децембар 2016

Ulaganja u obnovu transportne infrastrukture, radikalno smanjenje poreza na dobit kompanija, preispitivanje postojećih i odustajanje od novih sporazuma o slobodnoj trgovini, trebali bi dovesti do ispunjenja ključnog obećanja koje je Donald Tramp dao svojim biračima – povratak proizvodnje i radnih mjesta. No, njegova namjera da sistem koji počiva na preseljenju proizvodnje tamo gdje je radna snaga najjeftinija postavi na glavu, sigurno neće izazvati oduševljenje multinacionalnih kompanija i banaka.

Ekonomska politika novog američkog predsjednika Donalda Trampa, poput njegove vanjske politike, i dalje ostaje nepoznanica, a obećanja političara data u predizbornoj kampanji ne znače uvijek i čvrste naznake novog smjera. Jednostavno, „može da bude, al’ ne mora da znači“. U suštini, ključno obećanje koje Tramp dao svojim biračima svodi se na vraćanje proizvodnje i radnih mjesta u Ameriku. Njegov izborni ekonomski program fokusirao se na smanjenje poreza kako bi se američke kompanije podstakle da hiljade milijardi dolara koji leže na računima širom svijeta ulože u SAD, uz smanjenje šume propisa koji poslovanje u toj zemlji čine suviše komplikovanim i skupim.

Dodatan impuls američkoj ekonomiji i zapošljavanju trebao bi da pruži projekat masovnog ulaganja u infrastrukturu, energetsku ali prije svega saobraćajnu, od puteva, mostova pa do aerodroma, u formi javno privatnog partnerstva, gdje bi država uložila dio novca a ostatak privatni investitori. Prve procjene govore o ulaganju od oko 500 milijardi dolara tokom četiri, pet godina. Iako je cifra na prvi pogled impresivna, to je još uvijek manje od godišnjeg budžeta Pentagona, a dotrajala infrastruktura SAD treba mnogo više novca. I to bi, u tradicionalnoj politici „šargarepe i štapa“, bila „šargarepa“. S druge strane, tu je i „štap“, u vidu prijetnje o uvođenju carine na uvoz proizvoda koje američke kompanije proizvode u Aziji, prije svega Kini, te Meksiku, a plasiraju na američko tržište, što bi značajno smanjilo impresivne profite.

Kako upokojiti TPP

Konkretna Trampova meta postala su dva sporazuma o slobodnoj trgovini, za koje smatra da su u postojećem obliku štetni po SAD i američke radnike. Prvi je Sjeverno-američka zona slobodne trgovine (NAFTA), koja obuhvata SAD, Kanadu i Meksiko i koja je od svoje uspostave devedesetih godina služila kao model za slične sporazume, a drugi je svježe potpisano Trans-pacifičko partnerstvo (TPP).

Trampovi kritičari su njegovu hajku protiv globalizacije i sporazuma o slobodnoj trgovini u startu otpisali kao naivnost i jeftinu demagogiju jer je „globalizacija nepovratna“. Iznenađujuće, nepuna dva dana nakon izbora, i Kanada i Meksiko su požurili da javno iskažu otvorenost za diskusiju i spremnost da se postojeći sporazum NAFTA „unaprijedi“ i „poboljša“, šta god to praktično značilo. Što se tiče drugog sporazuma, TPP, on obuhvata 12 država, koje čine 40 posto svjetske ekonomije, od SAD, Japana, Australije, Kanade, Novog Zelanda, Meksika, Čilea, Malezije, Vijetnama, Singapura, Perua pa do Bruneja. Sporazum je zvanično potpisan u februaru ove godine, nakon višegodišnjih pregovora u tajnosti i daleko od očiju javnosti.

Tramp je obećao da će prvi dan nakon imenovanja povući američki potpis sa TPP i time ga, praktično, sahraniti. I bez Trampa, budućnost ovog sporazuma je bila problematična, jer se i raspoloženje u američkom Kongresu prema ovom sporazumu pod pritiskom javnosti promijenilo, pa je i pored Obaminog potpisa njegova ratifikacija bila više nego upitna.

Da je TPP mrtvorođenče shvatile su i ostale zemlje potpisnice, pa sada tragaju za alternativnim rješenjem, izuzimajući Japan koji se još nada da bi se TPP mogao oživjeti, ali su šanse sve manje. Ironično, iako je TPP prvenstveno bio dizajniran da izoluje Kinu i da azijske zemlje čvršće veže uz SAD, jedina preostala alternativa je kineska verzija regionalnog sporazuma o slobodnoj trgovini. Međutim, TPP je bio puno više od klasičnog sporazuma o slobodnoj trgovini, jer je kroz mehanizam za rješavanje sporova između investitora i država praktično legalizovao nadmoć multinacionalnih kompanija. Kineska alternativa, posebno kada se radi o zaštiti intelektualnog vlasništva farmaceutskih i IT kompanija, te u sektoru usluga, manje je ambiciozna i ograničava se na uklanjanje barijera za klasičnu trgovinu robama.

Za razliku od TPP-a, koji je Tramp u svakoj prilici predstavljao kao katastrofu za američku ekonomiju, sporazum „blizanac“ o slobodnoj trgovini između SAD i EU, Trans-atlantsko trgovinsko i investiciono partnerstvo (TTIP), nije se našao u njegovom fokusu. Razlog je prvenstveno u činjenici da je ovaj sporazum, praktično, umro prirodnom smrću, pri čemu su Evropljani tvrdili da su oni u pregovorima „dali sve, a Amerikanci ništa“. Rezultat je da finalni sporazum nikada nije postignut, iako formalno još nije proglašen propalim.

Odustajanje od već potpisanih i odlaganje zaključivanja novih sporazuma o slobodnoj trgovini, u najboljem slučaju može usporiti seljenje radnih mjesta iz SAD, ali neće značiti automatski obećanu reindustrijalizaciju Amerike. Tramp je toga itekako svjestan, pa je njegov glavni adut smanjenje poreza i administrativne regulative.

Manji porezi u zamjenu za vraćanje proizvodnje

Teoretski, SAD ima jednu od najvećih stopa poreza na dobit kompanija u svijetu, koja se penje i do 35 posto. U praksi, najveće i najprofitabilnije kompanije zahvaljujući rupama u zakonu, praktično, ne plaćaju ništa, već profit ostvaren širom svijeta „skladište“ na računima u off-shore zonama. I sve je legalno. Začkoljica je da kompanije plaćaju porez na ukupnu dobit tek kada te pare unesu u SAD i sve dok su pare vani, sve je po zakonu, a američki budžet bez ovog prihoda.

Ova igra mačke i miša traje decenijama. Kompanije gomilaju keš na ino računima i obično svakih desetak godina aktuelna administracija ponudi rješenje, privremeni „porezni praznik“, gdje se tokom nekoliko mjeseci kompanijama ponudi da unesu pare u SAD, a zauzvrat umjesto pune porezne stope, plate tek nekih 7 do 8 posto poreza.

Tramp nije ni prvi, a vjerovatno ni poslednji američki predsjednik, koji će odigrati ovaj potez na zadovoljstvo svih uključenih. Ono što je novo je da Tramp obećava radikalnu poreznu reformu, gdje bi se porez na dobit kompanija uveliko smanjio permanentno, a ne samo jednokratno, uz ukupno pojednostavljenje čitavog poreznog sistema. U paketu sa smanjenjem poreza, Tramp najavljuje i radikalno kresanje brojnih administrativnih pravila i eliminaciju mnoštva dozvola i odobrenja, što bi trebalo olakšati život kako malim preduzetnicima, tako i velikim kompanijama.

Teoretski, ove mjere bi trebale učiniti privlačnim i profitabilnim vraćanje barem dijela proizvodnje nazad u SAD, jer povećani troškovi radne snage bili bi djelomično kompenzirani nižim porezima. Koliko će ovo uspjeti u praksi, drugo je pitanje. Iako je Trampovo obećanje da će se dio proizvodnje vratiti dočekano sa podsmijehom, pogotovu kada je direktno pozivao Apple da dio svoje proizvodnje mobitela i laptopa vrati u SAD, čini se da Tramp nije pričao baš napamet. Nakon izbora, predstavnici Foxconna, tajvanske kompanije koja proizvodi iPhone za Apple, izjavili su da je Apple zatražio od njih da analiziraju mogućnost pokretanja proizvodnje i u SAD. Gunđajući i mrmljajući nešto „o većim troškovima proizvodnje“, Foxconn je nevoljko prihvatio „prijedlog“ svoje najveće globalne mušterije i počeo ozbiljno raditi na ovom projektu, vjerovatno čekajući da se klijent predomisli.

Trampov plan za ekonomsku obnovu SAD sa fokusom na reindustrijalizaciju i stvaranje novih radnih mjesta, koliko god bio dobar daleko je od realizacije. Bez obzira što predsjednik SAD ima veliku moć, ona nije bezgranična i kada se radi o izmjenama zakona, bez podrške Kongresa malo toga može da promijeni, bez obzira na želju i volju. A tu stvari postaju komplikovane. Naime, Tramp nije političar i, mada je nominalno pobijedio kao kandidat Republikanske stranke, u praksi on i ne uživa baš pretjerano podršku republikanaca u Kongresu. Njegova namjera da sistem koji počiva na preseljenju proizvodnje tamo gdje je radna snaga najjeftinija postavi na glavu, sigurno neće izazvati oduševljenje multinacionalnih kompanija i banaka kojima postojeći sistem savršeno odgovara.

Država još nije odumrla

U konačnom odmjeravanju snaga to neće biti sukob između Trampa i Kongresa, već borba između Trampa i lobista multinacionalnih kompanija, čiji je uticaj na članove Kongresa nemjerljivo veći nego uticaj Predsjednika SAD. Tramp ima podršku osiromašene nekadašnje srednje klase, ali zagovornici status quo imaju podršku ekonomske elite u čijim rukama je koncentrisana enormna ekonomska moć i koji neće tek tako žrtvovati vlastito bogatstvo zarad opšteg dobra.

S druge strane, Trumpov izbor pokazao je da država i izabrani političari na Zapadu ipak imaju na raspolaganju dovoljno instrumenata da obuzdaju multinacionalne kompanije i banke i da zaustave proces masovnog osiromašenja i destrukcije srednje klase. Naravno, ukoliko to žele.

Dražen Simić
decembar/januar 2016/17, broj 132/133

Tokom 2016. nastavili su se pojedini negativni trendovi u domaćoj poljoprivredi, a po svoj prilici sa njima ćemo se suočavati i tokom narednih godina. Jedan od glavnih izazova je nedostatak investicija u poljoprivredi i nemogućnost malih poljoprivredika da ulažu u svoju proizvodnju. „Za prosperitet agrarnog sektora, neophodno je da se na nacionalnom nivou uspostavi konsenzus o dugotrajnoj reformi, nalik ’Zelenom planu’ iz sredine sedamdesetih“, smatra Nikola Vujačić.

Ovogodišnji visoki prinosi pšenice, kukuruza i uljarica u okviru određenih dugogodišnjih negativnih trendova u domaćoj poljoprivredi, ostvareni su pre svega zahvaljujući meteorološkim uslovima. Povoljna klima i geografski položaj i dalje su „temelji“ domaće poljoprivredne proizvodnje čak i u konkurentnim sektorima, poput proizvodnje ulja, ocenjuje Nikola Vujaćić iz kompanije Victoria Group.

„Srbija danas ima apsolutno najkvalitetnije ulje u Evropi, što je rezultat vrhunskih prinosa u proizvodnji suncokreta, soje i uljane repice. Pri tom, naš proizvođač bez subvencija za ove kulture, ostvari istu maržu kao proizvođači u Mađarskoj sa subvencijama. Ali to nam je darovala priroda. Ne treba se zavaravati pojedinim dobrim rezultatima, i prerađivački sektor je u krizi, pa osim nekoliko šećerana i uljara, ostali učesnici ne mogu tehnološki da se nose sa konkurencijom iz Evrope“.

Prema Vujačićevim rečima, zanemaren razvoj sela u prethodnom periodu i manjak subvencija za primarnu proizvodnju i ruralni razvoj, usitnjavanje poseda, neuspele privatizacije, nedostatak znanja, zadruge koje funkcionišu kao trgovačka društva, doveli su do toga da su mnogi primarni proizvođači na ivici likvidnosti, bez sredstava za ulaganja u modernizaciju. Treba reći i da se u domaćoj poljoprivredi porezi obračunavaju na osnovu katastarskih knjiga, a ne na osnovu ostvarene dobiti.

Iako po svojoj prirodi tradicionalna, ovoj delatnosti je neophodna moderna „arhitektura“ i strateški poslovni model, a potom i pravila na mikronivou. „Recimo, neophodno je utvrditi koliko jedno gazdinstvo mora da ima najmanje grla stoke, kakvu stanicu za mužu i kojom hranom će da hrani svoje životinje, pa da to država podstiče poreskim olakšicama, državnim zemljištem, učešćem u investiciji… Postoji mnogo raspoloživih mehanizama državne pomoći“, ističe Vujačić, i kao primer navodi nemačke mlekare, koji su „preživeli“ nisku cenu mleka zahvaljujući odluci države da svim vlasnicima stoke subvencioniše proizvodnju biogasa. Nakon toga, nemačka mlekarska industrija je porasla, uprkos evropskoj hiperprodukciji, dok je, istovremeno, proizvodnja mleka u Srbiji i Hrvatskoj na 20-30% obima s kraja osamdesetih godina.

Potražnje ima, ali nema robe

Dodatno, treba imati u vidu da pridruživanje EU ne znači automatski boljitak za poljoprivredu, imajući u vidu da uprkos velikim budžetskim izdvajanjima za zajedničku poljoprivrednu politiku, subvencije se, neretko, u Evropi dodeljuju na štetu malih proizvođača. Zato su najnovije članice EU, nekoliko godina nakon priključivanja nastavile da primenjuju sopstvenu politiku subvencija, a potom ih postepeno prilagođavale zajedničkim pravilima. Među pozitivnim primerima izdvaja se Poljska, čija je poljoprivredna proizvodnja „eksplodirala“ u prethodnoj deceniji, ali postoje i negativni primeri Rumunije i Bugarske, u kojima su velike obradive površine pretvorene u „rudnik“ za izvoz sirovina.

Ono što bi bila šansa za Srbiju već u ovom trenutku je ogromna potražnja za junećim mesom EU od oko 700.000 tona na godišnjem nivou, da u prethodnim decenijama nije uništila stočni fond. „Bez ozbiljnog stočarstva nema ni ozbiljne prerađivačke industrije, a najveće posledice ćemo osetiti 2018. godine, kada budemo otvorili tržište prema EU“, prognozira Vujačić, uveren da kvalitet zemljišta, klimatski uslovi i tradicija u stočarstvu nude potencijal da budemo među najkonkurentnijim snabdevačima evropskog tržišta.

„U proizvodnji svinjskog mesa možemo da budemo konkurentniji od bilo koga, ali zbog problema sa vakcinom za svinjsku kugu, koji nije rešen već deset godina, ne možemo da izvozimo svinjetinu u EU. Svedoci smo kako se završio pokušaj sa izvozom mesa u Rusiju – on je propao jer je bilo potrebno preći više hiljada kilometara i nekoliko granica sa robom koja košta 80 centi po kilogramu i na kraju da se ostvari profit, uprkos mnogo bližim i cenovno konkurentnijim tržištima“.

Zato šansu, pogotovu kada su u pitanju žitarice, možemo da potražimo na tradicionalnim tržištima nekadašnje SFRJ – u zemljama Severne Afrike. „Ukoliko bi postojala dobra veza sa Jadranskim morem, naši poljoprivredni proizvodi bili bi najkonkurentniji u tim državama, ali u ovom trenutku velike multinacionalne korporacije kupuju robu kod nas, pa je sami izvoze u Severnu Afriku“, komentariše Vujačić. S druge strane, strani investitori ne ulažu u domaću poljoprivredu jer na prvom mestu procenjuju moguće rizike.

Za oporavak najmanje deset godina

U odnosu na prošlu godinu ništa se nije promenilo ni u pogledu dostupnosti kapitala za poljoprivrednike. „Ne zalažem se za davanje kredita ’šakom i kapom’ ili za dirigovanje rada banaka, ali mi je teško da razumem toliku neaktivnost u poljoprivredi“. Vujačić dodaje da Srbiji nedostaje državna razvojna banka, poput Hrvatske banke za obnovu i razvoj, koja je u susednoj zemlji godinama bila veoma aktivna u industriji i poljoprivredi u saradnji sa poslovnim bankama, što je u mnogome doprinelo opstanku, ako ne i razvoju celog sektora.

Komentarišući polemike u javnosti oko načina na koji se izdaje državno obradivo zemljište u zakup, Vujačić smatra da kada se država već odlučila za takav model, onda zemljište treba izdavati ne na tri ili pet, već barem na 25 godina, kako bi mogla da se uspostavi ozbiljna proizvodnja i ostvari profit. „Ovako, zemljište se samo raubuje, jer zakupac treba za par godina da ostvari ogromnu proizvodnju, što kao posledicu ima sve niže prinose. Mislim da bi najbolji model bila razumna privatizacija, koja bi formirala optimalne posede od 100-150 hektara. Cilj treba da bude da se spreči da čitava sela po Vojvodini nestaju i da pomognemo da čitavo društvo bude bogato“.

Za opravak poljoprivrede, međutim, potrebno je najmanje deset godina, upozorava Vujačić i zaključuje: „Srbiji je sada potrebno nešto poput ’Zelenog plana’, koji je u SFRJ započet tokom sedamdesetih godina i koji je doneo sjajne rezultate, ali tek polovinom osamdesetih“.

Biznis top 2015/16.