Kinesko tržište mleka i mlečnih proizvoda od 2008. raste po stopi od 40 odsto godišnje, a njeni nekada siromašni stanovnici danas spremno troše na adaptirano mleko za decu, sireve, jogurt ili sladoled. Mogu li naši proizvođači da osvoje delić kineskog mlečnog tržišta? Nažalost, teško da je to moguće, kažu stručnjaci. Za utehu objašnjavaju da bi izvoz značajnijih količina domaćeg mleka i prerađevina u Kinu bio neisplativ sve i da je domaće tržište potpuno sređeno, a stočarstvo u usponu – kao što nije.
Da Srbija intenzivno pregovara sa Kinom o ispunjavanju uslova za izvoz domaćeg mleka i mlečnih proizvoda na najbrže rastuće tržište te robe u svetu saznali smo prvog aprila, a da se ne radi o šali potvrdila je i ministarka poljoprivrede Snežana Bogosavljević Bošković, koja je izjavila da su u toku pregovori kako bi naši proizvođači dobili priliku da mleko i mlečne proizvode plasiraju u Kini. A tamo su prilike takve da bi im se obradovao svaki potencijalni izvoznik: tržište je vredno oko četiri milijarde dolara, domaća mlečna industrija je još mlada i njena proizvodnja raste daleko sporije od tražnje. Kineske mlekarske kompanije takođe moraju da se nose i sa veoma negativnim imidžom u domaćoj javnosti, koji je zacementiran aferom „melamin u mleku“ 2008. godine, kada je zbog prisustva te kancerogene supstance u mleku za prihranu život izgubilo šest beba dok se čak 54.000 odojčadi razbolelo.
Loš imidž tamošnjih proizvođača u kombinaciji sa rastućom kupovnom moći nove srednje klase spremne da potroši da bi uživala u robi istog kvaliteta kakva je na raspolaganju na Zapadu, uz poboljšanje logističkih i skladišnih kapaciteta pretvorilo je kinesko tržište u obećanu zemlju za mlekadžije – posebno one sa Novog Zelanda, iz Australije, SAD, Francuske, Nemačke pa sve do Grčke, koja tamo plasira svoj nadaleko poznati jogurt. Što nas dovodi do prvog problema za Srbiju, zemlju u kojoj je proizvodnja mleka i mlečnih proizvoda večita razvojna šansa. „Kinesko tržište nije mesto gde se plasira nespecifična, neoplemenjena roba, a naša mlekarska proizvodnja tamošnjim takmacima nije konkurentna ni ponudom, ni kapacitetima, ni produktivnošću. Nemamo načina ni da je brzo i povoljno transportujemo. Za naše mleko i mlečne proizvode Kina nije šansa već zabluda“ smatra agroekonomista Milan Prostran, koji kinesko-srpsko/jugoslovensku poljoprivrednu saradnju prati još od 1978, kada je kao šef kabineta saveznog ministra poljoprivrede imao priliku da prati prvu posetu Beogradu kineskog ministra iz istog resora, general-pukovnika Ša Fenga.
Pekinška patka u mleku
Međusobna trgovina poljoprivrednim proizvodima je tada, kao i danas, bila simbolična, a ishod posete ministra Fenga kao da je nagovestio da se ništa neće menjati ni gotovo pet decenija kasnije. Kako svedoči Prostran, konkretni koraci tada napravljeni u jugoslovensko-kineskoj poljoprivrednoj razmeni sveli su se na to da je Beograd postao bogatiji za prvi kineski restoran nazvan, naravno, „Peking“, da je PKB počeo da proizvodi prepeličja jaja i da je krenuo da „razmišlja o ozbiljnijoj proizvodnji pataka, inspirisan specijalitetom „pekinška patka“. Uprkos naporima jugoslovenskog, a tokom devedesetih i srpskog rukovodstva, da ubede kineske partnere da prošire saradnju, na kraju je rezultat uvek bio da za Kinu ode ona roba koja je zaista konkurentna a koja može da se transportuje bez rizika da izgubi kvalitet. To, međutim, nisu bili mleko, sir ili maslac, već su Kinezi kupovali merkantilni i semenski kukuruz i suncokret. „Uspeli smo da prodamo i jednu tehnologiju proizvodnje belog vina i to bi bilo to“, priseća se Prostran, koji smatra da eventualnu izvoznu šansu za Kinu treba i dalje tražiti u žitu, dok bi mleko i mlečne proizvode trebalo plasirati sigurnim kupcima u CEFTA komšiluku i u Ruskoj federaciji.
Sa druge strane, naglašava da svakako treba pozdraviti svaki napor države ka uklanjanju barijera u trgovini sa Kinom. Upravo na tome radi Ministarstvo poljoprivrede, koje podseća da je kineska delegacija već posetila našu zemlju u martu 2014. godine, kada su i domaći sistem veterinarske kontrole i tri pregledana proizvodna objekta za klanje goveda i ovaca dobili pozitivne ocene u pogledu ispunjavanja važećih standarda na kineskom tržištu. „Uprava za veterinu je u međuvremenu pokrenula i procedure za odobravanje izvoza proizvoda od mesa i mleka, uključujući i adaptirano mleko za bebe, a obavljene su i pripreme za dolazak inspekcijskih timova sa mandatom za pregled objekata i proizvodnih procesa“, kažu za B&F u tom ministarstvu. Očekuju i skoro određivanje datuma posete delegacije nadležnog organa Kine. „Tada će se izvšiti pregled objekata proizvođača koji su zainteresovani za izvoz mleka, proizvoda od mleka i adaptiranog mleka za bebe. Ukoliko je inspekcijski pregled povoljan, biće potpisan protokol o izvozu tih proizvoda, u kome će biti definisani standardi, procedure prilikom izvoza robe na kinesko tržište, kao i veterinarski sertifikat, koji moraju da prate pošiljku prilikom izvoza“ naglašavaju u ministarstvu.
Trka vezanih nogu
„Ako neko iz Srbije ima ambicija i mogućnosti da nastupi na kineskom tržištu, ne treba ga sputavati“, zaključuje Milan Prostran, ali ipak veruje da će teško to biti neko od mlekadžija, pošto do stvaranja viška te robe, koju sada možemo da izvezemo, nije došlo zbog povećanja produktivnosti ili značajnih ulaganja u preradu. Prema njegovim rečima, ključ leži u padu kupovne moći, dok je drugi razlog to što se, zbog međusobnih sankcija EU i Rusije, viškovi mleka i ostale robe iz Unije, koje bi inače završile u Rusiji, pojavljuju na našem tržištu koje više nije zaštićeno carinama. Posledica toga je da su prerađivači smanjivali otkup domaćeg mleka pa je krajem aprila, posle apela proizvođača i prerađivača mleka, reagovala i Vlada tako što je odlučila da za Robne rezerve otkupi mleko u prahu proizvedeno od domaćeg mleka u vrednosti od 500 miliona dinara, i tako ublaži problem tržišnih viškova sirovog i mleka u prahu.
Srbija trenutno raspolaže sa oko milion grla goveda, među kojima je oko 300.000 muznih krava prosečne produktivnosti od 2.500 litara mleka godišnje, što je skoro tri puta manje od evropskog proseka. „Srbija danas nije u stanju da sačuva svoje posrnulo i devastirano stočarstvo od konkurencije iz Evropske unije a kamoli da nastupi kao iole ozbiljan ponuđač na kineskom tržištu“, oštra je Sanja Bugarski, predsednica Centralne asocijacije proizvođača mleka Vojvodine i vlasnica farme krava u Kuli.
Dugačka je lista preduslova da se kompleksna i investiciono zahtevna proizvodnja mleka organizuje tako da bude razvojna komponenta poljoprivrede, a Sanja Bugarski podvlači da ni jedan zadatak sa te liste nije sproveden u delo. „Srbija nema strategiju razvoja stočarstva, niti kulturu među ministrima da sprovode u delo makar ono korisno što je njihov prethodnik postavio na noge. Bez precizne strategije, mi ne znamo ni gde želimo da budemo kada je reč o stočarstvu, niti šta na tom putu treba da se uradi. Niko ne zna da li su nam potrebna porodična gazdinstva sa 20, 50, 150 ili 5.000 krava. Zašto je to važno? Pa ne možete subvencionisati sa istim iznosima onoga ko ima pet krava i onoga ko ima 5.000 krava“. Poražavajuće je, ocenjuje naša sagovornica, to što Srbija već 20 godina pravi nezavisnu laboratoriju za uzorkovanje i analizu sirovog mleka. Dok ona ne proradi u punom kapacitetu, prerađivači uzorkuju mleko svojih dobavljača – farmera, sami određuju kvalitet, a na osnovu toga i otkupnu cenu. Subvencije i regresi su, dodaje, na izuzetno niskom nivou pa naši proizvođači ni u snu ne mogu da budu konkurentni evropskim – a kakvi preduslovi za razvoj, takvo je, zaključujuje, i stočarstvo u Srbiji, „jedinoj zemlji koja misli da može svašta, a da na kraju ne uradi ništa“.
Milica Rilak
broj 117, maj 2015.