Ekonomija
Nekada najveća jugoslovenska luka, Rijeka je poslednjih decenija izgubila trku sa konkurencijom u Kopru i Trstu, ali sada ima ambicije da rivalima preotme vodeću poziciju na Jadranskom moru i sa njima se nadmeće za tržišta u balkanskim i centralnoevropskim zemljama. Zahvaljujući ulaganju danskog brodarskog giganta Maersk, u Rijeci je otvoren novi terminal za koji stručnjaci tvrde da je trenutno najmodernija i tehnološki najnaprednija kontejnerska luka u regionu. To je prva investicija danske kompanije u ovom delu Evrope, koje ne bi bilo da Hrvatska pod pritiskom SAD i EU nije otkazala prethodni tender, na kome su pobedili Kinezi.
Primetno je da se poslednjih godina oko luka na Jadranu sve više nadmeću najmoćnije brodarske kompanije. Kontejnerski terminal Riječka kapija (Rijeka Gateway) otvoren je 29. oktobra ove godine u prisustvu najviših hrvatskih zvaničnika, danskog ministra spoljnih poslova i predstavnika međunarodne brodarske kompanije Maersk, sa sedištem u Kopenhagenu. To je prva investicija danskog giganta u ovom delu Evrope, koji je odlučio da se doseli i na Jadransko more nakon što su to učinile francuska kompanija CMA CGM, dugogodišnji partner luke Kopar u Sloveniji i švajcarsko-italijanska korporacija MSC, koja je uložila kapital u italijansku luku u Trstu.
Danski investitor i hrvatska vlada teže da Rijeka postane čvorište koje opslužuje teret između Evrope i Azije, kao i centralnoevropska tržišta, i da se takmiči sa Koprom i Trstom za vodeću poziciju u pretovaru kontejnera na Jadranskom moru.
Rijeka, koja ja nekada bila najveća jugoslovenska luka, počela je da gubi svoje prednosti nakon rata devedesetih, bez odgovarajuće razvojne strategije i usled nedovoljnih ulaganja. Konkurencija u komšiluku, luka Kopar, iskoristila je ovakvu situaciju, postepeno šireći svoju bazu kako bi obuhvatila glavna tržišta, uključujući Mađarsku i Srbiju.
Kopar pretovara dvostruko više kontejnera od Rijeke
Uprava riječke luke tradicionalno se oslanja na rukovanje rasutim teretom, najviše ugljem, žitaricama i gvozdenom rudom. Za razliku od Rijeke, Kopar se prvenstveno okrenuo kontejnerima – najperspektivnijem i najprofitabilnijem segmentu tereta, i automobilima. I pored toga, slovenačka luka je prošle godine rukovala sa znatno više rasutog tereta (23 miliona tona) nego hrvatska (11,8 miliona tona).
Ipak, Trst je nesporni lider na Jadranu u ovoj oblasti, sa prošlogodišnjih 59,5 miliona tona rasutog tereta. Razlog je u njegovoj primarnoj specijalizaciji, pretovaru sirove nafte koji je najveći u celom mediteranskom basenu. U Trstu je sedište rafinerije nafte, terminala za Transalpski naftovod (TAL). To je jedan od najvažnijih evropskih naftovoda, koji obezbeđuje 90% snabdevanja sirovom naftom Austriji i u potpunosti snabdeva južnu Nemačku i Češku, a prošle godine je dodatno proširio kapacitete.
Poslednjih godina, Trst je počeo da razvija i pretovar kontejnera. To je drugi najveći kontejnerski terminal na Jadranu, odmah iza Kopra, sa 730.000 TEU u 2024. godini. Kopar još od 2023. pretovaruje preko milion TEU godišnje, dvostruko više nego Rijeka.
Pretovar u hrvatskoj luci do sada je pokretao Kontejnerski terminal Jadranska vrata (AGCT), otvoren 1977. godine. Međutim, ovaj terminal ima ograničen kapacitet od 600.000 TEU godišnje, koji i ne koristi u potpunosti, jer je prošle godine pretovareno nešto više od 400.000 TEU. Filipinska kompanija ICTSI, jedan od najvećih svetskih lučkih operatera, od 2011. godine ima 51% udela u terminalu AGCT, ali zbog višegodišnjeg kašnjenja u modernizaciji infrastrukture, najveća luka u Hrvatskoj je sve više zaostajala za svojim glavnim konkurentima.
Ranije su plovila velikih brodarskih kompanija kao što su MSC, CMA CGM, kineski Cosco i OOCL, tajvanski Evergreen, nemački Hapag-Lloyd i danski Maersk pristajali u ovaj terminal, ali poslednje dve kompanije će od sada verovatno pristajati u Riječku kapiju.
Najveća privatna investicija u infrastrukturu u Hrvatskoj
Rijeka ima ambicije da potpuno promeni lučku mapu na Jadranskom moru. Stručnjaci za ovu oblast tvrde da je novi terminal trenutno najmodernija i tehnološki najnaprednija kontejnerska luka u regionu. Opremljena je sa četiri dizalice na daljinsko upravljanje za prevoz robe od broda do obale koje je proizvela kineska kompanija ZPMC, kao i sa 15 portalnih dizalica na gumenim točkovima i dve portalne dizalice na šinama nemačke kompanije Liebherr. Povezana je na 5G mrežu i približno 95% objekta se napaja električnom energijom.
To je i najveća privatna investicija u infrastrukturu u Hrvatskoj, koja bi mogla da podstakne i druge grane privrede, kao i da generiše značajne budžetske prihode od carina, PDV-a i akciza. Potencijal Rijeke prepoznao je danski Maersk, druga najveća brodarska kompanija na svetu. Ona stoji iza konzorcijuma koji čine njena ćerka firma APM Terminals, vlasnik 51% u novom terminalu i hrvatska logistička kompanija Enna Logic, manjinski akcionar sa udelom od 49%.
Potonja je deo ENNA grupe, u čijem sastavu su preduzeća u sektorima energetike i prirodnog gasa (uključujući PPD, jednu od najvećih firmi u zemlji), transporta (Enna Transport) i trgovine (Fortenova, koja je, između ostalog, vlasnik lanca supermarketa Konzum i distributera novina Tisak), kao i luka u Pločama, koja prvenstveno opslužuje Bosnu i Hercegovinu. Vlasnik ENNA grupe je Pavao Vujnovac, koga trenutno smatraju najmoćnijim poslovnim čovekom u Hrvatskoj.
Danci došli tek kada su uklonjeni Kinezi
Danski gigant ne bi bio u Rijeci da Kinezi nisu prethodno eliminisani sa tendera. U početku je konzorcijum koji su činili Ningbo Zhoushan Port Company Limited, Tianjin Port Overseas Holding Limited i China Road and Bridge Corporation pobedio na tenderu, ali zbog političkog pritiska na Zagreb iz SAD i EU, tender je otkazan. APM Terminals i Enna Logic su izašli kao pobednici na novom tenderu. Ugovor o izgradnji potpisan je u novembru 2021. godine, a obe kompanije su dobile koncesiju za upravljanje objektom na 50 godina.
Trenutno je završena prva faza projekta, vredna 210 miliona evra, uz procenu da će njegova ukupna vrednost, uključujući i ulaganja hrvatske države i pristupnu železničku i drumsku infrastrukturu, dostići 600 miliona evra.
Riječka kapija ima kapacitet od milion TEU godišnje i može da primi najveće kontejnerske brodove na svetu, sa kapacitetom od 24.000 TEU. Novi terminal u Rijeci je po kapacitetu trenutno jednak luci u Kopru, ali se već radi na njegovom proširenju s ciljem da do 2027. Riječka kapija dostigne kapacitet od 1,8 miliona TEU godišnje.
Železnica, najslabija karika
Zahvaljujući investiciji brodarskog giganta Maersk, hrvatski terminal je uključen u uslužne mreže danskog prevoznika i nemačke kompanije Hapag- Lloyd, sa kojom Maersk sarađuje kroz zajedničku mrežu Gemini. Brodovlasnici više vole da pristaju u luke u kojima imaju udeo, što im omogućava da snize troškove i povećaju zaradu.
Danski gigant ima ambicije da se takmiči sa konkurentima na tržištima Zapadnog Balkana, Centralne Evrope i južne Nemačke. Postavio je sebi cilj da 60% tereta kojim se rukuje u luci bude prevezeno železnicom, ali za sada su to samo želje na papiru. Naime, najslabija karika u ovom poduhvatu je železnička infrastruktura u Hrvatskoj. Železnica prevozi samo 25% tereta, što je jedan od najnižih procenata u EU.
Hrvatska je najavila izgradnju železničke pruge do mađarske granice, što je projekat koji se planira već godinama a bez koga Rijeka teško može efikasno da se takmiči sa Koprom i Trstom.
Vladimir Adonov
Biznis & finansije 240/241, decembar 2025/januar 2026.
Foto: HappyWindow, Depositphotos
Majka i tri ćerke iz Aranđelovca uspešno vode kompaniju Žica promet plus koja proizvodi žičane ograde i prodaje ih po sistemu „ključ u ruke“.
Kako piše portal Priče sa Dušom, pomenuto preduzeće je 1993. osnovao Miroslav Đorđević, do tada turistički radnik. Prvo je radila kao samostalna zanatska radionica u garaži porodične kuće u Aranđelovcu od 25 kvadratnih metara, a da bi kupio prvu mašinu za pletenje žice Miroslav je morao da proda automobil. Kada se dokazao kvalitetom broj kupaca je počeo da raste.
Nažalost, rano je preminuo, pa je u posao prvo ušla njegova supruga Vera, a sledile su je ćerke Nevena Đorđević, Katarina Ivanović i Milena Milosavljević.
„Jednog dana smo sele i dogovorile se šta će koja da radi. Ja sam preuzela investicije, ugovore i finansije, Nevena komercijalni deo domaćeg i inostranog poslovanja, Milena kadrovski deo i marketing, a mama se povukla i posvetila unucima“, priča Katarina i dodaje da međutim još uvek učestvuje u humanitarnim akcijama koje kompanija sprovodi i brizi o radnicima.
No, i ćerke su nastavile da razvijaju firmu podjednako domaćinski. Oko 70 zaposlenih u Žica prometu plus radi duže od 15 godina, u kompaniji se neguju porodične vrednosti, jednom godišnje se organizuju trodnevna zajednička putovanja za ceo kolektiv, a u trenucima odmora se jede povrće i voće koje su radnici uzgajali kod svojih kuća na selu. Sve je baš onako kao što je osnivač Miroslav Đorđević govorio – da „iza svakog uspešnog čoveka stoji zdrava i stabilna porodica“.
Od garaže u Aranđelovcu do Novaka Đokovića
Posao se razvijao postepeno i održivo sve dok nisu među prvima na Balkanu ponudili putarska farmer pletiva koja se koriste za zaštitu auto-puteva, kao i pletiva za zaštitu puteva od odrona, zaštitu vodotokova… Tada su zabeležili veliki rast.
“Nakon 2015. proširili smo poslovni prostor u Vrbici, prvo sa dodatnih 500, pa sa još 1.500 na istoj lokaciji, da bismo na kraju ukupno stigli do 10.000 kvadrata proizvodnog prostora”, kaže Katarina i dodaje da su sestre, majka i ona ponosne na brojne projekte: od ograđivanja najveće deponije kod nas u Vinči (240 hektara), zatim deponije u Rumi i u Kaleniću kod Uba do projekata koje su radile za Novaka Đokovića i Janka Tipsarevića.
Danas iz njihovog pogona godišnje izađe oko 4 miliona jedinica gotovog proizvoda. Svoje proizvode prodaju i firmama i fizičkim licima, i to najčešće ograde za dvorišta, za voćnjake ili njive, teniske terene i slično.
Izvor: Priče sa dušom
Foto: Vijjudurgam, Pixabay
Nafta je tokom većeg dela 20. veka bila kičma svetske ekonomije. Pokretala je fabrike, saobraćaj i trgovinu, i presudno uticala na to koje su zemlje bogatile, a koje ostajale zavisne. Kontrola tokova sirove nafte često se pretvarala u uticaj nad inflacijom, industrijskom proizvodnjom, pa čak i ishodima ratova.
Taj uticaj nije nestao. Cene nafte i dalje mogu uzdrmati ekonomije: nagli skok brzo se preliva u inflaciju, komplikuje odluke centralnih banaka i opterećuje javne finansije. Energetska bezbednost ostaje stalna briga vlada, posebno u periodima geopolitičkih tenzija.
Ipak, temelji globalne moći se menjaju. Kako se ekonomije elektrifikuju i digitalne tehnologije šire kroz cele lance proizvodnje, u fokus dolazi drugačija vrsta resursa.
„Bliski istok ima naftu. Kina ima retke metale“, rekao je Deng Xiaoping još osamdesetih. Danas ta rečenica zvuči gotovo proročki.
Od „crnog zlata“ do strateških metala
Naftna tržišta su izgrađena za obim i fleksibilnost: sirova nafta se transportuje okeanima, skladišti u strateškim rezervama i trguje preko dubokih, likvidnih berzi. Kada dođe do poremećaja u snabdevanju, sistem se obično prilagodi – ponekad bolno, ali često brzo.
Retki zemni elementi imaju sasvim drugačiju poziciju. Oni se ne sagorijevaju za energiju niti se njima trguje u masovnim dnevnim količinama. Umesto toga, „ugrađeni“ su duboko u tehnologije koje nose elektrifikaciju, automatizaciju i digitalnu infrastrukturu.
Permanentni magneti od retkih metala ključni su za elektromotore u električnim vozilima, vetroturbine, robotiku, vazduhoplovstvo i naprednu vojnu opremu. Sve su važniji i za data-centre i infrastrukturu povezanu s AI-jem.
Ekonomija magneta ubrzava
Podaci banke ukazuju da bi globalna potražnja za neodimijumskim magnetima mogla rasti oko 9% godišnje (CAGR) do 2035. godine. Električna putnička vozila mogla bi generisati rast od oko 11% godišnje, dok bi robotika mogla skočiti i do 29%.
U SAD-u su projekcije još strmije: potražnja za magnetima mogla bi porasti pet puta do 2035, što je oko 18% godišnjeg rasta. U Evropi se očekuje oko 2,5 puta veća potražnja u istom periodu.
Za poređenje, globalni rast potražnje za naftom u istom horizontu procenjuje se na znatno ispod 1% godišnje.
Potražnja daleko ispred ponude
Kina učestvuje sa oko 90% u proizvodnji oksida retkih metala poput neodimijuma i praseodimijuma, gotovo u potpunosti dominira teškim retkim metalima (disprozijum, terbijum), i drži oko 89% ukupne proizvodnje retkih magneta.
Kada je riječ o preradi, procene pokazuju da Kina kontroliše oko 87% globalnih kapaciteta za pretvaranje rude u separisane proizvode koje industrija može koristiti. Drži i oko 49% svetskih rezervi oksida retkih metala, uz približno 69% globalne proizvodnje neseparisanog materijala.
Zato retki metali stvaraju strukturnu ranjivost. Ovo nije klasično robno tržište, već proizvodni sistem u kojem su razmera, znanje i vertikalna integracija važniji od same geologije. Pravo usko grlo nalazi se u preradi, rafinaciji i proizvodnji magneta – fazama koje su tehnički složene, ekološki zahtevne i kapitalno intenzivne.
Kineske izvozne kontrole uvedene u aprilu 2025. to su učinile očiglednim: licence i prijave krajnje namene sada su obavezne za više srednjih i teških retkih metala.
„Fizički AI“ vraća materijale u centar
Ta tranzicija zahteva retke metale za permanentne magnete u robotskim aktuatorima i EV motorima, litijum i napredne baterijske materijale za prenosive AI sisteme i skladištenje energije, kao i prerađene materijale poput rafinisanog grafita i kobalta – gde Zapad gotovo da nema kapacitete.
Ključni problem je vreme: čak i dok SAD i Evropa ubrzano grade AI infrastrukturu, ostaju strukturno zavisne od kineskih kapaciteta prerade. To je strateška ranjivost koju nije moguće zatvoriti tempom kojim tehnologija napreduje.
Kontrola uskih grla
Ovo otvara ogromne prilike za proizvođače, ali i ozbiljne izazove za vlade i industriju koje nastoje da obezbede lance snabdevanja. Dominacija više ne znači kontrolu nad gorivom, već nad uskim grlima.
Nafta pokreće sadašnjost. Retki metali sve više odlučuju ko gradi budućnost.
Profesor Savić o lekcijama iz Davosa: Evropa ima najslabiju ekonomsku kartu i nema adute
Profesor na Ekonomskom fakultetu u Beogradu Ljubodrag Savić rekao je za RTS da je specifičnost ovogodišnjeg Ekonomskog foruma u Davosu u tome što su na površinu izašle duboke pukotine unutar zapadnog bloka. Posebno ističe da je evropska ekonomija izgubila prednost koju je imala u prethodnim decenijama globalizacije, a da Srbija mora da traži nove partnere kako bi obezbedila stabilan ekonomski rast i razvoj.
Američki predsednik Donald Tramp pretvorio je Svetski ekonomski forum u Davosu u svoj šou. Skup na kojem finansijska elita svake godine raspravlja o pravcima ekonomskog razvoja sveta postao je samit za pregovore o Grenlandu, na kojem je u poslednjem trenutku izbegnut ekonomski rat, pa možda čak i vojna konfrontacija između SAD i Evrope.
A niko nije siguran da li su taj ekonomski rat i raspad transatlantskog savezništva trajno otklonjena opasnost ili su samo privremeno odloženi.
Ako se, kao što to mnogi ocenjuju, raspada međunarodni politički poredak, šta će se desiti sa svetskom ekonomijom, kakve će udare pretrpeti Evropa i, zajedno s njom, Srbija?
Profesor na Ekonomskom fakultetu Ljubodrag Savić ocenio je da poruke ovogodišnjeg Davosa ne donose ništa suštinski novo, ali da su prvi put toliko otvoreno ogolile odnose među najmoćnijim akterima svetske ekonomije.
– Uvek je, kada je ekonomija u pitanju, bitka između velikih zemalja ili blokova da vladaju ekonomskim prostorom – tržištima, novim tehnologijama i što većim delom ekonomskog kolača. Tu nema ničeg neobičnog – naglašava Savić.
Smatra da je specifičnost ovogodišnjeg Davosa u tome što su na površinu izašle duboke pukotine unutar zapadnog bloka.
Evropa bez jasnih aduta
Prema njegovim rečima, Zapad više nije jedinstven, a odnosi između Sjedinjenih Američkih Država i Evropske unije sve su složeniji. Dok SAD, kako kaže, i dalje raspolažu najjačim političkim kartama, Kina se profilisala kao ozbiljan i izuzetno konkurentan ekonomski igrač, dok Evropska unija ostaje bez jasnih aduta.
– Evropa ima slabu ekonomsku kartu, Ne ekonomija, ne potencijali, ne dobre kompanije, nego to što se ne zna ko pije, a ko plaća, ko upravlja Evropskom unijom. Imate neverovatnu podelu u Evropskoj uniji i nedostatak jasnog liderstva – upozorava profesor Savić.
Posebno ističe da je evropska ekonomija izgubila prednost koju je imala u prethodnim decenijama globalizacije, kada je koristila jeftine komponente iz Kine i na tome gradila snažnu industriju. Danas je, kako kaže, situacija obrnuta – Kina više ne nudi samo jeftinu radnu snagu, već proizvodi kvalitetne i konkurentne finalne proizvode, uključujući i automobile.
– Danas Kina ne konkuriše samo jeftinim delovima, nego vrlo kvalitetnim i jeftinijim proizvodima. To najbolje pokazuje gde se Evropska unija trenutno nalazi – kaže Savić.
Problemi u nemačkoj ekonomiji se prelivaju i na Srbiju
Govoreći o posledicama po Srbiju, profesor naglašava da je domaća ekonomija snažno oslonjena na Evropsku uniju, pre svega na Nemačku kao najvažnijeg trgovinskog i investicionog partnera.
Problemi u nemačkoj ekonomiji, upozorava, direktno se prelivaju i na Srbiju – kroz izvoz, strane investicije i doznake iz dijaspore.
– Naravno nama je u interesu da se Evropa oporavi. Oni su naše neposredno okruženje, Amerika daleko. Evropi treba dobro rukovodstvo, kredibilno. Njoj treba dobar plan. Mora se vraćati ka staroj industrijalizaciji. Tad je Evropa bila najjača u svetu – rekao je profesor Savić.
Nada se da je Evropa naučila lekciju i ističe da mora ponovo da se vrati ono što je bila nekad najvažnija karta, ta najjača karta Evropske unije, a to je jaka industrija.
Srbija na evropskom putu, ali i sa novim partnerima
Profesor Savić ističe da Srbija, iako ostaje čvrsto na putu ka Evropskoj uniji, mora da aktivno traži nove partnere kako bi obezbedila stabilan ekonomski rast i razvoj.
Kao značajnu pozitivnu okolnost, on vidi postojanje dobrih sporazuma sa Kinom, koji omogućavaju otvorena vrata za našu zemlju na tom velikom tržištu.
– Nećemo odustati od Evropske unije, ona nam je najbliža, ali Srbija mora da nastavi sa jačanjem saradnje i sa drugim partnerima. Srećna okolnost za nas je što imamo veoma dobar sporazum sa Kinom, što nam omogućava da imamo ‘otvorena vrata’. To je velika prednost – kaže Savić.
Prema njegovim rečima, Srbija mora da uđe u proces reindustrijalizacije i fokusira se na kvalitetne prehrambene proizvode.
– Imamo bogom danu klimu i podneblje za razvoj poljoprivrede. To ne može svaka zemlja, ne samo u našem okruženju, već ni u Evropi. Srbija ima veliki potencijal u agraru, a to je nešto što treba maksimalno iskoristiti – rekao je profesor Savić.
On dodaje da Srbija mora da uloži napor u razvoj domaće industrije, velikih fabrika i brendova koji će biti prepoznati na svetskom tržištu.
Za Srbiju, kako kaže, to je jedini pravi put ka budućem ekonomskom prosperitetu.
– Ako ne počnemo da se okrećemo razvoju domaće industrije i ako ne izgradimo fabrike koje će proizvoditi prepoznatljive proizvode, Srbiji se ne pišu lepi dani. Jedini način da napredujemo je da uđemo u razvoj industrije, s fokusom na visokokvalitetne i globalno konkurentne proizvode – zaključuje Savić.
Čelnici EU održali neformalni samit u Briselu
U Briselu su sinoć čelnici Evropske unije sinoć održali neformalni samit na kojem su diskutovali o novoj realnosti u odnosima sa Sjedinjenim Državama. Taj vanredni samit lidera Evropske unije imao je ključne zaključke koje je u ime svih prisutnih formulisao predsedavajući Saveta, Antonio Kosta.
On je rekao da je zvanična poruka EU lidera da pozdravljaju spuštanje tenzija u odnosima sa Vašingtonom, što je uključivalo odustajanje SAD od dodatnih carina.
Takođe, ponovljena je podrška Danskoj i Grenlandu u vezi sa njihovim suverenim pravom da odlučuju o budućnosti.
Međutim, kako su se čule izjave i komentari lidera tokom samita, ostaje nesigurno da li je ovo odustajanje od carina stvarno trajni prekid tenzija, ili samo privremena pauza.
Mnogi se pitaju koliko će ta pauza trajati i da li će transatlantski odnosi ići u mirnije vode, ili će se ponovo zagrejati.
Izvor: RTS
Foto: joophoek, Depositphotos
U svom najnovijem izveštaju za Srbiju rejting agencija Fitch potvrdila je pozitivne izglede za dobijanje rejtinga investicionog ranga, uz zadržavanje kreditnog rejtinga na nivou BB+, navodi se u saopštenju Narodne banke Srbije (NBS).
„Agencija navodi da je kreditni rejting Srbije podržan adekvatnom kombinacijom ekonomskih politika, uključujući odgovorno fiskalno upravljanje, visoke devizne rezerve i veći bruto domaći proizvod po glavi stanovnika u poređenju sa zemljama sa istim kreditnim rejtingom“, navodi se u saopštenju.
Kako se dodaje, na pozitivne izglede kreditnog rejtinga utiču i očekivano ubrzanje privrednog rasta koji će biti vođen investicijama, opadajuća putanja javnog duga i jačanje eksterne pozicije zemlje.
Fitch konstatuje da su devizne rezerve ostale stabilne uprkos povećanoj domaćoj tražnji za devizama krajem godine. Ocenjuje i da će pokrivenost broja meseci uvoza robe i usluga deviznim rezervama, kao merilo njihove adekvatnosti, ostati iznad nivoa u uporedivim zemljama sa istim kreditnim rejtingom. Ističe i da je valutni rizik u velikoj meri ublažen kredibilnim i stabilizovanim kursom dinara prema evru.
„Uprkos tome što su geopolitičke i trgovinske tenzije na globalnom nivou ostale izražene u drugoj polovini prethodne i na početku ove godine, rejting agencija Fitch je još jednom potvrdila pozitivne izglede naše zemlje za dobijanje investicionog rejtinga. To znači da smo na pola koraka do dobijanja rejtinga investicionog nivoa i prema ovoj rejting agenciji. Srbija je i u ovim, izuzetno neizvesnim okolnostima ostala na ispravnom i jedinom mogućem putu očuvanja stabilnosti, u čijoj osnovi je odgovorno vođenje ekonomske politike u prethodnoj deceniji. To se iz godine u godinu oslikava kroz jačanje makroekonomskih fundamenata i poboljšanje životnog standarda svih naših građana”, izjavila je guvernerka NBS Jorgovanka Tabaković.
Prema oceni agencije Fitch, privredni rast u 2025. bio je sporiji od očekivanog, na šta se odrazila povećana neizvesnost iz međunarodnog i domaćeg okruženja. U izveštaju Fitch ističe da se rešavanje pitanja NIS-a očekuje u relativno kratkom roku, kao i da su kratkoročni rizici po osnovu snabdevanja energentima ublaženi obezbeđenim rezervama i aktivnostima na diversifikaciji izvora snabdevanja gasom. Takođe, Fitch ocenjuje da će rast bruto domaćeg proizvoda postepeno ubrzati na 4,2 odsto u 2027. godini. Rast će biti vođen, navodi NBS, realizacijom velikog broja investicionih projekata u okviru programa „Skok u budućnost – Srbija Ekspo 2027”, oporavkom investicija privatnog sektora i snažnom privatnom potrošnjom.
„U svom izveštaju agencija Fitch navodi da je inflacija usporila i da se od septembra 2025. kreće na nivou ispod 3 odsto, kao rezultat primene uredbe o ograničenju marži u maloprodaji i veleprodaji. U narednom periodu agencija Fitch očekuje zadržavanje inflacije unutar granica cilja Narodne banke Srbije“, navodi se u saopštenju NBS.
Pored svega, Fitch zaključuje da je učešće deficita budžeta u bruto domaćem proizvodu u 2025. godini bilo manje od medijane zemalja sa sličnim rejtingom, kao i da je učešće javnog duga u bruto domaćem proizvodu nastavilo da opada, na manje od 45 odsto u 2025, „znatno ispod medijane za zemlje sa istim ali i višim kreditnim rejtingom“. I tokom 2026. i 2027. godine Fitch očekuje da će vlasti ostati posvećene poštovanju limita za fiskalni deficit do 3 odsto bruto domaćeg proizvoda. Takva kretanja trebalo bi da obezbede dalji nastavak opadajuće putanje javnog duga u bruto domaćem proizvodu, čime bi on ostao značajno ispod proseka zemalja istog kreditnog rejtinga, navedeno je u saopštenju.
„Činjenica da i Fitch procenjuje da će inflacija ostati unutar granica cilja Narodne banke Srbije, kao i da će devizne rezerve, mereno međunarodno razvijenim pokazateljima adekvatnosti, ostati iznad nivoa zemalja sa istim kreditnim rejtingom, jeste pokazatelj poverenja i u mere Narodne banke Srbije”, zaključila je Tabaković.
Fitch je saopštio da je na zadržavanje kreditnog rejtinga uticala i smanjena domaća politička neizvesnost.
„Studentski protesti koji su trajali od nesreće na infrastrukturi u Novom Sadu u novembru 2024. nastavili su se tokom 2025, ali su se znatno smirili u drugoj polovini godine. Predsednički izbori su planirani za proleće 2027, a parlamentarni do kraja 2027, ali nedavne izjave predsednika Vučića sugerišu da bi izbori mogli biti održani ranije. Vlada ostaje posvećena opreznoj makroekonomskoj i fiskalnoj politici, ali domaći politički faktori i izborni ciklus mogu dovesti do dodatnog fiskalnog popuštanja“, navodi se.
Izvor: Nova ekonomija
Foto: Pixabay
Broker Branislav Jorgić izjavio je danas da je važno da Srbija otkupi još pet odsto akcija NIS-a kako bi, sa više od 34 odsto vlasništva, mogla da blokira odluke koje se donose dvotrećinskom većinom.
Da podsetimo, mađarski MOL je pre neki dan objavio plan o preuzimanju većinskog paketa Naftne industrije Srbije (NIS), sa čime se saglasila i ruska strana, i sada se čeka reakcija OFAK-a i američke administracije.
Ako sve prođe kako treba MOL i kompanija ADNOK iz Ujedinjenih Arapskih Emirata mogle bi da formiraju zajedničko preduzeće koje bi upravljalo NIS-om, pri čemu bi ADNOK imao manjinski udeo.
Pošto je knjigovodstvena vrednost NIS-a krajem 2023. iznosila 3,3 milijarde evra, to bi značilo da 56,15% ruskog udela, koji je predmet prodaje, vredi oko 1,85 milijardi evra. „Po mom mišljenju, cena će tog paketa akcija se kretati oko 1,8 milijardi evra, plus-minus 100 do 200 miliona evra“, rekao je Jorgić za RTS.
S druge strane Srbija trenutno ima 29,87% udela u ovoj kompaniji. Prema rečima Jorgića bilo bi dobro da poveća udeo bar na 34% kako bi mogla da blokira odluke koje se donose dvotrećinskom većinom.
Jorgić podseća da je NIS berzanska kompanija i da, po Zakonu o preuzimanju akcionarskih društava, kupac koji stekne više od 25 odsto akcija mora da uputi ponudu za preuzimanje i malim akcionarima. „Moguće je da se međudržavnim sporazumom reguliše da takva ponuda bude isključena, ali bi u tom slučaju morao da se donese i poseban zakon“, navodi on.
Manjinski akcionari trenutno imaju 13,98% akcija NIS-a. Kupovina od njih preko Beogradske berze bi trebalo da bude tehnički najizvodivija, ali je spora i verovatno bi bila skupa.
Foto: dapor2560, Depositphotos
Višak sirovog mleka na tržištu poslednjih meseci izazvao je velike probleme. Oborena je otkupna cena, a mnogim poljoprivrednicima otkazan je otkup. Nadležni kažu da je u toku analiza tržišta, a od rezultata će zavisiti kakve će se mere preduzeti.
Trgovačke marže, poremećaji na svetskom tržištu, pad domaće potrošnje i negativna kampanja o kvalitetu mlečnih proizvoda – kao da se sve što je moglo, obrušilo na domaću proizvodnju sirovog mleka.
– Već nekih mesec dana dolazi do otkazivanja otkupa. Pokušali su u međuvremenu u nekim manjim lokalnim mlekarama da preuzmu, međutim, nijedna mlekara ne vidi razrešenje ovog problema u nekom narednom periodu. Povećavaju zalihe jer niko ne želi da ulazi u preterane gubitke – puni su im magacini i lageri – ističe Miloš Trajković iz Udruženja odgajivača goveda Centralne Srbije, prenosi RTS.
Osim sa manjim otkupom, poljoprivrednici su suočeni i sa padom otkupne cene sirovog mleka.
– Od 30 do 55 dinara, ali ne pokriva to ništa, to je sramna cena bukvalno. Za ovakvu dobrovoljnu robiju koju mi radimo, ta cena ne može da pokrije ni čačkalice. Da li su subvencije, odnosno premije države, ono što daje profit – više ne, jer 2023. godine nam je cena bila viša za 30, 40 dinara – ukazuje Dejan Trajković iz udruženja „Naše mleko“.
Stručnjaci kažu da je dominantan razlog za poremećaj srpskog tržišta – uvoz mlečnih proizvoda iz Evropske unije, čija je cena gotovo niža od proizvođačke.
– Ja bih apostrofirao da su proizvodi koji su najviše zastupljeni u uvozu polutvrdi sirevi tipa gaude, edamera i kačkavalja. To je ono što pravi pometnju u celoj proizvodnji i preradi mleka. Po kojoj ceni mi uvezemo, recimo, kilogram gaude – postoje podaci da su to veoma niske cene, nekih 3,2 do 3,8 evra po kilogramu, i to je ono što našu proizvodnju dosta pogađa – upozorava Nenad Budimović iz Privredne komore Srbije.
Glamočić: Zabrana uvoza nije rešenje
Iz Ministarstva poljoprivrede saopštavaju da rade sistemsku analizu tržišta i da će u skladu sa rezultatima sprovesti mere za očuvanje domaćih proizvođača. Ipak, resorni ministar Dragan Glamočić kaže da rampa ima dve strane.
– Nije rešenje u zabrani uvoza. Ako vam samo kažem podatak da je uvoz ove godine za 28 posto manji nego za prethodnu godinu, a prethodne godine smo za 24 posto više izvezli nego što smo uvezli mleka i mlečnih proizvoda, to govori da mi odlično u tom sektoru radimo. Međutim, šta nam se desilo – mi smo povećali proizvodnju mleka u odnosu na 2023. godinu za 10 posto, a istovremeno nam se desio pad potrošnje na domaćem tržištu od 20 posto za UHT mleko koje se najviše koristi – ukazuje Glamočić.
Ipak, kaže da problem nije dugoročan i da prosipanje mleka može da se spreči solidarnošću.
Objašnjava da poljoprivrednici mogu preko ishrane krava da smanje njihovu proizvodnju mleka za 5 do 10 odsto. Dodaje da bi to za nekoliko nedelja smanjilo viškove na tržištu, a mlekare bi prestale da otkazuju otkup malim farmama, koje su u takvim situacijama prve na udaru.
Izvor: RTS/ekapija
Foto: Pixabay
Dok najviša primanja ima tek 86 penzionera, više od 200.000 ljudi mesečno prima penziju manju od najniže zakonske.
Iz razgovora sa Milošem Grabundžijom iz Sindikata penzionera Srbije „Nezavisnost“ i Radojkom Nikolić, urednicom „Biznis magazina“ i „Ekonometra“, RTS izdvaja šest ključnih stvari o raspodeli penzija u Srbiji.
1. Veliki broj penzionera prima penziju ispod ili na nivou najniže
Oko 27 odsto penzionera u Srbiji prima najnižu penziju ili čak manje od nje, što ukazuje na izrazito nepovoljnu strukturu penzionerskih primanja. Posebno su ugroženi korisnici porodičnih i poljoprivrednih penzija, kod kojih su doprinosi u prošlosti bili drugačije uređeni.
2. Poljoprivredne penzije su sistemski potcenjene
3. Srbija nije izuzetak po strukturi penzionog sistema, ali jeste po visini primanja
4. Odnos broja zaposlenih i penzionera trenutno nije loš, ali sistem i dalje zavisi od države
5. Nominalni rast penzija ne znači i realno poboljšanje standarda
6. Najveći teret za penzionere su troškovi lečenja i lekova
Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede objavilo je Nacrt Strategije poljoprivrede i ruralnog razvoja Republike Srbije za period od 2025. do 2034. godine.
Dokument ukazuje na glavne probleme u poljoprivredi, koja je pogođena brzim promenama klime ali i promenama na tržištima, u demografiji i tehnologiji. To su promene kojima poljoprivredna gazdinstva u Srbiji ne uspevaju da se prilagode.
Sa kojim problemima se suočava srpska poljoprivreda?
Neke od ključnih poruka Strategije odnose se na stabilnu proizvodnju hrane, izvoz, smanjenje zavisnosti od uvoza značajnih proizvoda, modernizaciju i digitalizaciju, jačanje prerade i proizvoda veće dodate vrednosti, podizanje kvaliteta, oživljavanje sela kroz infrastrukturu i diverzifikaciju prihoda, zaštitu resursa i klimatsku otpornost, uz usklađivanje sa evropskim pravilima i fondovima, piše Danas.
Kao najveći problemi su naglašeni sve veći klimatski rizici, uz nisku pokrivenost navodnjavanjem, zatim gubitak i degradacija zemljišta uz usitnjene posede, dugogodišnji pad stočarstva i gašenje gazdinstava, prinosi i kvalitet koji zaostaju zbog tehnologije i tržišnih signala, rast uvozne zavisnosti, te administracija koja usporava implementaciju.
Jedan od najvećih sistemskih rizika Strategija vidi u klimatskim promenama – rastu temperature, češćim sušama, mrazevima, gradu i ekstremima koji prave ogromne oscilacije u prinosima i prihodima.
Materijalne štete od ekstremnih vremenskih uslova u periodu 2000–2020. procenjene su na minimalno 6,8 milijardi evra, što je signal da se „loša godina“ više ne tretira kao izuzetak, već kao nova normalnost. U tom okviru, zabrinjava i podatak da se u Srbiji navodnjava svega 268.305 hektara, odnosno oko 8,3 odsto korišćenog poljoprivrednog zemljišta.
Poljoprivredna proizvodnja u Srbiji je posebno ranjiva kada je sezona sušna. Zato se najveći deo „rešenja“ u dokumentu, makar indirektno, vraća na infrastrukturu i upravljanje rizicima – navodnjavanje, odvodnjavanje, protivgradna zaštita, sistemi ranog upozoravanja i prilagođene tehnologije koje čuvaju vodu i zemljište.
Građevinsko zemljište proždire poljoprivredno
Još jedna velika slabost je zemljište. Korišćeno poljoprivredno zemljište je između 2012. i 2023. smanjeno sa 3.437 na 3.239 hiljada hektara, pre svega zbog prenamene i širenja građevinskog zemljišta. Istovremeno, Strategija registruje degradaciju zemljišta – pad organske materije, eroziju, salinizaciju i zagađenja, što klimatske promene dodatno ubrzavaju.
Procena u analizi Ujedinjenih Nacija je da je više od polovine teritorije Srbije pod umerenim ili visokim rizikom od degradacije, uključujući deo pod veoma visokim ili ekstremnim.
Ukazuje se i na problem toga što prosečno gazdinstvo u Srbiji ima 6,4 hektara, daleko ispod proseka EU od 17,4 hektara. Broj gazdinstava je u 2023. godini bio manji za 123.197 u odnosu na 2012, dok je prosečna veličina porasla tek oko jedan hektar.
Strategija zbog toga kao ključnu reč izdvaja komasaciju, jer bez ukrupnjavanja teško ide i modernizacija, i racionalna upotreba mehanizacije, kao i ekonomija obima koja je potrebna da bi investicije imale smisla.
Najalarmantnije stanje u stočarstvu
Decenijski problem u Srbiji jeste i stanje stočnog fonda, pa je on jedna od najalarmantnijih tačaka i u ovom dokumentu.
Podaci Popisa poljoprivrede 2023. pokazali su dubok negativni trend u odnosu na 2012, jer je broj muznih krava smanjen za 22,1 odsto, goveda za 20,1 odsto, svinja za 33,6 odsto, krmača za 28,5 odsto, koza za 35,5 odsto, a ukupne živine za 19,1 odsto.
Paralelno, dramatično se smanjuje i broj gazdinstava koja drže stoku. Ovaj pad nije samo „sektorski“ problem, već se u Strategiji tretira kao udar na ceo sistem proizvodnje hrane.
Zato se među prioritetima do 2034. pojavljuje „reset“ stočarstva kroz investicije u objekte i opremu, jačanje srednjih porodičnih farmi i modele koji bolje povezuju proizvodnju stočne hrane i uzgoj stoke.
Za žitarice važi obrnuta slika, ali i tu postoje oscilacije. Površine su stabilne, ali prinosi osciluju i u proseku su niži od evropskih.
Petogodišnji prosek prinosa kukuruza iznosio je 6,6 tona po hektaru, a pšenice pet tona – ispod proseka EU gde podaci pokazuju 7,6 tona za kukuruz i 5,8 tona za pšenicu.
Struktura setve se u periodu između dva popisa blago pomerila ka pšenici, jer su površine pod kukuruzom su manje za 5,4 odsto, a pod pšenicom veće za 13,1 odsto. Strategija to objašnjava rastom rizika zbog klime i ograničenjima proizvodnje koja se oslanja na vreme, a ne na navodnjavanje i preciznu agrotehniku.
Pšenica je dodatno označena problematičnom, jer nema jasne cenovne razlike između vrhunskog i prosečnog kvaliteta, pa proizvođači imaju slab motiv da ulažu u sorte i tehnologiju koje bi dale bolji kvalitet.
Pad proizvodnje u voćarstvu i povrtarstvu
Dalje, u voćarstvu se vidi još jedna posledica klimatskih promena i slabijih investicija u kvalitet.
Površine pod drvenastim voćnim vrstama su u periodu 2014–2023. povećane za 7,6 odsto, ali je proizvodnja smanjena za 10 odsto zbog pada prinosa. Kod jagodastog voća rast površina i proizvodnje je snažan, ali i tu prinosi padaju.
Dokument kao uzroke navodi kombinaciju suše, prolećnog mraza i grada, ali i „ljudske“ faktore jer se koristi nekvalitetan i nesertifikovan sadni materijal i podižu zasadi na lokacijama sa većim agroekološkim rizikom.
Ni povrtarstvo ne blista, jer su ukupne površine smanjene sa 125.422 hektara koliko je to bilo 2014. godine na 82.522 u 2023. godini, a proizvodnja je pala sa 1,5 na 1,3 miliona tona, uz rast prosečnog prinosa.
To ukazuje na koncentraciju i intenziviranje dela proizvodnje, ali i na gašenje ili povlačenje velikog broja manjih proizvođača, što se u praksi često povezuje sa nedostatkom infrastrukture, skladišta, hladnjača, plasmanom i stabilnim tržišnim kanalima.
Još jedna „crvena lampica“ u dokumentu tiče se semena. Od 2015. do 2023. atestirane količine hibrida kukuruza pale su za 25,2 odsto, udeo domaćih hibrida u ukupnim količinama pao je sa 67,8 na 44,8 odsto, dok je vrednost uvoza semena kukuruza porasla sa 17,4 na 62,1 milion evra.
Kod pšenice je udeo deklarisanog semena u ukupno utrošenom semenu opao sa oko 49,3 odsto na 32,9 odsto. Strategija navodi da se stabilnost prinosa i kvaliteta ne može graditi na rastu korišćenja nesertifikovanog materijala, i najavljuje jačanje domaćih instituta, rasadnika i podsticaje za sertifikovano seme.
Šta obećava nova strategija?
Dodatno, evaluacija prethodne strategije pokazala je nejasne veze između ciljeva i indikatora, kao i probleme u planiranju budžeta i sprovođenju mera.
Od 24 indikatora, 46 odsto je u potpunosti ispunjeno, 33 odsto delimično, dok su mnogi ciljevi „pali“ na implementaciji zbog nedostatka pratećih dokumenata, finansijskih resursa i sporih procedura. Uz to su na sve uticali i spoljni šokovi poput pandemije Covid 19, inflacije i rata u Ukrajini.
Nova Strategija naglašava institucionalno jačanje i bolju koordinaciju politika, odnosno planiranje, monitoring, transparentnost i uključivanje aktera. To ponovo otvara pitanje ne samo kvaliteta Strategije, već da li država ima mehanizam da ono što napiše pretvori u programe, pravilnike i isplate koje stižu na vreme.
Izvor: Danas
Foto: Danganhfoto, Pixabay

