Ko god da se nakon izbora ustoliči u fotelji čuvara državne kase, pogled će mu se veoma brzo zaustaviti na vitrini sa „porodičnim srebrom“, napisao je u martovskom broju Biznisa & Finansija, naš saradnik Nenad Gujaničić. I zaista to se i desilo. Novi premijer Aleksandar Vučić najavio je da će Telekom Srbije morati da se proda. Izvesno je dakle da će se balast nagomilanih dugova i budžetski deficit na vrhuncu, barem delimično, pokrivati prodajom državne imovine. Iako je teško govoriti o preciznijim sumama, nesumnjivo je da je njena vrednost na apsolutnom tranzicionom minimumu.
B&F Plus
Drugi svetski rat je uništio i oslabio najveći deo Evrope a Hladni rat razdvojio je Kontinent na zasebne i suprotstavljene polovine. Zapadu je bila potrebna američka vojna i finansijska podrška kako bi ponovo izgradio ekonomiju i obezbedio se od spoljnih opasnosti. Trideset godina kasnije, Zapadna Evropa uzdigla se kao ekonomska supersila i kolevka države blagostanja. Osim posleratnog prosperiteta i uspešnog prilagođavanja globalizaciji nakon šoka iz sedamdesetih, najvažniji činilac uspona Evrope je njen ubrzani proces integracije, osnivanje i proširivanje Evropske unije.
Birokratija je na svom istorijskom putu pobede prvo prevladala crkvu, pa monarhe, a predstavljala je noćnu moru čak i za diktatore poput Hitlera. Nisu joj odolele ni države kojima mnogi danas zavide na demokratskim slobodama, uređenosti i standardu.
Od učiteljica, arhitekata preko slikarki i profesorki jezika, u Srbiji je iz dana u dan sve više žena majki koje u potrazi za poslom ili zbog toga što su ga izgubile kad su zatrudnele, pokreću sopstveni biznis.
Skoro svaki naučno-fantastični siže koji uključuje vremenska putovanja podrazumeva akciju uklanjanja Hitlera. Iako uklanjanje takvog jezivog ljudskog bića zvuči opravdano – to, verovatno, ipak nije dobra ideja, piše Din Barnet u londonskom Gardijanu.
Mada izgleda da se ekonomija Evrope oporavlja, nesaglediva planina dugova i dalje raste. Jer, nisu samo problem dugovi koje imaju države: još kud i kamo veće dugove imaju kompanije i građani, donosi Deutsche Welle.
Stručnjak za finansije Danijel Štelter ne misli da prolazimo kroz „krizu banaka“, niti kroz „krizu državnih dugova“. Za njega su sve to tek detalji jedne opšte krize gde se troši više nego što se ima i gde se nesmetano gomilaju dugovi. Od 1980. se ukupno zaduženje država, preduzeća i domaćinstava više nego udvostručilo, sa 160% na preko 320% BNP-a.
U svojoj knjizi „Dužnička bilionska bomba“, Štelter pokušava da iznađe odgovor i zašto se to dogodilo. U osnovi, smatra kako je koren u pogrešnoj ekonomskoj i fiskalnoj politici koja se vodila po raspadu socijalizma. S obzirom na opštu globalizaciju, Zapad je izložen oštroj konkurenciji sa „jeftinog“ istoka, pre svega iz Azije.
Prihodi država počeli su da se smanjuju jer su i stope rasta postale manje, ali su države radije birale ugodniji put: zaduživale su se. Jer, dok se Amerikanci zadužuju kako bi kupili kuću „na kredit“, države Evrope se zadužuju kako bi plaćale socijalne izdatke.
Kad se novac nudi, zašto da se ne troši?
Naročito drastična razlika između troškova i stvarnih prihoda videla se u zemljama juga Evrope. Tome je uveliko doprinela i zajednička evropska valuta evro, za koju se dugo mislilo kako garantuje i jednako, ravnomerno blagostanje u čitavoj Evropi. „Evro je najavljen na samitu u Madridu 1995. i dve godine kasnije su kamate praktično svuda pale na nivo kakav plaća Nemačka za svoje dugove. Tako su se zemlje zaduživale i povećavale plate“, smatra i Hans Erner Sin, predsednik ifo-instituta.
Sve je bilo dobro dok je i tržište bilo spremno da daje uvek nove kredite. Ali, 2007. godine „pukao je balon“ sa kreditima za nekretnine, prvo u SAD, a onda je kriza zahvatila i Evropsku uniju. To je, potom, stvorilo sumnju, da li će jedna zemlja zone evra – Grčka – plaćati svoje dugove, i nakon toga su i svi drugi postali svesni svojih dugova.
Ali, zapravo, smatra Moric Šularik sa univerziteta u Bonu, Grčka je tu potpuni izuzetak. Krize na primer u Irskoj i Španiji nemaju baš ničega zajedničkog sa državnim dugovima tih zemalja: „To su bile klasične krize prenaduvanih vrednosti nekretnina koje su bile finansirane uz mnogo kredita, delimično i iz inostranstva. A onda se srušila ta kuća od karata“, smatra bonski profesor.
Uvek su problem privatni dugovi
Doduše, nakon toga je i državni dug u tim zemljama naglo porastao jer je trebalo spasavati banke koje su se našle u nevoljama. Ali i dalje lavovski deo ukupnog duga, na primer 2,5 biliona evra u Španiji, čine privatni dugovi: oko 70 odsto. Irska je, doduše, napustila „zaštitni kišobran“, ali i tu zemlju opterećuje planina dugova koja je četiri puta veća od njenog ekonomskog učinka u jednoj godini, a više od dve trećine tih dugova su oni koje su napravile kompanije i domaćinstva.
Šularik je analizirao 90 kriza koje su potresale razne zemlje sveta od 1870. do danas i došao je do zaključka kako su, po pravilu, sve krize i slomovi finansijskog tržišta posledica tih privatnih dugova. Konkretno, u slučaju Grčke, to onda znači da je tamo postavljena i pogrešna dijagnoza i određena pogrešna terapija: štednja.
Kada je štednja, naime, u središtu pažnje neminovno se događa da mere štednje guše ekonomski rast i sve postaje samo još gore, uključujući i dugove, smatra Danijel Štelter. S druge strane, ni nekakvi novi veliki krediti neće pomoći Grčkoj da odjednom postane obećana zemlja. Po njegovom mišljenju, barem u slučaju Grčke, jedino je rešenje – novo opraštanje dela duga, jer će se, u protivnom, Atina još decenijama nalaziti zakopana u istim nevoljama.
Ali, postavlja se pitanje šta onda činiti s dugovima za koje i stručnjaci smatraju da su najveći problem – dugovima preduzeća i građana? U našem globalnom svetu je sve povezano jer i kineska ekonomija raste tek računajući da će kupci njihovih proizvoda na Zapadu to platiti – jednog dana. Na to pitanje, ipak, još uvek nema odgovora.
Ni štednja ni reforme danas nisu predmet spora, izuzev u programima nekih stranaka koje su potonule ispod cenzusa, ali obrazloženje za smanjivanje javnog sektora je jabuka razdora među stručnjacima. Posledice koje bi iz tog pokušaja mogle proizaći još i više.
Posle deceniju i po tranzicije – ista meta, isto odstojanje. Takav zaključak čovek stiče kad baci pogled na spisak problema koje je ekonomista i urednik „Kvartalnog monitora“ Milojko Arsić sastavio da bi svima bilo kristalno jasno zašto je potrebno sprovesti temeljne reforme u Srbiji. Na vrhu te liste je činjenica da je fiskalni deficit naše zemlje već drugu godinu za redom najviši među zemljama Centralne i Istočne Evrope, a planirani konsolidovani manjak u kasi za 2014. godinu od 7,1% BDP, apsolutni rekorder na celom starom kontinentu.
Već na drugom mestu „Arsićeve liste“ je predimenzioniran i neefikasan javni sektor. Slede ocena da u našoj zemlji još nije zaživela tržišna ekonomija i upozorenje da se domaća privreda na početku godine suočava sa usporavanjem rasta, a da su brojne delatnosti u recesiji. „Pri tome“, naglašava Arsić za B&F, „reforme nisu zamena za štednju – do nje mora doći, a reforme samo povećavaju šansu da štednja ne bude uzaludna.“
Nova Vlada, savetuje naš sagovornik, treba da radi na nekoliko frontova u isto vreme. „Mora, za početak, da obezbedi uštedu od barem 400 mil EUR do kraja godine kako bi umanjila rizik krize javnog duga. Zatim da postavi temelje penzijske i reforme javnog sektora uz konkretne planove ušteda u zdravstvu, državnoj administraciji, obrazovanju i ostalim „potrošačima“ kao i da ubrza promene privrednog ambijenta kroz usvajanje Zakona o radu, stečaju i privatizaciji. „Reforme su, dakle, neizbežne a bolne su zato što će morati da obuhvate smanjenje dohodaka koji se finansiraju od strane države“ kaže Arsić. On se zalaže za scenario koji uzima u obzir i potrebe države i „izdržljivost“ onih na kojima će se štedeti: predlaže da se plate u javnom sektoru i penzije smanje za 10%, s tim da kod penzija linearno smanjenje može da bude zamenjeno solidarnim porezom na one više od minimuma.
„Smanjenje plata i penzija za 10% obezbedilo bi uštede od oko 2% BDP (približno 660 mil EUR, 1%BDP~330 mil EUR). Smanjenje plata uz solidarno oporezivanje penzija viših od minimalne dovelo bi do uštede od 1,5% BDP dok bi izbegavanje smanjivanja ili oporezivanja penzija zahtevalo da plate budu smanjene za 25%“ izračunao je Arsić. On insistira na tome da bi takav sistem ušteda podrazumevao i postepeno, sistematsko smanjenje broja zaposlenih u javnom sektoru, što bi bio proces koji bi trajao godinama. „Masovno i brzo otpuštanje, koje bi dovelo do pada kvaliteta i dostupnosti usluga, ne bi bilo prihvatljivo. To ne bi bilo dobro ni za dugoročni ekonomski rast, a ni socijalno nije prihvatljivo“ upozorava Arsić.
Štednja, od Bugarske do Baltika
Ukoliko se odluči na štednju u javnom sektoru preko smanjenja izdvajanja za zarade ili otpuštanja zaposlenih, nova Vlada bi prethodno morala da baci pogled na iskustva gotovo svih evropskih zemalja, kao i na glavne „zvezde“ ekonomske krize, Grčku i Španiju. Međunarodna organizacija rada (ILO) analizirala je metode štednje, od zamrzavanja i linearnog smanjenja zarada u Estoniji, Irskoj, Litvaniji ili Rumuniji, ukidanja bonusa ili tzv. 13. plate u Grčkoj i Mađarskoj do smanjenja minimalne zarade za 22%, što je takođe uradila Grčka. Rezultati studije ILO trebalo bi da zabrinu svakog „osterijanca“: linearno smanjenje zarada dovelo je do širenja jaza između bolje i lošije plaćenih u javnom sektoru, a one niže plaćene je u velikom broju slučajeva gurnulo ispod linije siromaštva. Fenomen je čak i dobio ime „public sector working poor“, i raširio se Evropom. U Mađarskoj je na taj način pogođen svaki drugi radnik srednjeg nivoa obrazovanja u javnom sektoru. U Češkoj, Poljskoj i Mađarskoj je, zbog takvih mera štednje, došlo do masovnog iseljavanja visokoobrazovanih kadrova, uključujući doktore, medicinske sestre i tehničare i profesore.
Smanjenje broja zaposlenih je, sa druge strane, dovelo do povećanja obima posla za preostale radnike, uz smanjenje ili nepokrivanje troškova prekovremenog rada, za šta su se neke zemlje odlučile. ILO u svojoj studiji upozorava da se javni sektor tako od „bastiona radničkih prava i modela za druge poslodavce“ pretvorio u imitaciju najgorih osobina privatnog sektora. Uz to, manjak osoblja u bolnicama ili školama podrazumeva i produžavanje lista čekanja ili „labavljenje“ standarda za broj učenika po razredu što, u krajnjem, utiče na kvalitet lečenja ili obrazovanja. ILO zato apeluje na Vlade da, osmišljavajući mere štednje, ne beže od socijalnog dijaloga i da uzmu u obzir različite efekte štednje na kvalitet i efikasnost javnog sektora ne samo u aktuelnom trenutku krize već i na duži rok.
Ovde treba podsetiti i na čuveno pitanje: da li je naš javni sektor realno veliki, ili ima ogroman udeo među zaposlenima zbog isto tako ogromne i rekordne nezaposlenosti u Srbiji? Dok aktuelno a tehničko Ministarstvo finansija i dalje prebrojava zaposlene u javnom sektoru (došlo se do broja od 781 hiljade zaposlenih ali i dalje nema potvrde da je taj broj i konačan), poređenje nekih dostupnih domaćih i evropskih podataka iz 2012. godine govori da je naš javni sektor daleko od „levijatana“. Prema podacima Svetske zdravstvene organizacije, imamo 21-og doktora na 10 hiljada stanovnika, dok je evropski prosek – 26. U prosveti je zaposleno 1,97% populacije, za razliku od evropskih prosečnih 3,46%. Evropa se, opet, diči sa 4,74% populacije angažovane u zdravstvu i socijalnoj zaštiti, dok je kod nas taj udeo duplo manji. Arsić, međutim, napominje da to što u nekim segmentima ima manjka zaposlenih ne znači da na nivou celog javnog sektora ne postoji višak, te da se u periodima krize, nažalost, mora štedeti i na potrebnim, a ne samo na nepotrebnim izdacima.
Politički ključ reformi
Kako, onda, Srbija da planira svoju štednju? Saradnik Instituta za noviju istoriju Srbije Aleksandar R. Miletić smatra da je najkorisnije uzeti u obzir iskustva Bugarske koja se, kaže, uporedno najviše mogu dovesti u vezu sa Srbijom. „To iskustvo pokazuje da mere budžetske štednje, ma kako rigorozne, ne znače mnogo bez strukturnih reformi, investicija sa strane i dinamičnog poslovnog okruženja u neposrednom susedstvu“, dodaje Miletić.
Baltičke zemlje, okružene podsticajnim poslovnim okruženjem u Nemačkoj, Poljskoj i Skandinaviji i ogromnim ruskim tržištem, imale su sve pobrojane elemente na raspolaganju tako da su se njihove reforme čak i u uslovima globalne recesije završile potpunim uspehom. Miletić podseća da su i bugarske fiskalne reforme mnogo obećavale na početku; Bugarska je recimo 2011, na osnovu tri (od četiri) Mastrihtska kriterijuma, bila uspešnija od evro-zone posmatrane kao celina. „Statistički uspeh, međutim, nisu pratile strukturne reforme, nije bilo investicija, narod je živeo sve gore, a socijalni nemiri eskalirali su početkom prošle godine i ne stišavaju se ni do danas“ upozorava Miletić i podseća da su programe budžetske štednje u Španiji i Grčkoj takođe obeležili masovni protesti, štrajkovi i drastičan pad bruto državnog dohotka.
Naš sagovornik priznaje da mu je teško da u Srbiji zamisli baltički scenario reformi, koji podrazumeva sprovođenje drastičnih mera štednje bez velikih socijalnih tenzija, štrajkova i uličnih demonstracija. Naime, tamošnje političke elite ponašale su se odgovorno, a problemi su rešavani bez populističke retorike i demagoških smicalica. Štaviše, građani Estonije i Letonije su na parlamentarnim izborima ponovo glasali za stranke koje su sprovodile nepopularne reforme.
Mi se, nažalost, ne uklapamo u baltičku priču ni političkom kulturom na kolektivnom nivou, ni političkim mentalitetom lidera. Uz to, umesto dinamičnog baltičkog ekonomskog okruženja, naša zemlja se nalazi okružena ekonomskim davljenicima ili potpuno zamrlim balkanskim ekonomijama.“ Pokušaj reformi radnog zakonodavstva pokazao je, prema njegovom mišljenju, od kakvog su štofa budući reformatori. Miletić ne vidi „izrazito populistički SNS“ kao političku stranku koja je sposobna i spremna da sprovede suštinske reforme, a pita se i kakve bi efekte one imale sve i da ih sprovedu, s obzirom na to da je i dalje na delu globalna recesija.
Miletić ipak smatra da se nakupilo političkog kapitala za sprovođenje reformi i da je to, paradoksalno, omogućila upravo ona društvena grupa koja bi trebalo da od tranzicijom desetkovane radničke klase preuzme teret „fiskalnog prilagođavanja“, „bolnih reformi“ i „racionalizacije.“ „To je srednja klasa, koja je održavala na vlasti proevropske partije neoliberalne provenijencije koje su joj zauzvrat obezbeđivale relativno blagostanje“ kaže Miletić. Prema njegovim rečima, budžetski deficiti na kojima je srednja klasa počivala su, s druge strane, veoma brzo postali prepreka i balast strukturnim reformama u ekonomiji.
„Tako se došlo do apsurdne situacije u kojoj se našla srednja klasa u procesu tranzicije: njeno veštačko održavanje bilo je garant izbornog uspeha onih koji su obećavali reforme, ali i smetnja njihovom sprovođenju kada bi „proevropske stranke“ došle na vlast. Čini se da je politika budžetskih ušteda u Srbiji na račun ovog staleža postala moguća od trenutka metamorfoze SRS-SNS, kada je konačno došlo do neoliberalnog sravnjivanja političkih razlika u zemlji.”
„Parazitiranje“ i ideologija
Malo koji žar političke borbe može da se poredi sa žarom kakvim se u domaćim medijima upravo ta i takva srednja klasa naziva parazitskom, preskupom i nesposobno-korumpiranom. Filozof i urednik portala Dvogled.rs Vladimir Milutinović u takvom etiketiranju vidi delovanje neoliberalne ideologije. „Verujem da je izraz “parazitski sistem“ nastao u sklopu opšte neoliberalne tendencije urušavanja javnih servisa u korist privatnog kapitala, bilo preko monopola koji oni obično imaju, bilo preko subvencija privatnom kapitalu. Inače, iako se može smatrati verovatnim da je javni servis na nekim mestima predimenzioniran iz razloga partijskog zapošljavanja, to ne znači da mi sada možemo izjednačiti na taj način zaposlene ljude i ljude „koji su nestručni“ ili „koji ništa ne rade“.
Osim toga, sada je nemoguće izdvojiti one koje su partijski zaposleni i otpustiti ih, pošto nigde ne piše da su tako zaposleni. I pored toga, čitav jedan sektor dobija krajnje negativan epitet „parazitski“ što pokazuje da razlog za to nije neka njegova realna osobina već činjenica da je u neoliberalnoj ideologiji prokažen kao takav. Bilo bi zanimljivo videti kako bi nastavnici u Finskoj, koja ima skoro stopostotno državno školstvo, reagovali na ideju da su paraziti.“
Milutinović smatra da je došlo do zamene teza kada se neophodnost štednje na nivou države povezuje sa „parazitskim“ javnim sektorom koji jedva čeka da potroši ono što su drugi stvorili. „Sigurno je da treba štedeti iz dva razloga: prvi je taj da je zemlja prezadužena a drugi razlog leži u tome da treba ukloniti koruptivne i nepotrebne troškove u sistemu, kojih ima puno. Međutim, oba ova razloga nemaju nikakve veze sa obrazloženjima da se zaposleni u javnom sektoru mogu otpuštati jer ih je „30% viška“ ili sa obrazloženjem da se javna preduzeća moraju privatizovati jer su recimo „neefikasna“ i puno koštaju državu. Naša „štednja“ je dakle posledica lošeg stanja naših institucija i naše zaduženosti, a ne posledica opštih ili specifičnih karakteristika našeg javnog sektora. Postoje stvari na kojima uopšte ne bi trebalo štedeti, kao što su obrazovanje ili zdravstvo“ naglašava Milutinović, i dodaje da, naravno, ni u tim oblastima ne treba razbacivati novac koga ima malo.
Milica Rilak,
Tekst je objavljen u aprilskom broju #106 časopisa „Biznis & Finansije“
Dok osiguravajuća društva i državne agencije pokušavaju da procene iznose šteta od ekstremnih klimatskih uslova koji su obeležili proteklu zimu, u naučnim krugovima se sve češće govori ne o globalnom zagrevanju, već o globalim klimatskim nedaćama. Njihovo pokrivanje u 2012. je bila najveća stavka u američkom budžetu, odmah iza troškova odbrane. U nacrtu Strategije poljoprivrede i ruralnog razvoja Republike Srbije od 2014. do 2024. godine gotovo da nema ni reči o obaveznom osiguranju registrovanih poljoprivrednih gazdinstava od mogućih rizika vezanih za ekstremne meteorološke događaje, dok o klimatskim promenama i njihovom uticaju na poljoprivredu postoji svega jedna i po stranica, ispunjena uglavnom uopštenim konstatacijama.
Protekla zima u Beogradu bila je izuzetno blaga, bez ekstremno niskih temeperatura i bez mnogo padavina. Ovakva zima je sigurno pogodovala iscrpljenim kućnim budžetima građana kao i istanjenim finansijskim resursima preduzeća i ustanova u Srbiji. Međutim, nije svuda na Severnoj hemisferi bilo tako. U Severnoj Americi ova zima će biti zapamćena kao veoma oštra, duga i teška, ispunjena ekstremnim snežnim i ledenim padavinama.
Milioni stanovnika istočne obale SAD su mogli da osete sve posledice jedne od najhladnijih zima u poslednjih sto godina. Hladni talas se više puta širio Centralnom nizijom od Kanade do Teksasa. Brojni udesi na putevima, prekinuto snabdevanje električnom energijom, otkazani letovi, zaleđene ulice kojima se nije moglo niti hodati niti voziti, raspuštene škole, brojni padovi i povrede ekstremiteta, smrzavanje beskućnika, sve to je obeležilo zimu 2013/2014. u Severnoj Americi. U Velikoj Britaniji poplave su nanele velike štete mnogim domaćinstvima i kompanijama.
I dok osiguravajuća društva i državne agencije pokušavaju da procene iznose šteta od ekstremnih klimatskih uslova koji su obeležili proteklu zimu, u naučnim krugovima se sve češće govori ne o globalnom zagrevanju već o globalnim klimatskim nedaćama, koje već više godina unazad drastično pogađaju sve.
Štete potcenjene
Precizne procene govore da je 2012. godine trošak klimatskih nedaća u SAD iznosio preko 140 milijardi dolara. Najveći deo ovih troškova, preko 96 milijardi dolara, pokriven je od strane države, tj. iz budžeta. Privatne osiguravajuće kompanije pokrile su znatno manje, oko 33 milijarde, dok je nešto više od 10 milijardi palo na vlasnike imovine, kao neosigurana šteta. Ako se izuzmu rashodi državnog budžeta namenjeni odbrambenim potrebama, kao najveća stavka se javlja upravo ovih 96 milijardi namenjenih pokrivanju šteta od ekstremnih klimatskih događaja, što je iznosilo oko 16% ukupnih budžetskih nevojnih rashoda.
Ovaj iznos je bio osam puta veći od budžeta Agencije za zaštitu životne sredine (Environmental Protection Agency, EPA), više od tri puta veći od rashoda za nauku, tehnologiju i istraživanje svemira i skoro dvostruko veći od rashoda za međunarodnu politiku i diplomatiju. Najveći deo državnih sredstava namenjenih pokrivanju šteta od posledica klimatskih promena bio je alociran preko Federalne agencije za upravljanje vanrednim situacijama (Federal Emergency Menagement Agency, FEMA) i iznosio je oko 67 milijardi dolara 2012. godine. Sa pomenutim iznosom se jedino mogu porediti rashodi ove agencije iz 2005. godine, kada je bilo više uragana, uključujući i velike uragane Katrina i Rita.
Ovakav trend je nastavljen i 2013. godine, kada je širom SAD zabeleženo sedam vremenskih nepogoda koje su imale za posledicu štete veće od milijarde dolara. Te godine u klimatskim nedaćama izgubljeno je i 114 života, a definitivna procena ekonomskih šteta još nije objavljena. Uragani, snežne oluje, poplave, ali i suše, toplotni talasi i šumski požari uzimaju sve veći danak. Kada je reč o ekonomskim štetama, zabrinjava činjenica da se najveći deo pokriva novcem poreskih obveznika, tj. iz državnog budžeta, dok privatne osiguravajuće kompanije pokrivaju tek između 20% i 25% ukupnog iznosa. Organizacija „Centar za američki progres“ je iznela podatak da je ukupni iznos šteta od klimatskih nepogoda, koji pada na poreske obveznike, u periodu od početka poreske 2011. do kraja poreske 2013. godine iznosio 136,5 milijardi dolara, ili oko 400 dolara po svakom domaćinstvu.
Posebno zabrinjava i tvrdnja da država zapravo ne zna tačno koliki je bio pravi iznos šteta, ta da je potrebno preispitati dosadašnje metode procene i na nihovim osnovama dobijene serije podataka. Tek na osnovu toga se mogu realno sagledati trendovi šteta u budućnosti. Dosadašnji rezultati analiza i projekcija, zapravo, skrivaju prave dimenzije problema. Takođe, smatra se da država daleko više troši na sanaciju posledica klimatskih nepogoda nego na njihovu prevenciju.
Slična je situacija je i u Velikoj Britaniji, gde poplave predstavljaju najčešći oblik posledica ekstremnih klimatskih događaja. Procenjuje se da se u Velikoj Britanji, od oko 28 miliona nekretnina, 6 miliona nalazi u zonama koje su veoma podložne poplavama. Otuda su štete u periodu 2007-2012. godine procenjene na oko 1,5 milijardi funti godišnje, što umanjuje stopu privrednog rasta u intervalu od -0,01% do -0,3% BDP. Predviđa se da bi 2080. godine štete od poplava mogle narasti na drastičnih 30 milijardi današnjih funti, što bi imalo daleko teže posledice na rast BDP-a.
Događaji sa početka 2014. ukazuju na mogućnost daleko većih posledica klimatskih promena i pratećih šteta. Poplave koje su se dogodile u toku zime 2013/2014. idu u prilog stavova Londonskog geološkog društva (Geological Society of London) da su posledice emisija ugljendioksida na globalne promene klime u dosadašnjim istraživanjima, zapravo, drastično podcenjene.
Privatni osiguravači nezainteresovani
Kako u Americi i Kanadi, tako i u Velikoj Britaniji, se na političkoj sceni vode oštre diskusije o tome ko i na koji način bi trebalo da snosi troškove posledica klimatskih nepogoda, a pre svega poplava. Pred parlamentom se vode diskusije da li osiguranje od rizika poplava treba da i dalje bude pokriveno standardim modelima privatnog osiguranja imovine i koji je održiv način da se buduće štete što efikasnije izbegnu, ili saniraju. Očigledno je da rastući troškovi vode ka povećanju nivoa premija za privatno osiguranje imovine, posebno u područjima koja su izložena poplavama.
Isto tako, javlja se potreba za dodatnim fiskalnim instrumentima, namenjenim prikupljanju sredstava za ulaganja u izgradnju i održavanje sistema za sprečavanje polava. Takođe, pred poslanicima se našlo i pitanje dalje sudbine tzv. Belvinove sheme (Bellwin scheme), koja pruža hitnu finansijsku pomoć lokalnim vlastima, kada su pogođene vanrednim situacijama, uključujući vremenske nepogode i poplave. U fokusu pažnje su se našle i projekcije budžeta DEFRA (Department of Environment Food and Rural Affairs) za period 2015-2021. namenjene odbrani od polava.
U Americi se nešto slično dešava sa budžetom FEMA (Federal Emergency Mangement Agency), koji se našao pod pritiskom Kongresa, sa jedne strane i realnosti neophodnog povećanja rashoda zbog klimatskih neprilika, sa druge strane. Aktivnosti koje realizuje Nacionalni program osiguranja protiv poplava (National Flood Insurance Program, NFIP) i Federalna korporacija za osiguranje useva (Federal Crop Insurance Corporation, FCIC), kojom upravlja Agencija za rizike Minstarstva poljoprivrede, predmet su neslaganja između zagovornika slobode tržišta i jače intervencije države.
Zanimljivo je da privatne osiguravajuće kompanije sa obe strane Atlantika imaju sve manje interesa i sposobnosti da se uhvate u koštac sa ekonomskim posledicama klimatskih promena. Porast troškova i šteta neminovno vodi porastu premija osiguranja, što čini privatno osiguranje imovine i useva sve manje prihvatljivim za socijalno ugrožene, koji, pak, vrlo često bivaju najviše izloženi rizicima. Pobornici povećane uloge države se zalažu za mere kao što su državno reosiguranje, ili subvencionisanje premija određenim grupama osiguranika.
Nasuprot njima, zastupnici privatne inicijative se protive povećanoj ulozi države i prevaljivanju tereta osiguranja na sve osiguranike, uključujući i one koji nisu u rizičnim oblastima. Oni smatraju da bi diferencirane premije odražavale različit stepen izloženosti riziku, kao i da bi pogodovale da se preventivnim akcijama predupredi moguća šteta. Međutim, protivljenje ideji da država subvencioniše premije osiguranja će, po svemu sudeći, dovesti do toga da će sve veći teret sprečavanja i otklanjanja posledica snositi državni budžet, tj. poreski obveznici. Ukoliko država ne pomogne siromašnim stanovnicima iz ugroženih oblasti da se osiguraju, posledice eventualnih klimatskih nedaća će se morati sanirati prvenstveno iz budžeta, što je trošak za sve.
Da bi se našao pravi odgovor na ova pitanja u Kanadi je pokrenut „Institut za smanjenje gubitaka od katastrofa“ (Institute for Catastrophic Loss Reduction, ICLR), od strane osiguravajućih kompanija i Univerziteta Zapadnog Ontarija, kao neprofitna mutidisciplinarna istraživačka ustanova. Do sada je ovaj institut ponudio javnosti više korisnih studija, koje prevazilaze uslove Kanade, te mogu imati širi globalni značaj.
Kakva je situacija u Srbiji?
U Srbiji, na sreću, teških posledica klimatskih promena, nalik onima iz Atlanskog basena, do sada nije bilo. Realno je očekivati da će najveće štete od suše i vrućine pogoditi poljoprivredu, energetiku, komunalni sektor i javno zdravlje. Detaljnih i preciznih analiza mogućih scenarija i njima prouzrokovanih šteta u Srbiji do sada nije bilo. Prema grubim procenama, rađenim na Poljoprivrednom fakultetu Univerziteta u Beogradu, godišnji iznos šteta od suše, po najvažnije poljoprivredne kulture u Srbiji, varira od oko 60 do oko 160 miliona evra, zavisno od smanjenja prinosa, u intervalu od -3% do -8%. Procene su rađene uz restriktivnu pretpostavku da otkupne cene neće znatnije varirati, te da će biti u nivou proseka za period 2007-2012. godina.
Da bi se dobio puni iznos šteta od klimatskih nedaća po poljoprivredu na ove vrednosti bi trebalo dodati i procenjene godišnje iznose šteta od poplava i od grada, koje, pak, značajno variraju u odnosu na stepen efikasnosti protivgradne zaštite. Ove rezultate dosadašnjih istraživanja treba shvatiti kao veoma preliminarne, što ukazuje na veliku potrebu za pokretanjem detaljnih, sistematskih, multidisciplinarnih istraživanja ove problematike, primenom CROPSYST računarskog modela.
Kada je reč o osiguranju, kao načinu da se ublaže posledice, možemo reći da Srbija ima veoma mali procenat osiguranih poljoprivrednih površina. Procenjuje se da je proizvodnja osigurana na svega 2% poljoprivrednih površina u vlasništvu fizičkih lica. Reč je, uglavnom, o modernoj proizvodnji, na velikim privatnim parcelama; sve ostalo nije osigurano, što ukazuje na ozbiljan problem koji može nastati.
Iako je još 2008. godine, u tekstu Nacionalne strategije održivog razvoja Republike Srbije, bila inicirana ideja o uvođenju državnog osiguranja od vanrednih događaja, uključujući i posledice klimatskih promena, do realizacije pomenute ideje nije došlo. Začuđuje i činjenica da u nacrtu Strategije poljoprivrede i ruralnog razvoja Republike Srbije (2014-2024) gotovo nema ni reči o obaveznom osiguranju registrovanih poljoprivrednih gazdinstava od mogućih rizika vezanih za ekstremne meteorološke događaje, dok o klimatskim promenama i njihovom uticaju na poljoprivredu postoji svega jedna i po stranica, ispunjena uglavnom uopštenim konstatacijama.
Dr Radmilo Pešić, profesor Poljoprivrednog fakulteta Univerziteta u Beogradu
Tekst će izaći u majskom #107 broju časopisa „Biznis & Finansije“
Mere štednje u Grčkoj izazvale su porast samoubistava muškaraca, pokazuje jedno istraživanje koje pokušava da istakne zdravstvene troškove štednje , navodi Gardijan. Rezultati te studije potvrđuju nalaze iz Velike Britanije gde zvanična statistika pokazuje da su stope samoubistava i dalje veće nego pre krize, navode istraživači sa Univerziteta u Portsmutu koji su otkrili povezanost između smanjenja potrošnje i samoubistava u Grčkoj.
Prema istraživanju, svaki pad od 1 % državne potrošnje u Grčkoj doveo je do porasta od 0,43 % u samoubistava među muškarcima. Uzorak je kontrolisan na druge karakteristike koje mogu dovesti do samoubistva. Kad se isključe ti drugi razlozi proizilazi da se 551 čovek ubio “ isključivo zbog fiskalne strogosti “ između 2009 i 2010 , navodi za ovaj list koautor Nikolaos Antonakakis.
„To je skoro jedna osoba dnevno. S obzirom da je u 2010 bilo oko dva samoubistva u Grčkoj po danu, izgleda da je 50 % njih bilo zbog štednje,“ rekao je on .
Antonakakis, grčki profesor ekonomije, rekao je da je odlučio da razmotri potencijalnu vezu između štednje i stope samoubistava nakon medijskih priča i svedočanstava prijatelja ljudi koji su izvršili samoubistva.
Iako je i ranije bilo studija zdravstvenih efekata negativnog ekonomskog rasta, postoji veliki jaz kada je u pitanju prou;avanje veye smanjenja potrošnje i zdravlja, rekao je on.
Antonakakis i koautor istra\ivanja, profesor ekonomije Alan Kolins, rekli su da su iznenađeni u koliko slučajeva se kao uzrok samoubistava pojavila štednja i kako je bila reč o veoma jasnoj vezi.
Takođe se pokazala i jasna podela u smislu rodne raspodeljenosti efekata štednje, budući da nije bilo zabeleženo nijedno samoubistvo žena vezano za štednju, pokazuje ovo istraživanje objavljeno u časopisu Social Science and Medicine .
Muškarci starosti 45-89 suočeni su sa najvećim rizikom od samoubistva kao odgovor na mere štednje jer su najverovatnije pretrpeli najveće rezove u smislu plata i penzija, navodi se u istraživanju.
Antonakakis i Kolins razmatraju dalji rad na proučavanju veze između štednje i stope samoubistava u drugim zemljama koje su najviše pogođene krizom u evrozoni , kao što su Španija, Portugal, Italija i Irska .
„Ovi nalazi imaju jake implikacije za kreatore politike i za zdravstvene agencije,“ rekao je Antonakakis. „Mi često pričamo o fiskalnim efektima štednje na BDP na primer. Ali šta je multiplikator štednje kada je zdravlje u pitanju?“
Moramo da razmotrimo zdravstvene multiplikatora bilo fiskalne konsolidacije i štednje. Činjenica nalazimo rodnu specifičnost i starosnu specifičnost može pomoći zdravstvenim službama da bolje usmere svoju pomoć“, navode autori.
Politički ekonomista Dejvid Stuckler i lekar – epidemiolog Sanja Basu istakli su da ogromna stopa samoubistava, rast HIV infekcija, pa čak i epidemije malarije imaju veze sa štednjom, u svojoj knjizi Ekonomija tela: Zašto štednja ubija, objavljenoj prošle godine. Ali oni su tvrdili da su takvi troškovi nisu bili neizbežni i da su, u nekim zemljama, aktivne mere na tržištu rada pomogle da se ovakve posledice štednje umanje.
U Grčkoj je, međutim , stopa HIV infekcija porasla za više od 200% od 2011, kada su smanjeni ili ukinuti budžetski razdeliza prevenciju, i dada je intravenska upotreba droga porasla uporedo sa rastom stope nezaposlenosti mladih na 50% . Grčka je takođe doživela svoj prvi slučaj malarije u proteklih nekoliko decenija, nakon smanjenja budžeta za prskanje komarca, navode autori .
U Velikoj Britaniji, prema zvaničnim statističkim rezultatima objavljenim u februaru, stopa samoubistava u 2012 se malo promenila u odnosu na 2011, ali je i dalje znatno veća nego pre pet godina.