudi bili fascinirani činjenicom da je žena pobedila u takmičenju u oranju, odlučila sam da iskoristim medijsku pažnju kako bih promovisala ovu disciplinu. Može se reći da su mi mediji pomogli da ostvarim i jedan viši cilj – da vratim našu zemlju u Svetsku oračku organizaciju.

B&F: Kako ste uopšte došli na tu ideju?

Marija Seočanac: Negde sam pročitala da je Jugoslavija bila članica Svetske oračke organizacije i da je redovno učestvovala na najvećem međunarodnom takmičenju orača. Jednom je to takmičenje organizovano u Beogradu, koji je tada posetilo preko 4.000 gostiju. Posle raspada Jugoslavije, neke zemlje, poput Hrvatske i Slovenije, nastavile su da se takmiče, a mi smo izgubili članstvo u SOR-u. Ponovo smo se učlanili tek 2009. godine, ali desilo se nešto – imam ideju šta ali ne mogu da tvrdim – zbog čega smo prestali da plaćamo članarinu i Srbija je isključena iz ove organizacije. Tako smo opet izgubili mogućnost da učestvujemo na međunarodnim smotrama.

Pre četiri godine počela da se interesujem kako bi Srbija ponovo mogla da se učlani u SOR. Ali time sam mogla ozbiljnije da se pozabavim tek kada sam kao takmičarka napravila rezultate koji će mi poslužiti kao potpora, budući da nisam imala iza sebe nikoga moćnog u tom svetu.

B&F: To se desilo posle pobede na Srbobranskoj brazdi?

Marija Seočanac: Da, mada sam nešto ranije počela da pravim poznanstva koja bi mogla da me približe tom cilju. U njegovom ostvarivanju mnogo mi je pomogao Igor Horvatić, vođa slovenačke ekipe – ekipe jer orači na svetsko takmičenje odlaze kao nacionalni tim. Sa Igorom sam se upoznala ciljano, na Sajmu poljoprivrede u Sloveniji, gde sam ga „udavila“ pitanjima o tome kako da se učlanimo u SOR. Od njega sam dobila potrebne informacije i kontakte predstavnika Organizacije, a uputio me je i na Marjana Kardinara, bordmena slovenačke ekipe, čije tridesetogodišnje iskustvo na ovim takmičenjima mi je bilo od ogromne pomoći.

B&F: Šta ste zatim uradili?

Marija Seočanac: Plan je bio da odem na svetsko prvenstvo koje se ove godine održavalo u Letoniji. Problem je bio u tome što niti sam mogla samu sebe da pozovem na takmičenje, niti sam imala novca za put. Srećom, Slovenija mi je pomogla da dobijem zvanični poziv. Ostalo je samo da prikupim sredstva. U to vreme je ekipa emisije „Znanje imanje“ snimala prilog o mom selu, pa su i mene intervjuisali. Tada sam im detaljno objasnila šta pokušavam. Kada su shvatili koliko sam odlučna u svojoj nameri, oni su pisali pres službi Ministarstva poljoprivrede i brzo su dobili odgovor. Posle razgovora sa mnom, predstavnici te institucije su doneli odluku da Ministarstvo finansira moj put.

B&F: Vi, dakle, na prvenstvo u Letoniji niste otišli kao takmičarka?

Marija Seočanac: Ne, tada još nismo imali pravo da se takmičimo. Otišla sam da se upoznam s ljudima i da pokušam da ponovo učlanim našu zemlju u Svetsku oračku organizaciju. Trebalo je da idem sama, ali moj otac je ostavio sve obaveze i posao, izdvojio svoj novac i krenuo sa mnom, kao podrška. Na ta takmičenja inače svaka zemlja šalje bar četvoro, a često i znatno više ljudi. To su predstavnik zemlje (bordmen), vođa tima i sudija koji mogu biti i ista osoba, i najmanje dva takmičara. A iz Srbije sam otišla samo ja, kao predstavnik zemlje, kako bih učestvovala na sastancima koji će se tamo održavati.

B&F: Kako je sve to izgledalo, šta Vam je bilo najteže?

Marija Seočanac: Imala sam tremu zbog javnog nastupa na tako stručnom skupu, ali i strah da ne govorim dovoljno dobro engleski. Sve sam to prevazišla misleći na viši cilj. U tim trenucima mi je bilo žao što nisam na njivi sa takmičarima, ali sam ubeđivala sebe da radim nešto značajnije od toga. Ispostavilo se da sam zaista radila nešto važnije. Poslednjeg dana takmičenja održala sam prezentaciju o Srbiji i kratak govor u kojem sam iskreno objasnila okupljenima koliko bi nama entuzijastima iz male zemlje na Balkanu značilo ponovno članstvo. Zatim je održano glasanje i jednoglasno je doneta odluka o vraćanju Srbije u Svetsku oračku organizaciju.

B&F: Šta bi trebalo da budu naši sledeći koraci?

Marija Seočanac: Sve ovo znači da će srpski orači ubuduće moći da se takmiče na svetskom prvenstvu, ali prvo moramo prilagoditi naša nacionalna takmičenja međunarodnim standardima, kako bi ona služila kao kvalifikaciona za svetsko prvenstvo. Dobra stvar je što sam dobila obećanje od Ministarstva poljoprivrede da će biti osnovana asocijacija za orače Srbije, koja bi uključila više ljudi u ovaj poduhvat.

B&F: Kako ćete obezbediti finansijsku podršku?

Marija Seočanac: Ministarstvo poljoprivrede je prihvatilo da plaća članarinu i veliki deo troškova, kao i Pokrajinski sekretarijat za poljoprivredu, a opštine Vrnjačka Banja i Srbobran ponudile su podršku za finansiranje putovanja naših takmičara koji moraju da prevoze svoje traktore u inostranstvo ili da ih iznajmljuju tamo gde se takmičenja održavaju. Bilo bi dobro kada bismo našli način da kupimo odgovarajuće plugove za takmičare, pošto naši uglavnom ne odgovaraju međunarodnim standardima. Srpski poljoprivrednici su, naime, prinuđeni da nadograđuju plugove kako bi bili što efikasniji na polju i smanjili troškove za mehanizaciju. A sa takvim plugovima ne možete na svetsko takmičenje. Pored toga, potrebno je obezbediti putne troškove nacionalnog tima, zbog čega sam već krenula u potragu za kompanijama koje bi prihvatile da budu sponzori.

Sve ovo su problemi koje treba rešavati uporedo sa pripremom za takmičenja. Trenutno se time bavim ja, ali nadam se da ću uskoro okupiti dobar tim iskrenih ljudi koji su predani ovom cilju.

B&F: Da li ćete se posle završetka fakulteta baviti poljoprivredom?

Marija Seočanac: Još uvek ne znam. Zbog medijske pažnje koja me je pratila ali i inicijative koju sam pokazala, dobila sam nekoliko poslovnih ponuda, ali moja najveća želja je da se bavim oranjem.

Marija Dukić

Biznis i finansije 216/217, decembar/januar 2023/24

Pročitajte i ovo...

Ostavite komentar