Dan je sparan. Okupljeni muškarci i dečaci nestrpljivo gledaju niz ulicu oivičenu drvećem. Čuje se tiho brujanje. Kola izranjaju na horizontu u oblaku prašine, mala, pa sve veća i veća. Pokreće ih jak motor i ona jure ka posmatračima, sve bučnija, slika suspregnute moći.
B&F Plus
Zašto osnovnu logiku mera štednje svi prihvatamo? Zato što se solidarnost počela posmatrati kao pošast.
„Ne razumem zašto ljudi ne protestuju na ulicama?“ Čujem ovo, s vremena na vreme, od onih koji imaju moćne zaleđine i materijalno su obezbeđeni. U njihovom pitanju prisutna je doza neverice. “Nakon svega”, čita se između redova, “vrištimo o krvavom ubistvu kada nam neko dirne poreska skloništa; ako bi se neko približio mom izvoru hrane ili skloništu, sigurno bih palio banke i rušio parlament. Šta nije u redu sa ovim ljudima?”
To je dobro pitanje. Čovek bi pomislio da bi vlada koja je nanela toliko patnje onima koji imaju najmanje sredstava da se odupru, bez preokretanja ekonomije, rizikovala da počini političko samoubistvo. Umesto toga, osnovna logika mera štednje je prihvaćena na skoro svim nivoima. Zašto? Zašto političari koji najavljuju nastavak patnje od radničke klase dobijaju bilo kakvu podršku, a kamoli uzdržano odobravanje?
Mislim da neverica sa kojom sam počeo tekst daje delimičan odgovor. Pripadnici radničke klase mogu biti, kao što nas stalno podsećaju, manje pedantni po pitanjima prava i vlasništva nego pripadnici viših klasa, ali su isto tako manje opsednuti sobom. Posvećeniji su svojim prijateljima, porodici i zajednici. Suštinski su pristojniji.
Ovo do određenog stepena utiče na univerzalni sociološki zakon. Feministkinje su odavno ukazale na to da oni koji su na dnu ljestvice socijalne nejednakosti više razmišljaju i brinu o onima koji su na vrhu, nego obrnuto. Žene svuda imaju tendenciju da misle i znaju više o životu muškaraca nego muškarci o njima, kao što crnci znaju više o belcima, zaposleni o vlasnicima, siromašni o bogatima.
Za ljude, bivajući empatični kakvi jesu, znanje vodi u saosećajnost. Bogati i moćni, u međuvremenu, mogu ostati zaboravni i nemarni zato što to sebi mogu da priušte. Veliki broj psiholoških istraživanja je to potvrdilo. Rođeni u radničkim porodicama dobijaju mnogo bolje rezultate na testovima merenja prepoznavanja osećanja drugih ljudi nego potomci bogatih ili pripadnici menadžerske kaste. Na neki način, to nije preterano veliko iznenađenje. Na kaju krajeva, biti „moćan“ znači uglavnom ne obraćati mnogo pažnje na mišljenje i osećaje onih oko njega. Moćni zaposle druge da to rade za njih.
I koga zapošljavaju? Uglavnom decu iz radničkih porodica. Ovde verujem da nas je oslepela opsednutost (usudio bih se reći i romantizacija) fabričkog rada kao naše paradigme “pravog posla”, da smo zaboravili od čega se zapravo ljudski rad sastoji.
Čak i u vreme Karla Marksa i Čarlsa Dikensa, u radničkim naseljima je živelo mnogo više služavki, čistača cipela, smećara, kuhara, medicinskih sestara, učitelja i učiteljica, prostitutki i uličnih prodavaca nego zaposlenih u rudnicima, fabrikama tekstila ili željezarama. Tako je i danas. Onog što smatramo arhetipom ženskog posla – briga o ljudima, objašnjavanje, uveravanje, shvatanje šta šef hoće ili o čemu misli, da ne pominjemo i brigu i nadzor biljaka, životinja, mašina i ostalog, je proporcionalno mnogo više nego posla koji radnička klasa radi čekićem, rezbarenjem, dizalicom ili alatkama za žetvu.
Ovo je tačno ne samo zato što je većina pripadnika radničke klase ženskog roda (s obzirom na to da su žene sveukupnoj populaciji u većini), nego i zbog toga što imamo iskrivljen pogled čak i na poslove koje muškarci obavljaju. Kao što su nedavno radnici londonskog metroa u štrajku objasnili iznenađenim putnicima, kontrolori karata ne provode većinu vremena uzimajući karte; najviše vremena oni potroše na objašnjavanje i popravljanje stvari, pronalaženje izgubljene dece i brinući se za stare, bolesne i zbunjene.
Ako malo promislimo, zar ovo nije suštinski život? Ljudska bića su proizvodi međusobnih kreacija. Većinu posla zapravo radimo jedni oko drugih. Radnička klasa u svemu tome ima disproporcionalan učinak. Oni su klasa koja brine, i uvek su to bili. Samo neprestano demoniziranje usmereno ka siromašnima od strane onih koji imaju koristi od njihovog brižnog rada otežava u javnim raspravama poput ove, da to shvatimo.
Kao dete iz radničke porodice mogu posvedočiti na šta smo tačno ponosni. Učeni smo da je rad vrlina, da oblikuje karakter ali niko u to nije verovao. Većina nas je smatrala da se rad treba izbegavati, osim ako ne donosi korist drugima. Ali od posla, bilo da je podrazumevao građenje mostova ili pražnjenje bolničkih „guski“, možete biti ponosni. I postoji još jedna stvar na koju smo veoma ponosni: da smo ljudi koji brinu jedni o drugima. To nas odvaja od bogatih koji, koliko smo uspeli da shvatimo, jedva uspevaju da brinu o svojoj deci.
Postoji razlog zašto je glavna vrlina bogatih štednja, a radničke klase solidarnost. Ipak, upravo je ovo konopac na kome je trenutno obešena ova klasa. Nekada je briga za zajednicu značila borbu za radničku klasu. U ta vremena pričali smo o “društvenom progresu”. Danas gledamo efekte neumornog rata protiv bilo kakve ideje o politici radničke klase ili njihovim zajednicama. Takav odnos nije ostavio većini radnih ljudi mnogo prostora da pokažu da brinu sem da ih usmere na neke apstrakcije poput “nacije” ili “naše unučadi”; bilo kroz patriotizam ili apele za kolektivnu žrtvu.
Rezultat je da se sve prevorilo u suprotnost. Godine političke manipulacije su konačno okrenule osećaj solidarnosti u pošast. Naša briga je okrenuta protiv nas. I tako će ostati dok levica, koja tvrdi da govori u ime radnika, ne počne detaljno i na duže staze da razmišlja od čega se rad zapravo sastoji i šta oni koji u njemu učestvuju misle da je u svemu tome časno.
David Graeber
američki antropolog, Goldsmiths College London i Yale univerzitet
Izvor: The Guardian
Preneto sa Kontrapunkt; Prevod: Marija Šerban, Žarka Radoja
Ako nečega nije manjkalo poslednjoj Vladi Srbije, koja upravo broji poslednje dane tehničkog mandata, to su savetnici. Pre svega oni iz sveta. Neki su, poput Dominik Stros Kana, bivšeg direktora Međunarodnog monetarnog fonda, doneli preporuke domaćim kreatorima ekonomske politike da ubrzaju i prošire započete ekonomske reforme, dok je nekadašnji austrijski kancelar Alfred Guzenbauer srpsku vladu upućivao u finesse evropskih integracija. Ova dva “zvučna” imena nisu jedina na listi gostiju-savetnika iz inostranstva u Nemanjinoj 11, ali efekte njihovih preporuka javnost uglavnom i dalje očekuje da vidi – ukoliko su ih oni kojima su bile namenjene uopšte saslušali i uvažili.
Zapad i Rusija obaraju ruke na ukrajinskom stolu, a ostaje da se vidi kakve će posledice po Evropu – a i nas – imati ukrajinska kriza.“Ukrajina ne može da plati političku, neekonomsku cenu gasa i zato razgovaramo s Evropskom unijom o tome kako da Ukrajina dođe do gasa“, rekao je ukrajinski ministar energetike Jurij Prodan a prenosi Reuters. Brisel bi mogao da pomogne Ukrajini u otplati duga za isporučeni ruski gas, rekao je poverenik Evropske komisije za energetiku Ginter Etinger austrijskom radiju ORF.
„Blisko sarađujemo s Ukrajinom i njenom naftnom kompanijom kako bismo osigurali njenu otplatu duga, kao i da dugovi njene naftne kompanije prema ruskom Gazpromu ne rastu dalje“, rekao je Etinger. „Pripremamo rešenje u sklopu paketa pomoći koji će Međunarodni monetarni fond, Evropska unija i Svetska banka dati Ukrajini“, objasnio je on.
Evropa iskorišćava Ukrajinu, obećava joj pomoć ali je ne pruža, a Rusija kreditira posrnulu ukrajinsku privredu i zato su potrebne hitne konsultacije Rusije i evropskih partnera, kako bi se obezbedilo neometano snabdevanje ruskim gasom, stoji u pismu koje je ruski predsednik Vladimir Putin poslao evropskim državama koje zavise od ruskog gasa.
„Naši evropski partneri, umesto da joj ponude stvarnu pomoć, razgovaju o namerama. Samo obećanja bez konkretnih akcija. EU se koristi stanjem ukrajinske ekonomije kao izvorom sirove hrane, metala i minerala i istovremeno tržištem za plasiranje svojih visokotehnoloških proizvoda, stvarajući time deficit na ukrajinskoj strani trgovinske razmene u iznosu od 10 milijardi dolara. To su gotovo dve trećine ukupnog ukrajinskog deficita u 2013.“, kaže se u Putinovom pismu.
Putin u ovom pismu piše da se Evropa jednostrano povukla iz rešavanja ukrajinske krize i konsultacija s Moskvom, što „Rusiji ne ostavlja drugu mogućnost“.
„Postoji samo jedan izlaz iz ove situacije. Smatramo da je nužno odmah održati konsultacije na nivou ministara ekonomije, finansija i energije, kako bi se razradile konkretne akcije na stabilizaciji ukrajinske privrede, i kako bi se zagarantovalo snabdevanje i tranzit ruskog prirodnog gasa u skladu s kupoprodajnim ugovorom sklopljenim s Ukrajinom. Ne smemo da gubimo vreme i zato na ovaj način apelujemo na naše evropske partnere“, napisao je Putin.
Rusija je spremna da učestvuje u oporavku ukrajinske privrede, ali ne jednostrano, upozorio je Putin. Po njegovim rečima, ukrajinska ekonomija je u krizi i zbog trgovinske neravnoteže s EU. „U velikoj meri kriza ukrajinske ekonomije izazvana je neuravnoteženom trgovinom sa zemljama EU, a to, zauzvrat, ima vrlo negativan uticaj na ukrajinske mogućnosti plaćanja ruskog gasa. Rusija ne može i ne bi smela da jednostrano nosi teret podupiranja ukrajinske ekonomije osiguravajući joj popuste i opraštajući joj dugove“, kaže Putin u pismu, kojim Evropi najavljuje da će ruski Gazprom odsad isporučivati samo onoliko gasa koliko bude unapred plaćeno.
Ukrajinska ekonomija je poslednjih meseci u velikom padu. Industrijski i građevinski sektor rapidno se urušavaju, napisao je. „Budžetski deficit raste. Stanje monetarnog sistema je žalosno. Negativan trgovinski bilans praćen je odlivom kapitala iz zemlje. Ukrajinska ekonomija brzo juri ka ponoru, zaustavljanju proizvodnje i ogromnoj nezaposlenosti“.
Rusija se s EU dogovorila da će se redovno konsultovati o stanju ukrajinske ekonomije, kaže Putin, koji krivca za izostanak rezultata vidi u EU. „Rusija i i zemlje EU su veliki trgovinski partneri. Na rusko-evropskom samitu krajem januara dogovoreno je da će Rusija i evropski partneri održati konsultacije o razvoju ukrajinske ekonomije, uzimajući u obzir interese i Ukrajine i naših zemalja (Ruske federacije). Međutim, svi ruski pokušaji da se te konsultacije stvarno pokrenu nisu doneli nikakav rezultat“.
Naprotiv, kaže Putin, „umesto konsultacija, čujemo pozive da snizimo ugovorne cene ruskog prirodnog gasa, cene koje su navodno političke prirode“.
Po njegovim rečima, čini se da Evropa svaljuje krivicu na Rusiju. „Neko bi mogao da stekne utisak da evropski partneri zajedno nastoje da okrive Rusiju za posledice ukrajinske krize“.
„Od prvog dana ukrajinske nezavisnosti, Rusija podržava stabilnost ukrajinske privrede snabdevajući je gasom po sniženim cenama. U januaru 2009. je s tadašnjom premijerkom potpisan kupoprodajni ugovor o snabdevanju prirodnim gasom za period od 2009. do 2019. Ugovor reguliše pitanja snabdevanja i plaćanja proizvoda i obezbeđuje jemstvo za neometani tranzit preko ukrajinske teritorije. Rusija je taj ugovor ispoštovala do zadnjeg slova“, kaže ruski predsednik, objašnjavajući kako je Ukrajina do avgusta 2013. redovno plaćala gas.
„Ukupna količina prirodnog gasa isporučena Ukrajini po tom ugovoru od 2009. do prvog kvartala 2014. iznosi 147,2 milijarde kubnih metara. A Ukrajina je sve do avgusta 2013. redovno plaćala isporuke u skladu s ugovorom“.
Rusija je Ukrajini davala i dodatne privilegije i popust u ceni, u vrednosti od oko 35 milijardi dolara, kao i zajam od tri milijarde koji je odobrila u decembru 2013. „To su vrlo veliki iznosi usmereni na stabilnost i kredibilnost ukrajinske ekonomije i zaštitu radnih mesta. Nijedna druga zemlja Ukrajini nije pružila toliku pomoć“, kaže Putin u objašnjenju najnovije odluke o traženju plaćanja gasa unapred.
Budući da je za to vreme dug ukrajinskog Naftogaza rastao, a Ukrajina u martu, „kad se još primenjivala cena s popustom, nije platila ni dolara“, napisao je Putin, „Gazprom je prisiljen da se prebaci na avansno plaćanje isporuka gasa i – u slučaju daljeg kršenja uslova plaćanja – potpuno će ili delimično obustaviti isporuku gasa. Drugim rečima, Ukrajina će dobiti onoliko gasa koliko plati mesec dana unapred“.
I sam Putin priznaje kako je reč o „ekstremnoj meri“. „Nesumnjivo, ovo je ekstremna mera. Potpuno smo svesni da to povećava rizik ‘potkradanja’ prirodnog gasa koji preko ukrajinske teritorije ide do evropskih potrošača. Svesni smo takođe i da bi to moglo da rezultira poteškoćama, onda kad Ukrajina bude akumulirala rezerve gasa za upotrebu u jesenjem i zimskom periodu. Kako bi se garantovao neprekinut protok gasa, nužno je da se u ukrajinska spremišta upumpa 11,5 milijardi kubnih metara gasa, što iznosi pet milijardi dolara“, rekao je Putin u pozivu evropskim partnerima.
EU i Kijev pripremaju strategiju za gasnu krizu s Moskvom
Kijev bi mogao da gas kupuje iz Evrope, u strahu da će mu Rusija obustaviti isporuke zbog neplaćenih računa koje naziva neekonomskim i političkim, a koje bi mogao podmiriti uz pomoć Evropske unije.
Ruski predsednik Vladimir Putin upozorio je evropske čelnike da bi isporuke gasa Evropi mogao da prekine ako Ukrajina ne plati svoja dugovanja, a Vašington je na to odvratio kako je nedopustivo „koristiti se energijom kao sredstvom pritiska“.
Ako Rusija smanji isporuke gasa, EU će se solidarisati s Ukrajinom i onemogućiti Moskvi da poveća isporuke kroz alternativne gasovode koji bi zaobišli Ukrajinu, rekao je ukrajinski ministar energetike Jurij Prodan.
„Ukrajina ne može da plati političku, neekonomsku cenu gasa i zato razgovaramo s Evropskom unijom“ o tome kako pribaviti gas Ukrajini, rekao je Prodan, a preneo Reuters.
Brisel bi mogao da pomogne Ukrajini u otplati duga za isporučeni ruski gas, rekao je poverenik Evropske komisije za energetiku Ginter Etinger austrijskom radiju ORF.
„Blisko sarađujemo s Ukrajinom i njenom naftnom kompanijom kako bismo osigurali njenu otplatu duga, kao i da dugovi njene naftne kompanije prema ruskom Gazpromu ne rastu dalje“, rekao je Etinger.
„Pripremamo rešenje u sklopu paketa pomoći koji će Međunarodni monetarni fond, Evropska unija i Svetska banka dati Ukrajini“, objasnio je Oettinger.
Rusija je udvostručavanjem cene gasa kaznila Ukrajinu zbog svrgavanja proruskog predsednika Viktora Janukoviča.
Ukrajina bi manje količine gasa mogla da dobija iz Poljske i Mađarske, a znatno veće iz Slovačke. O tome bi danas u Ženevi trebalo da razgovaraju Rusija, Ukrajina, Evropska unija i Sjedinjene Države.
Reuters
Miroslav Mišković vlasnik Delta holdinga izašao je pre skoro deset godina iz bankarstva, a Miodrag Kostić, vlasnik MK Grupe nedavno ušao u finansijske vode kupovinom većinskog udela u AIK banci. Ove dve transakcije govore o različitim putevima razvoja njihovih biznisa ali i o tome koliko je danas jeftino kupiti banku.
„Nismo ni slutili da će biti rata“, pisao je Jozef Rot o proleću 1914. godine. „Mesec maj, mesec maj u gradu Beču, plutao je u malim šoljicama kafe sa srebrnim rubovima, lebdeo iznad pribora za jelo, prepunjenih malih čokoladnih rolnica, ružičastih i zelenih kolačića od lisnatog testa s kremom koji su izgledali kao neke male posebne dragocenosti, a savetnik Zorgzam rekao je tek tako, usred meseca maja: ‘Neće biti rata, gospodo!’“
Iako zakonski okvir pruža mogućnost oštećenim poveriocima da se naplate iz lične imovine vlasnika kompanije, ako se utvrdi da je ovaj kompaniju koristio samo kao ljušturu za sopstveno neosnovano bogaćenje – što je kod nas čest slučaj – praksa pokazuje da ovu mogućnost malo koriste i advokatske kancelarije i privredni sudovi i, na primer, poreska uprava.
Privredu u Srbiji karakteriše nesigurnost u naplati potraživanja i mali procenat naplate, smanjena finansijska disciplina, gubici, smanjene investicije, siva ekonomija, likvidna napetost i nelikvidnost, postojeća i preteća insolventnost, sa velikim brojem računa blokiranih u postupku prinudne naplate potraživanja. Prema podacima Narodne banke Srbije, na kraju 2013. godine bilo je 43.777 blokiranih privrednih subjekata, a ukupan iznos blokade je bio 227.006.924.388 dinara.
Ovakvo teško stanje u privredi neminovno i neposredno je povezano sa zloupotrebama i pitanjima pravne odgovornosti lica u privredi. U tom smislu, komanditor u komanditnom društvu i član, odnosno akcionar društva kapitala (društvo s ograničenom odgovornošću i akcionarsko društvo) odgovara ograničeno za obaveze društva, tj. do visine do visine svog neuplaćenog, odnosno neunetog uloga u društvo. Ako zloupotrebi ovo pravilo o ograničenoj odgovornosti, onda postoji probijanje pravne ličnosti (pravnog subjektiviteta) društva i ovo lice odgovara za obaveze društva i svojom ličnom imovinom.
Šta kaže kompanijski zakon?
Zakon o privrednim društvima propisuje da će se smatrati da postoji zloupotreba pravila o ograničenoj odgovornosti naročito ako to komanditor, član društva s ograničenom odgovornošću i akcionar, kao i zakonski zastupnik tog lica ako je ono poslovno nesposobno fizičko lice: 1) upotrebi društvo za postizanje cilja koji mu je inače zabranjen; 2) koristi imovinu društva ili njome raspolaže kao da je njegova lična imovina; 3) koristi društvo ili njegovu imovinu u cilju oštećenja poverilaca društva; 4) radi sticanja koristi za sebe ili treća lica umanji imovinu društva, iako je znalo ili moralo znati da društvo neće moći da izvršava svoje obaveze. Zakon ovim navođenjem ne iscrpljuje situacije probijanja pravne ličnosti (što se vidi iz odrednice „naročito“), nego ih ističe kao česte i upadljive, što znači da je moguće da do probijanja pravne ličnosti društva dođe i u drugim situacijama i na drugi način. Zakon propisuje i rokove u kojima poverilac društva može podneti tužbu protiv navedenog lica nadležnom sudu.
Zakon o privrednim društvima iz 2004. regulisao je ovaj pravni institut kao zloupotrebu pravnog lica, a Zakon o preduzećima iz 1996. kao privid pravne ličnosti.
Kako izgleda probijanje pravne ličnosti?
Probijanje pravne ličnosti se manifestuje kroz različite pojavne oblike i radnje: mešanje lične imovine i imovine društva, korišćenje imovine društva za lične svrhe i ličnu korist, prevarna korišćenja društva i njegove imovine i slične radnje, praćene neistinitim prikazivanjem stanja u pogledu imovine u poslovnim knjigama i evidencijama, odnosno nepostojanjem takvih knjiga i evidencija, njihovom nepotpunošću i drugim manjkavostima. Kao kandidati za probijanje pravne ličnosti ističu se društva koja imaju jednog člana, društva bez zaposlenih, društva kod kojih postoji tesna, odnosno bliska veza sa članovima, koji su najčešće i porodično povezani (ovakva veza se u praksi najčešće ogleda u neformalnom pozajmljivanju novca društvu ili od društva) i visoko potkapitalizovana društva. U slučaju visoke potkapitalizacije društva, koja kod nas nije retka, postoje osnovane pretpostavke da sud utvrdi da je do tog stanja došlo zloupotrebom pravila o ograničenoj odgovornosti i probijanjem pravne ličnosti društva. Ukoliko je, pak, potkapitalizacija društva nastala bez krivice članova, kao splet poslovnih i finansijskih okolnosti, stanja na tržištu i u poslovnom sektoru ili grani kojoj društvo pripada, probijanje pravne ličnosti ne postoji.
Probijanjem pravne ličnosti izbegavaju se obaveze, izigravaju i oštećuju poverioci koji se dovode i održavaju u zabludi, jer im se stvara i održava lažna predstava i slika, odnosno znatno otežava saznavanje, sagledavanje i utvrđivanje stvarnog stanja u pogledu društva i njegove imovine, poslovna procena i posledično donošenje odluke o stupanju u investicioni ili partnerski poslovni aranžman i preuzimanje (svog dela) rizika poslovnog poduhvata, odnosno zaštita sopstvenih legitimnih poslovnih interesa. U slučaju probijanja pravne ličnosti društva, društvo i njegova imovina su, slikovito rečeno, „igračka u rukama člana“, a od društva se pravi privid društva (prividno društvo), jer ovakvo društvo predstavlja samo spoljašnju formu prema poveriocima, dok se u stvarnosti članovi društva skrivaju ispod „plašta“ („vela“) pravne ličnosti društva. Ovakvo društvo u odnosu na članove koji ga zloupotrebljavaju nema svoju autonomiju volje, sposobnost i slobodu poslovnog odlučivanja niti svoju imovinu, kapital i finansijska sredstva, koji karakterišu društvo koje posluje u skladu sa zakonom radi ostvarenja legitimnih poslovnih interesa i poslovnog cilja. Treba istaći i da, kada se radi o povezanim društvima, matično društvo može probiti pravnu ličnost zavisnog društva.
Veze među zakonima i oblastima prava
Posmatrano sa aspekta obligacionog prava, probijanjem pravne ličnosti dolazi do sticanja bez osnova (neosnovanog obogaćenja) kod člana, akcionara i komanditora društva. Ovde ne važi rok zastarelosti potraživanja od deset godina, koji se saglasno Zakonu o obligacionim odnosima kao opšti rok zastarelosti primenjuje i na sticanje bez osnova, nego se primenjuju posebni rokovi relativne i apsolutne zastarelosti od šest meseci od dana saznanja za zloupotrebu (subjektivni rok) u okviru pet godina od dana zloupotrebe (objektivni rok). Takođe, sadržina probijanja pravne ličnosti društva se preklapa sa prevarom u smislu Zakona o obligacionim odnosima i bićem krivičnog dela prevare iz Krivičnog zakonika, kao i krivičnih dela protiv privrede iz tog zakonika i privrednopravnih zakona kojima se propisuju zabrane i kazne za različite vrste prevarnih postupanja i radnji, zloupotreba položaja i ovlašćenja i oštećenja poverilaca. Primena instituta probijanja pravne ličnosti društva je moguća i u slučaju stečaja društva.
Praksa kod nas
Primena instituta probijanja pravne ličnosti, iako nije u pitanju nova i neregulisana materija i premda je ova pojava relativno česta u privrednom poslovanju, nije naročito zastupljena u praksi u Srbiji. Štaviše, primena je neopravdano i iz nedovoljno jasnih razloga retka i restriktivna u praksi privrednih sudova u Srbiji, kao i advokatskih kancelarija koje se bave privrednim i finansijskim pravom, s obzirom da se u nedovoljnoj meri podnose tužbeni zahtevi za obavezivanje člana, odnosno akcionara koji je probio pravnu ličnost društva kada su ispunjeni zakonski uslovi za primenu ovog instituta. Verovatno je u pitanju kružna uzročno-posledična veza: advokati ne podnose ovakve zahteve jer polaze od toga da će ih sud odbiti, a sudovi ne odlučuju po ovakvim zahtevima jer ih advokati ne podnose, a i kada ih retko kada podnesu, sudovi ih odbijaju jer se drže „utabanih staza“ odlučivanja i razmišljanja po pitanju odgovornosti. Sudovi bi, naprotiv, u ovakvim slučajevima trebalo da posmatraju širu sliku i imaju na umu ukupan kontekst predmeta, dalekosežne posledice odluke i potrebu stvaranja predvidljivog poslovnog ambijenta u kome postoji vladavina prava, koji podstiče investicije, nove poslove i zapošljavanje.
Praktično je primena bitnih elemenata instituta probijanja pravne ličnosti (iako se tada ne zove tim imenom, a što nije prepreka da se ceni i utvrđuje suština i bitni elementi) u većoj meri zastupljena u radu i praksi policije, javnog tužilaštva i krivičnih sudova u pogledu otkrivanja i procesuiranja krivičnih dela protiv privrede i imovine, nego u praksi privrednih sudova. Naporedo sa privrednim sudovima, ovaj pravni institut treba da nađe veću primenu i u praksi Poreske uprave – posebno u smislu ispunjenja poreske obaveze u slučaju likvidacije. Zakon o poreskom postupku i poreskoj administraciji propisuje da poresku obavezu pravnog lica u likvidaciji ispunjava likvidacioni upravnik iz novčanih sredstava pravnog lica, uključujući prihode od prodaje imovine, a ako pravno lice u likvidaciji nema dovoljno novčanih sredstava da ispuni poresku obavezu u celosti, uključujući i prihode od prodaje imovine, preostali poreski dug platiće osnivači, odnosno članovi pravnog lica, ako su, u skladu sa zakonom, statutom ili osnivačkim aktom pravnog lica solidarno odgovorni za obaveze pravnog lica. Tumačenjem ovih odredaba zaključuje se da se one odnose i na utvrđenu odgovornost člana društva za poreske obaveze društva u slučaju probijanja pravne ličnosti tog društva.
Šta dalje?
Ukoliko praksa smatra odredbe kompanijskog i poreskog zakona nisu dovoljno precizne za primenu, ne pokrivaju sve slučajeve i stvaraju nedoumice i različita tumačenja, treba ih precizirati i upotpuniti tako da budu nedvosmislene i izričite u onom delu u kome praktičari smatraju da to nisu.
Paralelno, treba sprovoditi programe obuke i edukacije sudija i drugih pravnih stručnjaka i praktičara, kao i veštaka ekonomsko-finansijske struke, sa posebnim akcentom na razumevanje suštine ovog instituta i privredne, finansijske i investicione aspekte i posledice probijanja pravne ličnosti. Sudije i druge stručnjake i praktičare treba kontinuirano upoznavati sa razvijenom pravnom i poslovnom praksom u ovoj oblasti u drugim zemljama i prenositi iskustva u cilju stvaranja bolje pravne prakse i boljeg poslovnog okruženja kod nas.
Ostvarenju ovog cilja doprinosi i veća primena standarda savremenog korporativnog upravljanja i nadzora (Privredna komora Srbije je 2012. god., uz pomoć USAID Projekta za bolje uslove poslovanja – BEP, donela Kodeks korporativnog upravljanja, koji je zasnovan na savremenim standardima upravljanja i nadzora) i utvrđivanje unutrašnjeg sistema upravljanja i nadzora privrednog društva kao subjekta inspekcijskog nadzora, uključujući politiku upravljanja rizicima društva, kao kriterijuma za procenu rizika u inspekcijskom nadzoru (USAID BEP pruža podršku pripremi Nacrta zakona o inspekcijskom nadzoru).
Milan Stefanović,
stručni savetnik USAID Projekta za bolje uslove poslovanja
Cardno Emerging Markets USA Ltd.
Tekst je objavljen u martovskom broju #105 časopisa „Biznis & Finansije“
Saša Đunisijević, Sosijete ženeral banka: Dobre firme imaju odličnu pregovaračku poziciju
Sosijete ženeral banka već više od dve decenije prati Sirogojno Company i njenog vlasnika Radeta Ljubojevića, koji je nedavno proglašen za najboljeg domaćeg preduzetnika. Takvi klijenti ostaju prioritet banke, ali sada se sve banke otimaju o njih zbog problema koje je izazvala prezaduženost najvećih privatnih firmi, ističe Saša Đunisijević, direktor Odeljenja za rad sa srednjim preduzećima Sosijete ženeral banke.
Pobednik u izboru za najboljeg preduzetnika godine koji je organizovala revizorsko konsultantska kompanija EY, Rade Ljubojević, vlasnik Sirogojno Company, prvi kredit je pre više od dve decenije uzeo u Sosijete ženeral banci, a njen klijent je i danas. „Tih godina bili smo jedina strana banka u Srbiji, koja je poslovala po pravilima modernog evropskog bankarstva, što je vlasnik firme prepoznao, jer je i sam imao bogato međunarodno poslovno iskustvo. Od tada smo bili uz ovu kompaniju u svim njenim investicionim poduhvatima, a dodatni kvalitet našem partnerskom odnosu daje i zajednička želja za unapređenjem okruženja u kome živimo i radimo. Zbog toga posebno cenimo njihove napore na održanju tradicionalne seoske sredine, kroz kooperaciju sa seoskim ženama na izradi čuvenih džempera, i sa poljoprivrednim proizvođačima na podizanju i održavanju zasada maline“, kaže Saša Đunisijević, direktor Odeljenja za rad sa srednjim preduzećima Sosijete ženeral banke.
BiF: Da li ima još kompanija koje toliko dugo pratite?
Saša Đunisijević: U Srbiji poslujemo još od devedesetih, tada smo radili sa najvećim izvoznicima i mnogi od njih su i danas naši klijenti. U godinama koje su dolazile, pored velikih preduzeća postepeno smo uvećavali broj klijenata i među malim i srednjim firmama. Baš su „malinari“, kako ih mi zovemo, dobar primer industrije koju u potpunosti kreditiramo dugi niz godina. Sada smo u situaciji da sa mnogim klijentima iz ovog sektora slavimo deceniju uspešne saradnje.
BiF: Shodno takvom iskustvu, koje industrije ovde procenjujete kao relativno stabilnije i zašto?
S. Đunisijević: Teško da za bilo koju industriju možemo da kažemo da se pokazala kao posebno rezistentna u vreme krize. Lakše je identifikovati one koje su, poput građevinske, više stradale. Na primer, za industriju hrane možemo da kažemo da je perspektivna ali i u njoj je mnogo klijenata koji imaju problem da održe svoj biznis. Ja bih se pre fokusirao na svako pojedinačno preduzeće i komentarisao konkretan biznis model, finansijski menadžment, profitabilnost, kapital, kvalitet potraživanja i zaduženost i na bazi toga donosio konkretne zaključke. Sektor, samo po sebi, ne znači puno.
BiF: Da li se na osnovu vašeg portfolija u segmentu proizvodnje može zaključiti da dolazi do nekih promena i pomaka na srpskom tržištu?
S. Đunisijević: Oko 34% kreditnog portfolija Sektora rada sa srednjim preduzećima odnosi se na proizvodne firme. Oko 28% se odnosi na trgovinu, a 15% na poljoprivredu. Ostale delatnosti participiraju sa znatno manjim učešćem. Mi se svakako trudimo da podržimo proizvodne firme. Kod njih su prisutna veća kapitalna ulaganja, duži period povrata investicije, tako da veliku većinu pratimo kroz dugoročno finasiranje. Svesni smo da sve što je na dugi rok nosi rizike od različitih promena na tržištu, novih trendova, mogućnost supstitucije iz uvoza, mogućnost dolaska konkurencije… Sa druge strane, takve firme ne nestaju preko noći kao neke iz sektora usluga ili trgovine. U poslednjih nekoliko godina mnogo smo prisutniji u poljoprivredi. Glavni smo partner vojvođanskoj asocijaciji Vojvodina agrar, koja okuplja najbolje poljoprivredne firme srednje veličine iz te regije. Već dve godine za redom finansiramo im sezonu i za sada je ta saradnja besprekorna.
BiF: Da li je veliki rast zaduženosti najvećih privatnih firmi promenio način na koji banke vrednuju svoje klijente i uticao na to da se manje povode za činjenicom da je već neka druga banka finansirala istog klijenta?
S. Đunisijević: Propast nekih velikih kompanija pogodila je skoro sve velike banke na srpskom tržištu. A svi smo radili sa njima, jer ovo tržište nije toliko veliko da uvek možete da birate klijente. Jednostavno, i banke su morale da podele sudbinu privrede u kojoj posluju. Sada smo u situaciji da se na neki način konsolidujemo, poboljašamo risk procedure, monitoring i kolateral menadžment. Dodatni problem je to što su neke velike kompanije sa sobom u propast povukle i neke male i srednje. Međutim, dobro je da toga nije bilo puno, mala i srednja preduzeća su se generalno pokazala kao mnogo fleksibilnija i otpornija na promene na tržištu. Tu je bilo i manjeg upliva politike, što je takođe veoma značajno.
Kao posledica svega toga i banke će voditi drugačiju politiku rizika. To je naročito uočljivo u 2013. i 2014. i nažalost, možda će i neki dobri klijenti biti kolateralna šteta neodgovornog ponašanja dela privrede u prošlosti. Na drugoj strani, bankarski sektor nije u mogućnosti da prevali trošak problematičnih kredita na zdravu privredu i da kompenzuje određeni deo umanjenog profita, time što će povećavati cenu zdravim klijentima. Takvi klijenti ostaju prioritet banke, jer takav tretman svakako zaslužuju. Ali, sada se sve banke otimaju oko njih, takve firme imaju odličnu pregovaračku poziciju a kamatne margine bivaju sve niže i niže.
BiF: Šta su, po Vašem mišljenju, danas najvažnije karakteristike uspešnog domaćeg preduzeća?
S. Đunisijević: U situaciji opšte nelikvidnosti na domaćem tržištu, idealno srpsko preduzeće je izvoznik. Time se u najvećem broju slučajeva značajno smanjuje rizik od nenaplativih potraživanja i optimizuje cash flow koji je od vitalnog značaja za dnevno funkcionisanje. Preduzeća sa manjim prometom i većim neto profitom daleko su poželjnija od onih sa velikim prometom i malom profitabilnošću. Ako uz to imaju dobar kapital kojim finansiraju osnovna i veći deo obrtnih sredstava, onda možemo da kažemo da polako dolazimo do željenog preduzeća. Nije presudno u kom sektoru posluje, da li je u Beogradu ili u unutrašnjosti.
BiF: Kod nas se vrlo često govori da uglavnom imamo loš preduzetnički kadar, koji je iznikao iz loših privatizacija. Da li primeri klijenata sa kojima uspešno poslujete već dugi niz godina upućuju na drugačiju klasu domaćih preduzetnika i koliko je to vidljivo kroz njihovu komunikaciju sa bankama?
S. Đunisijević: Po meni su kadrovi jedno od ključnih pitanja. Kvalitet menadžmenta je jedna od najvažnijih stvari prilikom ocene kreditnog rizika. Znam mnoga mala, srednja i velika preduzeća koja su propala zbog neadekvatnog finansijskog menadžmenta. Oni misle da znaju da „prave pare“, ali kada spoznaju da su se preinvestirali ili da su investirali iz neadekvatnih izvora najčešće bude kasno. Mi dosta radimo sa klijentima na tome, ne ide to baš lako, ali iz godine u godinu je sve bolje.
BiF: Koliko je industrijalizacija nekih oblasti u Srbiji, kao što su Kragujevac, Nova i Stara Pazova, uticala na veći regionalni angažman banke?
S. Đunisijević: Mi smo industrijalizaciju Kragujevca podržali osnivanjem regionalnog centra u tom gradu. Uspeli smo da unapredimo poslovanje i naše prisustvo u toj regiji. Stara i Nova Pazova su u našem fokusu odavno, tamo takođe imamo ekspozituru i osoblje koje „pokriva“ mala i srednja preduzeća. Uvek insistiramo na lokalnom prisustvu, jer lokalno osoblje najbolje poznaje klijente a i oni njih.
BiF: Ipak, primetno je da tokom poslednjih nekoliko kriznih godina, banke značajno smanjuju svoje prisustvo u manjim gradovima. Kako to utiče na tamošnja preduzeća?
S. Đunisijević: Sosijete ženeral Srbija se do prošle godine razvijala isključivo organskim rastom. Ne samo da nismo zatvarali ekspoziture u unutrašnjosti nego smo prošle godine, u skladu sa ugovorom koji smo sklopili sa KBC bankom, preuzeli šest njihovih ekspozitura i to u mestima u kojima Sosijete ženeral dotad nije bila zastupljena. Trenutno imamo 108 ekspozitura, i u većini rade naše kolege nadležne za poslovanje sa malim preduzećima. Srednja preduzeća se pokrivaju iz svih većih gradova, a velika isključivo iz naše centrale u Beogradu. Smatramo da imamo optimalnu organizaciju, pažljivo smo je uskladili sa potencijalom tržišta i našim ambicijama u svakom od ova tri segmenta.
Intervju je objavljen u martovskom broju #105 časopisa „Biznis & Finansije“
Između razumnog procenjivanja osobina kandidata za posao i radnog učinka zaposlenog i brutalnog nadzora nad najintimnijim trenucima zaposlenog na radnom mestu i van njega, u Srbiji nema ko da povuče crtu. “Većina važnih pitanja obrade ličnih podataka u oblasti radnih odnosa nije uređena zakonom već, suprotno Ustavu i zakonu, u najboljem slučaju, podzakonskim aktima”, kaže Rodoljub Šabić, poverenik za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti. „Pristanak“ koji posmatrani vrlo često daju, je najčešće rezultat potpune neravnopravnosti u odnosu na poslodavca.
Tridesetogodišnja T.K. je kao administrativac radila u jednom beogradskom srednjem preduzeću gde je poslodavac postavio kamere po svim hodnicima i zajedničkim prostorijama, a jedna od njih je bila i u kuhinji. Često je posmatrao ljude kako jedu, odnosno koliko dugo jedu.
„Ako bi vam se desilo da ste počeli da jedete u isto vreme kao i neki drugi kolega, ali ste završili posle njega dobijali biste opomenu, koja je bila bitan faktor pri odlučivanju o tome ko će dobiti otkaz… Taj čovek je zaista mrzeo sporost pa je nadgledao i kojom brzinom zaposleni prolaze hodnicima.. Postalo je tragikomično koliko ljudi jure kroz hodnike u preduzeću da bi njihov poslodavac imao utisak da su izuzetno vredni”, kaže T.K. Razlog zbog koga se mnogi nisu žalili leži možda i u tome što je zaposlenima koje želi da zadrži u firmi, poslodavac davao kredite kojim ih je vezivao da tu ostanu, ćute i trpe.
Interes za privatne prilike tražilaca posla, i ponašanje zaposlenih na radnom mestu, star je koliko i institucija najamnog rada. Pojavom velikih baza podataka (Big Data), međutim ne samo da se modernizovao način obrade podataka, već se promenila i sama priroda podataka koju je moguće obrađivati.
U društvu koje ohrabruje iznošenje ličnog života u javnost, kandidati za posao i zaposleni, učešćem na društvenim mrežama sami snabdevaju poslodavce mnogim detaljima iz svog života: bračnim statusom, planiranjem porodice, imovinskim stanjem, zdravstvenim i međuljudskim odnosima u porodici i političkim afinitetima. Oni drugi koji nemaju fejsbuk ili tviter nalog pak, procenjuju se kao ljudi „koji imaju nešto da sakriju“.
U takvoj atmosferi a u nedostatku zakonskih kočnica poslodavci postaju sve invazivniji. S.M., devojka koja je svoja redovna primanja htela da upotpuni honorarnom zaradom u fitnes industriji, navodi da su je na razgovoru za posao pored standardnih pitanja o dečku i poslednjoj svađi koju je imala, na kraju pitali i da li veruje u Boga i da li slavi slavu. Kada im je rekla da je ateista, više je nikada nisu nazvali.
Tehnološki skok kojem svedočimo, (praćen „običnijim izumima“ poput kamera za vizuelno i zvučno nadgledanje zaposlenih, beleženje prisustva na poslu, i skeniranja lične korespondencije) doprinosi jednom ogromnom socijalnom projektu „koji će transformisati način na koji živimo, radimo i mislimo“, pišu Viktor Mejer -Šonenberg i Kenet Cukier, „a čije ishodište će biti poznato verovatno tek za desetak godina“.
Sa povećanjem broja podataka promenio se i način rada i kadrovski sastav odeljenja za ljudske resurse. Pojavio se „people analytics“, neprevodiv termin koji obuhvata prikupljanje i statističku obradu različitih podataka o kandidatima za posao i zaposlenima. Otuda u velikim a sada i manjim kompanijama sve više zaposlenih u HR odeljenja dolazi iz IT sektora. Analize ovakvih podataka trebalo bi da pomognu u boljem osmišljavanju organizovanja kompanija i njenih ljudskih resursa, ali vrlo često zapravo klize u drugu krajnost.
Dovoljno je samo u Gugl pretraživač ukucati reči “poslodavci špijuniraju” – pa da ispod ponuđenih naslova iskoče i oglasi za najbolju opremu za špijuniranje. U našoj zemlji se dnevno proda oko 100 ovakvih uređaja za ličnu upotrebu. Kupci su najčešće “obični ljudi” a ne detektivi, i to uglavnom radi praćenja bračnih partnera, dece ili svojih zaposlenih. Najskuplji je softver za uhođenje ajfona, koji košta 390 evra zato što „hvata“ sve razgovore u svom okruženju i šalje prikupljene podatke (snimljene telefonske razgovore, primljene i poslate poruke, GPS lokaciju, listing poziva) na mejl korisnika. Pomoću njega se može i retroaktivno špijunirati tj mogu se vaditi kompletni podaci iz nečijeg telefona godinu dana unazad, pa čak i sve poruke i fotografije koje su izbrisane. Novinarima Pressa jedan trgovac ovom opremom priznao je da su najčešći kupci ovakve opreme “poslovni ljudi, privatne i državne firme”.
U malim mestima u Srbiji međutim poslodavcima nije potrebna ovako sofisticirana oprema jer u svakom mestašcetu živi bar jedna “radio Mileva”, tj osoba koja voli da zna sve što se dešava i da to prenosi dalje. Kada je radila kao anketarka, studentkinja S. T. je u selu u blizini Beograda razgovarala sa radnicom u lokalnoj bakalnici o njenim uslovima rada. Iako se i sama na poslovima anketarke i promoterke suočavala sa popunjavanjem upitnika koji zadiru u privatnost (sa pitanjima o bračnom statusu ili o trajanju ljubavne veze) S. T. je bila zapanjena pričom mlade radnice u maloj seoskoj prodavnici kojoj gazda brani da izlazi uveče jer ne želi da se priča po selu da kod njega radi “takva devojka”. Radeći istu anketu, naša sagovornica je saznala i da vlasnici i menadžeri trafika često postavljaju kamere i prislušne aparate u svoje objekte “iz poslovnih razloga” a potom preslišavaju zaposlene o njihovim telefonskim ili razgovorima sa klijentima.
“Poslodavci obrađuju enormnu količinu ličnih podataka bez prepoznatljive svrhe i opravdanja, uključujući i biometrijske lične podatke, ali i osetljive podatke kao što su na primer lekarske dijagnoze ili podaci o osuđivanosti,” kaže Rodoljub Šabić, poverenik za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti.
To potvrđuje K.L., zaposlena u jednoj stranoj banci koja svojim uposlenicima plaća privatnu zdravstvenu zaštitu. “Svaki put kad tamo odem kod doktora, HR odeljenje u mojoj firmi dobija dopis o poštedi, odnosno o bolovanju, sa mojom detaljnom anamnezom”, priča K.L.
“Zbog ovakvih slučajeva, vrlo je važno da se zakonom utvrde jasna pravila u vezi sa obradom ličnih podataka u oblasti radnih odnosa“, kaže Šabić. „Pri tome je nužno uvažavati to da privatnost na radnom mestu mora biti bitno smanjena, ali i to da ona ne prestaje da postoji. S tim u vezi podsetiću da je u praksi Evropskog suda za ljudska prava izgrađen koncept „razumno očekivane privatnosti“ koji bi trebalo da važi i za naše poslodavce kao i da je u Kodeksu Međunarodne organizacije rada izražen zahtev da se vrsta i broj ličnih podataka koji se obrađuju svede na najmanju moguću meru, na one podatke čija je obrada apsolutno nužna i opravdana svrhom“, kaže Šabić.
U kršenju prava na privatnost kandidata za posao i zaposlenih, Srbija nije izuzetak u odnosu na evropsku praksu. Razlika nastaje kad se zloupotreba otkrije.
Na primer, francuska podružnica poznatog švedskog proizvođača nameštaja Ikea-e završila na sudu zbog provere da li je njihova uposlenica Virdžin Polin sa razlogom na bolovanju a zbog koje je unajmila i privatnog detektiva koji je sakupio sve bitne podatke ove žene – broj zdravstvenog kartona, broj mobilnog telefona, detalje vezane za njen bankovni račun, pa čak i sken njenog pasoša, na osnovu kojeg je i zaključeno da je za vreme bolovanja putovala van zemlje. Tokom suđenja otkriveno je da je Ikea isti metod provere koristila i za neke druge zaposlene, pa čak i za klijente. Cena po „obrađenom dosijeu“ bila je u proseku 80 evra.
I nemački Lidl, trgovinski lanac koji uskoro treba da izgradi prodajne objekte u Srbiji, optuživan je da je pod izgovorom da nadgleda zaposlene kako bi sprečio krađu robe, zapravo prikupljao informacije o njima. Detalji ovog slučaja su veoma bizarni – Lidl je navodno imao postavljene kamere u toaletima tako da su njegove radnice sa kacigama i kapama odlazile da obavljaju svoje fiziološke potrebe. Nemački mediji su objavili delove navodnih Lidl-ovih izveštaja, u kojima piše ko je o čemu pričao sa kolegama, kome očajnički treba novac i zbog čega, ali i ko se druži sa narkomanima ili ko ima i na kojim mestima tetovaže. Takođe je bilo i medicinskih izveštaja o zdravlju zaposlenih pa čak i o tome ko neuspešno pokušava da zatrudni.
U oba slučaja u Lidlu i Ikea-i su, osim nepovoljnih presuda, pljuštali i otkazi, a kod nas su zloupotrebe, čini se, postale samo jedna u nizu neprijatnosti na koje radnici zažmure na oba oka kako bi zadržali svoj posao.
Tekst je objavljen u februarskom broju #104 časopisa „Biznis & Finansije“
Makroekonomske politike mogu ublažiti nejednakost; lekovi za oporavak svetskog ekonomskog rasta uključuju zdravlje, obrazovanje i potrošnju; potreban i napredniji način oporezivanja bogatih – nametnuti im veće poreske stope, a srazmerno uvećanju količine njihovog novca.
Mogućnost konsenzusa oko rešavanja pitanja nejednakosti otvara dosad neviđenu priliku za delovanje na polju iskorenjivanja ogromnih razlika između bogatih i siromašnih, kaže se u istraživanju MMF-a, predstavljenom na seminaru održanom u organizaciji Međunarodnog monetarnog fonda i Svetske banke.
Istovremeno, privredni rast i nejednakost međusobno su nespojivi, pa su se učesnici na visokim pozicijama u MMF složili oko ovog gledišta – iako su izbila oštra neslaganja kada se diskutovalo o tome kakvi su u poslednjih nekoliko decenija bili ti prioriteti, kojima se nastojalo iznaći rešenje za globalne socijalne nejednakosti.
Nejednakost prihoda je porasla u celom svetu. Prema Oksfamu, 85 najbogatijih ljudi sada poseduje polovinu svetskog bogatstva, rečeno je prisutnima na seminaru MMF na temu „Makroekonomija nejednakosti prihoda“.
Gaj Rajder , generalni direktor Međunarodne organizacije rada rekao je da je ovo trenutak bez presedana, jer raste konsenzus o štetnim posledicama koje na čovečanstvo ostavlja socijalna nejednakost.
U prošlosti je zastupan stav i mišljenje kako je nejednakost cena koju ćemo u budućnosti plaćati zbog ovakvog funkcionisanja globalne ekonomije, „ali se sada MMF i druge organizacije slažu da postoji redosled koji se mora sprovoditi kako bi globalna ekonomija bolje funkcionisala, uz otvaranje novih radnih mesta koja su nam potrebna kao i pitanje nejednakosti kojim se pre svega moramo baviti“, rekao je Rajder.
„Ako je ovo problem, a svi se slažu da jeste, šta ćemo povodom njega učiniti?“, upitao je on.
Nejednakost „moralno pogrešna“
Nejednakost je pogubna ne samo po ekonomski rast i demokratiju već je i „moralno pogrešna“ kazala je Vini Bianima, ugandska političarka, aeronautička inženjerka i izvršna direktorka svetske dobrotvorne organizacije Oksfam .
„Naprosto ne može biti u redu to što milioni žive u apsolutnom siromaštvu, dok drugi – onih 85 osoba za koje smo čuli – da imaju imali još hiljadu života, ne bi mogli da potrošiti sve [ono što je njihovo bogatstvo]“, rekla je ona.
Džefri Saks, šef Earth Instituta na Univerzitetu Kolumbija, identifikovao je brojne različite vrste nejednakosti, uključujući nejednakost prihoda, bogatstva, moći i blagostanja. Saks je izrazio duboku zabrinutost zbog značajnog rasta nejednakosti u Sjedinjenim Američkim Državama, zemlji u kojoj je, kako je rekao, bogatima dozvoljeno da političke procese preotmu i upotrebe za sopstvenu korist.
MMF objavljuje studiju o nejednakosti
Tokom prošle godine MMF je objavio dve obimne studije o nejednakosti, u kojima se objašnjava kakve posledice rast svetskog siromaštva ima na globalni ekonomski rast, te kako poreska politika i potrošnja moraju biti osmišljeni u cilju potpomaganja bolje redistribucije – a da se te mere redistribucije, ujedno, nanesu što je moguće manje štete efikasnosti svetske ekonomije.
Brojni učesnici pozdravili su objavljivanje ovog istraživanja MMF, koji doprinosi rastućem konsenzusu o potrebi rešavanja problema nejednakosti u svetu.
Zamenik generalnog direktora MMF-a Min Đu rekao je da se nejednakost može rešiti kroz politike svake zemlje sveta pojedinačno. „Makroekonomske politike su važne“, rekao je on. To je svojevrsno priznanje, kao i zvanično prepoznavanje problema, koji će sada biti rutinski integrisan u rad MMF-a.
„Kada savetujemo vlade zemalja šta je to što treba da urade, u našem kreiranju njihove ekonomske politike uvek na prvo mesto stavljamo radna mesta, nužnost ekonomskog rasta i pitanje zapošljavanja“, rekao je zamenik direktora MMF-a.
On je rekao da je važno da Fond razume uticaj makroekonomije i da, shodno tome, koncipira svoje ekonomske politike za zemlje sveta. „Razmislite o tome: ako je svetski prihod koncentrisan samo ka maloj grupi ljudi, takva situacija može drastično izmeniti potrošnju, jer se kapacitet za potrošnju razlikuje i zavisi od različitih nivoa prihoda“, dodao je on.
Predlozi za rešavanje nejednakosti
Tajler Kauen, profesor na Džordž Mejson univerzitetu predložio je neke dodatne mere koje bi mogle doprineti smanjenju nejednakosti u svetu, uključujući i podsticanje imigracije, uslovne gotovinske transfere i ulaganje u svetsko zdravstvo i poljoprivredu.
„Mislim da je nejednakost simptom jednog osnovnog problema, a to je da ima ogroman broj ljudi koji nemaju dovoljno mogućnosti“, rekao je Kauen, dodajući da bi njegovi predlozi stvorili šanse za poboljšanje života siromašnih.
„Ako smo zabrinuti nejednakošću, rekao bih da onda treba da se usredsredimo na rešavanje problema“, rekao je on.
Brojni učesnici su, ujedno, oštro napali poreske utaje i nezakonite finansijske tokove korporacija – utaje za koje je Bianima rekla da bi bi novaco tako preko potreban kao „realni dohodak siromašnih“, koji bi mogao biti potrošen na javne/ državne usluge (zdravstvo, poljoprivreda).
Uticaj nejednakosti na „momka na ulici“
Rajd je naglasio i da je nepotrebno naglašavati „ekstremne“ primere izbegavanja poreza i agresivne utaje. „Hajde da pogledamo kako stvari stoje negde na sredini“, rekao je on. „Kako ćemo da ubacimo novac u džepove najsiromašnijih? … Hajde da pogledamo šta se dešava upravo sada i ovde, da pogledamo ovog momka na ulici“, rekao je on.
Saks je rekao da se nejednakost često prenosi kroz generacije, i da u svakoj narednoj generaciji biva sve teža; da bi bogati mogli da učine više „investirajući u ljudski kapital“, kao što su obrazovanje i zdravstvo.
„(Efikasnije) oporezivati bogate, kako bi se svima omogućilo da budu ‘deo slagalice’. Ovo nije sukob između pravednosti i rasta, već ih stavlja zajedno, jedno uz drugo“, rekao je Saks.
(M.L)