јул 2009

Udvostručen broj prigovora, kako se navodi u izveštaju NBS, rezultat je povećanog broja pritužbi klijenata banaka. Na usluge banaka stigla su 334 prigovora, osiguravajućih društava 60, a lizing kompanija 13. Samo jedna pritužba upućena je na rad društava za dobrovoljne penzijske fondove, a niko se nije žalio na rad menjačnica.

Od ukupnog broja prispelih prigovora, postupanje je završeno za 63% prigovora, od kojih je 37% bilo osnovano. Od tih osnovanih prigovora, 38% je pozitivno rešeno. Centralna banka je istakla da je u junu na rad banaka stiglo 2,3 puta više prigovora u odnosu na prosečan broj prigovora u prvih pet meseci ove godine, i čak šest puta više nego u istom mesecu prošle godine. Klijenti banaka najčešće su se žalili zbog povećanja kamatne stope na kredite.

Preduzetnici u Srbiji se u uslovima ekonomske krize, pored smanjenja platežne moći stanovništva za kupovinu proizvoda i korišćenje usluga, suočavaju i sa problemom znatnog uvećanja sive ekonomije, rečeno je na sednici Izvršnog odbora Zajednice preduzetnika Privredne komore Srbije.

„Za šest meseci ove godine u Srbiji je ’nestalo’ 10.000 registrovanih preduzetničkih i zanatskih radnji, što je zabrinjavajuće jer je taj deo privrede do sada bio ’najžilaviji’”, rekao je potpredsednik Skupštine Zajednice preduzetnika Slavko Novaković. Veliki broj tih radnji „spustio je zavesu i otišao u sivu ekonomiju”, upozorio je Novaković, dodajući da one sada predstavljaju nelojalnu konkurenciju preduzetnicima koji se na legalan način bave svojim poslom. Prema podacima Svetske banke, od tri do četiri milijarde evra u Srbiji leži u „sivoj zoni”, podsetio je on i dodao da preduzetnici i zanatlije tu „crnu ekonomiju” danas ne mogu podneti.

Komercijalna banka je sklopila ugovor sa Evropskim fondom za jugoistočnu Evropu na osnovu kog je u svojim filijalama počela odobravanje kredita preduzetnicima, mikro i malim preduzećima u privatnom vlasništvu. Za te namene je izdvojeno 20 miliona evra, a krediti će biti odobravani za finansiranje obrtnih sredstava, izvoza, zaliha i potraživanja. Rok otplate je 36 meseci, uz grejs period do tri meseca.

Brazil bi, prema procenama, u godini do marta 2010. mogao da proizvede 43,5 miliona vreća (60 kilograma) arabike, 11 odsto više nego u prethodnoj, s obzirom na ciklični karakter proizvodnje slaboj 2007/08. Arabika je početkom jula plaćana 1,17 dolara po libri nakon što joj je tokom juna cena pala 13 odsto dok je u poređenju sa višemesečnim maksimumom iz 2. juna oslabila 18 procenata.

Za tri meseca, do maja, cena kafe je povećana 23 odsto i prvih dana juna dostigla je 1,42 dolara, najviši nivo za gotovo devet meseci, a zbog bojazni od slabljenja isporuka iz Centralne Amerike i Kolumbije. Pad isporuka tih premijum kafa pogurao je cene i premijum kolumbijska je postigla 1,20 dolara, najviše od oktobra 2001. Pržioničare je to nateralo da se okrenu jevtinijim izvorima. U Londonu je prvih dana jula tona jevtinije robuste plaćana 1.334 dolara.

Na prezentaciji studije „Crna Gora u 21. veku u eri kompetitivnosti”, Veselin Vukotić, rukovodilac projekta Ekonomski razvoj izjavio je da Crna Gora može dostići standard građana najrazvijenijih evropskih zemalja ako njena ekonomija bude rasla po prosečnoj stopi od 11%, ako bude otvorena s uravnoteženim budžetom i zasnovana na znanju, dok Besim Ćulahović s Ekonomskog instituta iz Sarajeva smatra da se Crna Gora nalazi pred izborom hoće li krenuti prema društvu blagostanja ili siromaštva. „Za blagostanje se mora napraviti razvojna paradigma. Bez ozbiljne transformacije društvo nema uspeha”, rekao je Ćulahović dodajući da male zemlje imaju mnogo veće razvojne mogućnosti, ali moraju biti otvorene i slobodne.

Najveći dio ove sume, 12,1 biliona dolara otpada na SAD, dok je Evropsku unija sprečavanje totalnog kolapsa koštalo 5,3 biliona dolara. Naravno, ovo nije konačna cifra jer svoj doprinos davale su i vlade ostalih zemalja u svijetu, od Kine, Japana, Rusije, ali u poređenju sa sumama koje su izdvojile vlade SAD i EU, sve je ostalo “sitniš” koji se mjeri u najboljem slučaju desetinama ili stotinama milijardi dolara.

I dok je, barem za sada, opasnost od globalnog finansijskog sloma sa kataklizmičnim posljedicama izbjegnuta, pitanja kako se sve to desilo te ko je odgovoran ne postavljaju se baš prečesto, a zahtjevi za konkretnom odgovornošću skora nikako.

Za sve je kriv David Bowie

Pojedini ekonomski eksperti poluozbiljno tvrde da je glavni krivac – David Bowie. Još 1997. godine Bowie, koji po osnovu autorskih tantijema za prošle muzičke hitove godišnje inkasirao nekoliko miliona dolara, pametno je zaključio da je život kratak. Danas jesi, sutra nisi, pa je veliko pitanje da li će biti u prilici da potroši u narednim godinama novac od tantijema kako bude pristizao. A i nije mu se dalo čekati.

Tako je fino izračunao koliko bi tokom narednih desetak godina trebao inkasirati od tantijema za bivše i buduće hitove i došao do zbira od nekih pedesetak miliona dolara. Potom je na prodaju ponudio obveznice u vrijednosti od pedesetak miliona dolara, naravno uz popust zainteresovanim investitorima.

Bowie je tako unaprijed uzeo novac na koji bi morao čekati godinama, a investitori su računali na zaradu koju će ostvariti tokom narednih desetak godina, pri čemu je garancija za isplatu ovih obveznica bio prihod od Bowievih tantijema.

Na isti način postupale su i američke banke tokom prethodnih desetak godina. Bankari, istina, nisu nešto muzički nadareni pa ne mogu računati na autorske tantijeme, ali su se sjetili hipoteka.

Iz dana u dan u SAD sve više novca je dijeljeno i šakom i kapom, svakome ko je barem prošao pored banke, i to kao kredit za kupovinu kuće. Naravno, kao osiguranje za dati novac, banka je upisivala hipoteku nad kućama kupljenim njihovim novcem.

Dugoročni kredit za kupovinu kuće uz odgovarajuću kamatu bankarima je donosio pristojnu zaradu, ali ne u komadu već tokom narednih 15 do 20 godina dok se kredit otplaćuje. Veliki umovi razmišljaju slično, pa su kreativci sa Wall Streeta, došli na istu ideju kao i Bowie, da unaprijed dođu do novca na koji bi inače čekali desetak i više godina.

Na prodaju su zainteresovanim investitorima bankari tako ponudili nove “papire” takozvane “CDS-ove” (credit default swap) čija je nominalna vrijednost bila jednaka vrijednosti odobrenih hipoteka koje su predstavljale garanciju za njihovu naplatu.

Ovi papiri su prodavani uz odgovarajući popust, bankarima se isplatilo dobiti nešto manje novca ali odmah umjesto čekanja na puni iznos tokom narednih dvadesetak godina. I što je još važnije, riješili su se brige oko naplate hipoteke.

Kupci su opet mogli računati na dugoročnu zaradu, rizik je skoro pa nikakav. I igra je počela.

Bankarima ne treba kontrol

Spretni berzanski špekulanti brzo su prepoznali sjajnu priliku za zaradu jer su se ovakvi papiri smatrali izuzetno sigurnim ulaganjem, gotovo bez ikakvog rizika, a porastom njihove popularnosti rasla je i potražnja, pa samim tim i cijena na tržištu.

Vrata za nadolazeću katastrofu širom su otvorena nakon što su američki Kongres i administracija tadašnjeg predsjednikaClintona, pod firmom deregulacije tržišta ukinuli i ono malo nadzora i regulativa koje su kako tako davale neki vid kontrole nad ovim segmentom finansijskog tržišta. Obrazloženje koje je ponuđeno kongresmenima bilo je da se “ radi o suviše komplikovanoj materiji da bi je razumjeli laici, te da bi sve trebalo prepustiti tržištu i osjećaju odgovornosti bankara”. I da sve bude zanimljivije, kongresmeni su bez puno priče prihvatili ovakvo obrazloženje, složivši se sa tvrdnjom da je ta materija za njih prekomplikovana.

Ovaj potez omogućio je da se među kupcima nađu i najveći institucionalni investitori poput penzionih fondova, kojim je inače dozvoljeno ulaganje samo u najsigurnije vrijednosne papire poput državnih obveznica i dionica najboljih kompanija i banaka.

Kada se na pijaci pojave veliki kupci, poput penzionih fondova i investicijskih fondova, koji raspolažu desetinama milijardi dolara cijene robe skaču u nebo, a balon bez pokrića počeo je ubrzano da raste.

U igru su se tada uključili i veliki špekulanti koji su na preprodaji ovih vrijednosnih papira ostvarivali više nego dobru zaradu.

Kako to obično biva, za velika ulaganja potreban je početni kapital, što veći to bolji. A zna se ko ima novac- banke. Tako su banke ponovo ušle na scenu ovog puta odobravajući kredite špekulantima za kupovinu papira kojima su pokriće – hipoteke.

Nemaš posao – kupi kuću

Ono što je potom uslijedilo teško je zamislivo običnim smrtnicima na Balkanu, za koje je dobijanje stambenog kredita jedna od gorih noćnih mora, a pronalaženje žiranta i dokazivanje platežne sposobnosti nemoguća misija.

Američke banke i paradržavne kreditne institucije Fredie Mac i Fanny Mae, počele su nemilice odobravati kredite za kupovinu kuća svakome ko je barem prošao pored banke. Kako se naknadno ispostavilo, krediti su dodjeljivani čak i ilegalnim useljenicima kao i nezaposlenim, pa je teško shvatiti kako je bilo ko pri zdravoj pameti i prosječno inteligentan, mogao vjerovati da će ljudi bez redovnih mjesečnih primanja uredno moći vraćati kredit.

Interes bankara je bio jasan, što više novca plasiranog u kredite to veća zarada, barem kratkoročno, a to se u praksi svake godione pretvaralo u bonuse direktorima banaka, koji su se mjerili desetinama i stotinama miliona dolara. A bonusi su, naravno, bili nagrada za uspješno poslovanje i rast profita.

Što je više novca završavalo kao krediti za kupovinu kredita, na tržištu je bilo sve više papira kojima su jedino pokriće bile upravo hipoteke za te kredite.

Svoj dio kolača potražile su i osiguravajuće kuće prodajući osiguranje za papire kojima su pokriće bile hipoteke.

Na papiru, sve je izgledalo savršeno i sve je funkcionisalo bez problema. Novac se obrtao, cijene ovih papira su rasle donoseći dobru zaradu svima uključenim u ovu trgovinu. Podstaknuti željom za brzom zaradom u igru sa američkim hipotekama su se uključile i najveće evropske banke, bilo direktno bilo indirektno, što je dodatno povećavalo potražnju i doprinosilo rastu cijena ovih papira.

Upozorenja malobrojnih ekonomskih stručnjaka da ovaj rast cijena ne može potrajati beskonačno te da je neminovnio da u jednom trenutku ovaj vještački naduvani balon pukne, niko nije želio čuti.

Potraga za većom budalom

U suštini čitava ova piramida nije bila ništa drugo nego najobičnija kladionica, gdje su se svi učesnici u igri praktično kladili i uzdali u sreću da će krediti kojima su kupovane kuće, i koji su bili pokriće za hipoteke kojima se masovno trgovalo, biti uredno otplaćivani. Razlika između obične lokalne sportske kladionice i ovakvog ulaganja je bila samo što su u klađenju na hipoteke ulozi bili mnogo veći, desetine i stotine milijardi dolara. Pri tome, svaki od investitora oslanjao se na “princip veće budale”, odnosno očekivanje da koliko god da je on platio ovaj papir da će se uvijek naći neko kome bi se taj papir mogao kasnije prodati po višoj cijeni i ostvariti zaradu.

Slom je počeo u 2008. godini, sa prvim znakovima krize u automobilskoj industriji. Kompanije su krenule u drastično rezanje troškova što je podrazumjevalo prije svega otpuštanje zaposlenih. Ostajući bez posla i primanja ljudi više nisu bili u prilici da redovno otplaćuju kredite za kupljene kuće.

Smanjenje potrošnje lančano je dovodilo do novih otpuštanja u drugim kompanijama, sve više ljudi nije bilo u stanju da vraća uzete kredite pa je logična posljedica bila pad cijena nekretnina.

Tada je uslijedio šok i otkriće da je “car go” i da papiri kojima se trgovalo u suštini nemaju nikakvo pokriće. Val panike je krenuo i počela je bjesomučna rasprodaja vrijednosnih papira kojima je jedino pokriće bilo hipoteke. Preko noći ,“apsolutno pouzdani” i “najsigurniji” vid ulaganja pretvorio se u bezvrijedne papire .

Prva posljedica bila je da se preko noći u bankarskim knjigama desetine i stotine milijardi vrijedna papirnata imovina pretvorila u nulu što je značilo da su banke umjesto debelog plusa suočene sa nezamislivim minusom u poslovanju.

Najveći gubitnici postali su penzioneri jer se na isti način imovina privatnih penzionih fondova, koji su značajan dio novca ulagali u papire sa pokrićem u hipotekama, pretvorila u prah. Višegodišnje ulaganje u budućnost jednostavno je isparilo a buduće i sadašnje penzionere u SAD ostavilo bez najvećeg dijela novca.

Banke i osiguravajuća društva za koje se vjerovalo da su jednostavno preveliki da bi mogli propasti, nestali su sa scene, a gospodari svjetskih finansija nakon izgubljene kockarske partije, ceh su ispostavili vladama odnosno poreznim obveznicima.

U svjetski finansijski sistem ubrizgane su što direktno, što indirektno hiljade milijardi dolara. Zvanični paketi za pomoć ekonomiji vrijedni stotinama milijardi dolara, tek su vrh ledenog brijega.

Milijarde koje nisu pojeli skakavci

Bez puno pompe, iza scene ubrizgane su mnogo veće sume, kroz otkup sada bezvrijednih papira od banaka, izdavanje garancija ili direktno dokapitaliziranje finansijskih institucija, u čemu je prednjačila američka centralna banka (FED).

Vlade su dio ovog novca obezbjedile kroz zaduživanje a najvećim dijelom jednostavnim štampanjem para ostavljajući za kasnije razmišljanje kakve će to imati dugoročne efekte.

Nakon što su najveće banke i globalni finansijski sistem intervencijom vlada spašeni od totalnog kolapsa, počela su na vidjelo da izlaze šokantna otkrića.

Za stotine milijardi dolara ubrizganih koncem prošle godine u najveće američke banke, niko nema pojma gdje su na kraju završile. Banke jednostavno neće da kažu a američka vlada baš i previše ne insistira na ovim sitnicama.

Za dio novca se ipak zna gdje završio, kao bonusi vodećim manadžerima, vrijedni desetine i stotine miliona dolara, za njihov “uspješan rad”.

Pitanje koje se ne postavlja je a ko je u čitavoj gužvi zaradio. Početkom prošle godine kada se papirima sa pokrićem u hipotekama, na finansijskom tržištu trgovalo punom parom i kada su cijene bile rekordno visoke, onaj ko je prodavao ostvarivao je ogromnu zaradu.

Ko su bili prodavci i gdje završio taj novac, a očigledno je riječ o stotinama i hiljadama milijardi dolara, možda se jednog dana i utvrdi. Ili to ostane jedna od brojnih neriješenih misterija u svemiru.

(Dražen Simić, www.zurnal.info)