Vrativši se (u utorak 16. juna) iz Vašingtona gde je razgovorao sa američkim predsednikom Obamom, Berluskoni je trijumfalno izjavio: „Vraćam se kao pobednik – Obama deli naše stavove.“ Dotični trijumf nešto znači samo onima koji ne razmišljaju i žele da čuju nešto što im prija. Evo kako on izgleda u očima svetskih medija: BBC, tekst na sajtu nosi naslov „Oh ne, Silvio!“, a zatim konstatuje da je u pitanju šou državnika koji treba da mu omogući da malo izglanca svoju sliku u domovini posle serije neugodnih dogodovština (o kojima smo ovde pisali u tri nastavka). Američki The Nation piše kako se „Italijanski imperator… velikim koracima približava svom Vaterlou“. Dopisnik italijanskog dnevnika La Repubblica, Vitorio Zukoni, tvrdi da je to bilo ono što se u diplomatiji klasifikuje sa „no event“ – događaj kojega nije ni bilo. Kome verovati?
Situacija u Evropi je ozbiljna, ali nije beznadežna.
Situacija u Italiji je beznadežna, ali nije ozbiljna.
(Indro Montaneli)
Evo nekoliko podataka koji će omogućiti čitaocima da sami zaključe. U jeku američke izborne kampanje, Berluskoni je svim silama, a njegove sile nisu male, navijao za svog bliskog prijatelja Buša i tom prilikom sa dozom rasističkog nipodaštavanja pomenuo tog „mladog i preplanulog“ protivkandidata. Inače samo jedna mala lokalna TV u severnoj Italiji prikazala je, jednom i nikada više, snimak Berluskonijeve trijumfalne posete američkom Kongresu u vreme Buša, čiji kraj govora svi poslanici i senatori dočekuju sa „standing ovation“ izuzev jednog senatora koji je upadljivo ostao da sedi – bio je to Obama. Onda dolazi na red sastanak G 20 u Londonu, „family photo“ učesnika i u trenutku kada se državnici razilaze razlegne se povik: „Mister Obama, mister Obama“, na šta zgranuta kraljica upita ko se to dere. Dreku je proizveo italijanski premijer, na časak zbunio sve ostale i uspeo da se probije do Obame i Medvedeva – zagrli ih i obezbedi za svoju štampu sliku „sa svojim prijateljima“. Nadam se da je posle ovoga lakše zaključiti kako je stvarno mogao izgledati sastanak jedne medijske petarde – Berluskonija i smirenog američkog predsednika koga štampa naziva „No drama – Obama“.
Berluskoni je, braneći se od kritika zbog neprijatne posete libijskog predsednika (od 10. do 13. juna – libijski šef je stupajući na tle Italije, na grudima nosio sliku Omara al Muktara, Lava od Libije, nacionalnog heroja, kojega su ubili italijanski okupatori) Gadafija, kojeg je Berluskoni definisao kao „uprkos svemu, odličanog – klijenta“. Dakle, po toj logici prodavca polovnih automobila, poseta Vašingtonu bi se dala svesti na sledeće: Obama je uspeo da sabesedniku uvali tri zatvorenika iz Gvantanama, pripadnika Al Kaede, kojih bi svakako da se ratosilja, i da izdejstvuje povećanje italijanskog vojnog kontingenta u Avganistanu, da bi mogao svoje da vraća kući. Berluskoni je želeo da perfektuira posao započet sa Bušom o kupovini italijanskih Agusta, predsedničkih helikoptera, čuda moderne tehnologije, o čemu je „bilo reči“. Lako je biti veliki biznismen u zemlji gde sam krojiš zakone. Na primer, posle zakona o medijima koji je na tlu Italije doveo Sky u podređenu poziciju, prihodi Berluskonijeve privatne TV su, prema podacima Nielsen Comp., porasli za 237 odsto, dok su svi drugi mediji zabeležili dramatičan pad.
***
Posle ovoga uvoda dugujem objašnjenje zašto se vraćam temi za koju sam bio uveren da joj je dovoljno tri nastavka. Od jedne osobe, koju veoma cenim, dobio sam na moj lični e-mail pismo u kojem pored ostaloga piše: „Za Srbe, kao kolektivnu kinesku žabu, u vreme slobizma (i šire) bilo je raznih objašnjenja, kao što su nacionalne frustracije iz Drugog rata, nepismenost i nasije, – zavodljivost naci- akademske-elite, gebelsovska propaganda, pa i braća iz komšilika i glupaci sa Zapada, koji su zdušno pripomogli ’okupljanju ispod Slobine zastave’. Ali Italijani i Berluskoni – to naprosto ne razumem… Ta ’stvar’ je stvarno metafora jedne globalne dekadencije, globalnog sumraka nekakve ’evropske’ civilizacije. Ajde, piši sledeći nastavak…“ Evo sada počinjem da pišem držeći se čvrsto navedenog redosleda našeg propadanja i paralela sa njim.
Frustracije iz II svetskog rata
Italijani uvek hitaju u pomoć – pobedniku
(Ennio Flaiano)
U Italiji frustracije nisu ništa manje nego kod nas. Prešaltovavši se septembra 1943. godine iz fašističkih „Sila osovine“ na stranu već jasnih pobednika u ratu, Italija je izbegla denacifikaciju – čistilište, kroz koje je Nemačka prošla da bi postala jedna od najdemokratskijih zemalja. Posledica je – veoma jaka ultradesnica koja danas uživa vidljivu blagonaklonost vladajuće koalicije. Pre nedelju dana, uz odobrenje minstra unutrašnjih poslova, nastale su paravojne „Ronde nere“ – Crne patrole, odevene u gotovo identične uniforme kakve su imali pripadnici SA odreda, koji su Hitleru uklanjali smetnje za osvajanje vlasti. Na vojnoj paradi centralna ličnost, ministarka, riđokosa i prebogata lepotica Brambila, Berluskonijeva miljenica – organizator omladinskog krila njegove partije, pozdravlja defile jedinica fašističkim dizanjem ruke. Čitava Evropa se zgraža nad bujanjem ekstremne desnice u exsocijalističkim zemljama, Italiju niko i ne pominje. Svi upiru prstom na Kristinu Morvaji u Mađarskoj, čija partija Jobbik, organizuje Mađarsku gardu definišući kao neprijatelje protiv kojih se valja nemilosrdno boriti – multinacionalne kompanije, Jevreje, Rome i komuniste. U Italiji niko ne napada multinacionalne kompanije pa valjda zato nikome, od onih koji vladaju, i ne smeta. Iako su nacisti kancer svake zemlje, pa i kod nas, dakako.
Nepismenost i nasilje
Da su Berlinski zid konstruisali Italijani – sam bi se srušio.
(Roberto Beninji)
Prilično je iznenađujući nedavni podatak italijanske statistike da u toj zemlji danas, u trećem milenijumu, ima 3 miliona nepismenih. Svi su oni završili osnovnu školu, ali im je, pismenost „odumrla“ jer im ničemu ne koristi. Ogroman broj ljudi na jugu živi na nivou koji se mnogo ne razlikuje od najveće zabitosti kod nas. Dakle u poslu im slova nisu u opisu radnog mesta. Svi filmovi na TV i u bioskopima su sinhronizovani na italijanski, pa nema titlova za čitanje. Italijani nikada nisu čuli kakav glas ima Džordž Kluni ili Nikol Kidman – to izgovaraju italijanski dupleri! Rezistencija elementarnoj pismenosti može se naslutiti i iz podatka da je Italija bila prva zemlja na svetu u kojoj je broj mobilnih telefona premašio broj stanovnika – seljaci i manualci ne pišu SMS, njima su dovoljni samo brojevi, a i manje ih ima. Taj sistem „tržišnog“ isključivanja ljudi iz elementarne kulturne sfere istovremeno stvara značajan izborni revir za manipulatora sa tri privatne nacioanlne TV mreže i naredbodavca za ostale tri državne. Desilo se 16. juna da državna TV – Prvi kanal – nije emitovala demonstracije građana zemljotresom uništenog Abruca i to ispred zgrade vlade, koja im obećava svašta i ne daje ništa. Od njihove tragedije Berluskoni pokušava da napravi svetski spektakl, odlučivši da naredni skup G 8 održi u tom kraju i tako valjda fascinira i goste i domaću javnost. On bez spektakla ne funkcioniše.
Nasilja što se tiče, ono nije fizičko, u koliko se isključi delovanje mafije i paravojnih „Crnih patrola“, koje tuku imigrante, Rome, a koji put se tuku međusobno, ali ne iz dosade, nego zato što ispod ruke uzimaju „zaštitu“ od trgovaca, pa čuvaju svoju teritoriju. Drugu formu nasilja, upoznao sam svojedobno kao glavni urednik i direktor (kratkotrajno) u vreme Miloševića i verovao da je to neponovljivo. Tada su mi neki direktori preduzeća i banaka rekli, u poverenju, da im je zaprećeno da ne daju oglase novinama koje su izdajnici „srpske stvari“. Svako ko je kritički pisao o Miloševiću i njegovom režimu bio je protivnik – Srbije. Na skupu mladih industrijalaca 13. juna Berluskoni je pored ostaloga rekao: „Videli ste kako su na osnovu četiri laži iskonstruisali skandaloznu kampanju koja je vrlo negativna za našu zemlju“. Laži koje je onaj paparaco sa Sardinije u 300 primeraka predao policiji, a u 5.000 fotosa prodao Kolumbijskoj agenciji za debele pare. Pritom, kaže, sve to nije negativno za njega nego za zemlju! Dakle: Moi c’est l’état! Nesrećni Luj XIV bi pukao od muke kad bi video kako mu skorojević kao čarapu izvrće njegovu maksimu, što mu je donela nadimak Kralj Sunce.
Miloševićev premijer Mirko Marjanović voleo je da upotrebljava reč „katastrofičari“; e tu reč je Berluskoni na pomenutom skupu mladih industrijalaca upotrebio četiri puta i bezbroj puta u intervjuima, govorima i na ulici – u narodu! Ne znam već više kojim sve povodima, ali su mladi „pripadnici klase kojoj pripadamo“ 24 puta prekidali bosa aplauzima. Zadovoljni samouverenošću i šarmom, mladi industrijalci su bez sumnje ozbiljno shvatili njegovu opomenu: „Vi preduzetnici nemojte davati oglase onima koji seju defetizam – zatvorite im slavinu“. I na kesi za infuziju postoji slavina, a u ovoj krizi većina medija koji posluju na pravom tržištu živi kao na infuziji. Pritom jedini ko iz sveg grla viče da trpi nasilje je Berluskoni i njegovi agitpropovci. Držte lopova! Premijerovo prekoračenje gostoprimstva spomenutog skupa mladih industrijalca nateralo je predsednicu udruženja industrijalaca (Confindustria) da mu neočekivano žestoko oponira – veliki deo italijanskih malih i srednjih preduzeća ukoliko ne dobije pomoć u roku od 100 dana jednostavno će prestati da postoji, rekla je. Tako se i ona zajedno sa guvernerom nacionalne banke i Papom svrstala u „katastrofičare“.
Zavodljivost elite
Italijani misle samo na dve stvari. Druga su špageti.
(Katrin Danev)
Ajde pokušajte sami da se setite postoji li iko na svetu ko je efikasniji u zavođenju maloletnica, punoletnica, „velina“, penzionerki, penzionera, industrijalaca, državnika, plebsa – od Berluskonija. Postoje knjige koje se bave objašnjavanjem kako, i pre svega zašto, on to radi – lična nesigurnost, volja za vladanjem dugim osobama, potreba da ga svi vole, strah da ga sve više drugih ne vole? Međutim, kad on negde prolazi to se svi lome da mu pruže ruku, da mu se osmehnu, da pokažu svoju privrženost. Dotični jednostavno pored svega ostaloga ima i harizmu. Koliko to znači, ja prosto ne bih umeo da odmerim. Hitler i Musolini doživljavali su ovacije kao niko pre njih. Čaušesku je, samo devet dana pre nego što će biti smaknut, govorio na mitingu neprekidno prekidan ovacijama. Iranskog šaha Rezu Pahlavija, prilikom povratka iz izgnanstva, mase su od aerodroma do dvora nosile na rukama đuture sa belim Rols Rojsom, u kojem je sedeo zajedno sa suprugom i ađutanntima. Jevtušenko se proslavio neverovatnim opisom Staljinove sahrane na kojoj su ljudi gazili i ubijali jedan drugog samo da bi bili što bliže kovčegu jednog od najvećih krvnika u istoriji. Uostalom, nisu li na Ušće dolazili „milioni“ da voljenom Slobi iskažu ljubav? Pored onih Morina i murina iz „bundes lige“ bili su tu i studenti bogoslovije, predvođeni svojim duhovnim rektorom Atanasijem Jeftićem. Ima nečega za psihijatriju u tome koga mase obožavaju.
Propaganda
Italijani su neverovatni. Ja bih voleo da su normalni.
(Altan)
Mislim da je Slobina propagandna mašinerija bila primitivna, pa još i zastarela, u odnosu na ono čime raspolaže Berluskoni. Prvo, njegovo lično bogatstvo približno je dohotku cele Srbije iz vremena Slobe. Berluskonijeva glavna legalna firma (ostale su kojekuda po onim poreskim rajevima) – Fininvest, sastoji se od podfirmi:
1. Mediaset – tri nacionalna kanala TV; preko te firme ima ugovore sa 14 televizija u drugim zemljama uključiv i CSPN – vodećim sportskim kanalom u Kini. Koji je kulturni nivo te televizije dokaz je što baš ona u svetu služi kao primer na šta je sve spremna privatna TV. Američki časopis Variety, pre par godina, doneo je obiman analitički članak o italijanskoj TV kao najgoroj u razvijenom svetu. Teza mu je bila da je podvlašćenjem državne TV od strane vlasnika privatnih kanala uništena svaka mogućnost konkurencije i borbe za kvalitet. Italijanski TV gledalac plaća obaveznu pretplatu, kao i kod nas, zatim pretplatu za zemaljsku digitalnu i sa te dve pretplate vidi manje solidnih programa nego gledalac u Beogradu. Ako želi da vidi National Geografic, History, Discovery, BBC, CNN… mora da uplati bar dva dodatna paketa Mediasetu ili Sky-u. Ali zato ima do mile volje benavljenja pod firmom humora, gologuzih nogtaljki, surovih reality i dakako vesti i političkih kontakt emisija „u skladu sa uređivačkom politikom“. Kako taj deo izgleda ponešto sam već napisao ranije, ne preterujući kada sam poredio glavnog Berluskonijevog voditelja Emilija Fede sa Duškom Čukićem iz Slobinog vremena. Svog najozbiljnijeg voditelja kontakt programa, Enrika Mentanu, oterao je samo zato što je korektno vodio i nije šikanirao predstavnike opozicije, u emisiji koja nije njegova volja, nego zakonska predizborna obaveza „jednakih uslova“ u medijima. U prethodnom mandatu oterao je dvojicu najboljih novinara sa državne TV.
2. Mondadori, velika i znana izdavačka kuća 1991. godine prešla je u većinsko vlasništvo Berluskonija. Pored knjiga, i to dobrih, čak neočekivano slobodoumnih, oni izdaju još 22 ilustrovane revije od kojih su nama znane Panorama, Grazia i od nedavna Sale & Pepe, gastronomski časopis koji na žalost nema „bouquet“.
3. Najčuveniji i najbučniji na tom spisku je fudbalski klub Milan. Koje se pare tu vrte i peru, kao i u ostalim klubovima, to ni komisija za borbu protiv mafije nije u stanju da sazna.
4. Pozorište Manconi, kao obol kulturi i
5. Osiguravajuća agencija i banka Mediolanum. Dakako postoji i bezbroj sitnijih „pogona“ u kojima se proizvodi Berluskonijevo bogatstvo. Inače koliko da završim odgovaranje na redosled iz e-maila, „braća iz komšiluka“ italijanskom premijeru nisu ni potrebna – on tu vrstu alibija liferuje na domaćem tlu: komunisti, sudije, predsednik države, vrhovni sud, političke partije koje nisu u njegovoj koaliciji, nevladine organizacije, sirotinja, sindikati… uopšte sva ta žgadija bez koje bi život bio mnogo lepši. A što se „glupog Zapada“ tiče – pa on je taj Zapad. Osam godina – On i Buš; a što sada da ne budu – On i Obama?!
Do sada sam, čini mi se uspevao da izbegnem kratak odgovor na pitanje: „Ali Italijani?“ Izbegavao sam ga jer kratak odgovor ne postoji. Mogao bi da bude uzet iz knjige “Populizam“ Pola Tagarta koji piše: „Populizam je instrument kojim se služe progresisti, reakcionari, demokrati, autokrati, levica, desnica. Razlog njegove adaptabilnosti leži u činjenici da je ’bez duše’; populizmu nedostaje veza sa fundamentalnim vrednostima…“ Gde su te vrednosti danas? Ili recimo kod Žana Ziglera u „Privatizaciji sveta“ kad kaže: „Kad normativne funkcije države bivaju paralizovanje nadmoćnim kapitalom, društvo se raspada, džungla osvaja. Definitivna regresija preuzima pozicije i gladijator postaje dominatan socijalni model. Nestaju vrednosti koje čine osnovu evropske civilizacije“. Upečatljivo, ali nedovoljno. Mogao bih reći tragičnu istinu da politička protivteža Berluskoniju u Italiji danas ne postoji. I levica i centar nisu u stanju da se izdignu iznad neprekidnih svađa. Najneoprostivija je greška napasti narod koji glasa. Uostalom nije ni to odgovor, jer pobednike danas, takva su izborna pravila, ne glasa više od jedne trećine naroda. Nešto od mogućeg zbira činjenica koje teže odgovoru naveo sam i u ovom tekstu i u ranijim. Za pošten odgovor neminovno je imati u vidu da je Italija zemlja takve istorije, od koje bismo mi pomrli samo zato što bismo se njome hvalili do besvesti kada bi bila naša. Italija je dala, čovečanstvu sukus umetnosti, znanja, ekonomije (naročito finansija), tehnologije, lepote fantastične ličnosti čija je mudrost deo intelektualnog nasleđa čovečanstva.
Kao i sve nacije sveta, i Italijani imaju svoje uspone i padove. Danas su u silaznoj fazi. Bilo bi nedopustiv pesimizam verovati da je ta faza nepovratna. Garantuju to Roberto Savijano, pisac „Gomore“, menadžer Fiata Markione, arhitekta Renco Pjano, Versaće – zašto da ne, četiri živa Nobelovca. Ne bih izostavio ni Franka Batiata za kojega ne umem reći je li pesnik ili kanconjer. Evo prve, nevešto prevedene, strofe njegove „Jadne domovine“:
Sklon sam verovanju da će se svet vratiti u normalu
Pa će moći da promišlja i nebo i cveće
Pa se neće više govriti o diktaturi
Kad nam je i onako ostalo još malo od života.
Proleće zapravo kasni u dolasku.
Poslednja vest: Danas, 18. juna, izbio je novi skandal u kojem plaćena pratilja Berluskonija pristaje da priča islednicima i novinarima čak i kako joj je ponuđeno da bude kandidovana na nedavnim izborima, pa je izigrana, kako su joj obećali 2.000 evra za noć sa Silvijom, a dobila je pola od toga jer nije ostala celu noć… Da li je to lasta zakasnelog proleća?
za Biznis i Finansije Web izdanje iz Trsta
Milutin Mitrović





U prošloj godini i započetoj krizi, opštem padu proizvodnje automobila, jedini izuzetak među prvih 15 proizvođača u svetu čini „Honda“, koja je povećala proizvodnju, istina za samo 18.276 vozila i time se sasvim približila ukupnom iznosu od 4 milion godišnje. Postoji tvrdnja da čak ni to nije dovoljno, jer je po računicama stručnih institucija, donja granica za samostalan opstanak 5 miliona vozila i svi koji su ispod te crte moraće da potraže sebi partnera za „brak iz interesa“. „Mladoženja“ Fiat, upravo je objavio rezultate poslovanja u prvom kvartalu ove godine, a gubitak od 411 miliona evra označio kao manji nego što se očekivalo, te na osnovu njega zaključio da će godinu sigurno zavržiti sa pozitivnim bilansom. Evo i zašto: prvi razlog je rast vrednosti „Fiatovih“ akcija na berzi, što lako može da se pretvori u sunovrat, pogotovo ako propadne posao sa „Krajslerom“. Drugo, je mnogo validnija činjenica da je „Fiat“ skratio za nedelju dana prinudni odmor svojih radnika, jer tražnja za njegovim vozilima u Evropi naglo raste. U Nemačkoj je u martu prodato 40 odsto više „Fiatovih“ vozila, u Francuskoj za 8 odsto više. „Fiatov“ model Grande Punto prvi je u Evropi sa povećanjem prodaja za 60 odsto u martu, slede VW Polo sa 30 odsto, Ford Fiesta 15,5 odsto… Odlično idu Panda i „500“ . U ukupnim prodajama vozila u Evropi „Fiat“ je povećao učešće sa 7 na 9,1 odsto i to pre svega zahvaljujući maloj potrošnji goriva i modelima GPL – na plin. Mnoge se očekuje od novog ultraštedljivog motora „MultiAir“, koji je osnova za prodor na američko tržište.

Od 27. do 29. marta održan je u Rimu kongres na kojem su Berluskonijeva lična (ne) partija „Forza Italia“ i „Aleanza Nazionale“ (nastala od postfašističke MSI) prerasle u jednu partiju – PDL, sa namerom da poput levog centra, objedine desni centar i uvedu Italiju iz haosa mikro partija u bipartizam. Ono „ne“ u zagradi pred „Forza Italia“ stavio je filozof Norberto Bobio, tvrdeći da je reč o nečemu što čak nema ni statut, politički cilj, internu strukturu i institucionisane odnose. Posle toga je na prečac sledila odluka da, nepostojeći ili bar nikada objavljeni, statut „rediguje“ lično osnivač, Berluskoni. Druga komponenta, Aleanza Nazionale, bar od kada je na njenom čelu Đanfranko Fini, predstavlja ozbiljnu partiju desnice, što će se osetiti i na kongresu ujedinjenja, jer je Fini jedini u svom govoru smogao hrabrosti da skrene pažnju neprikosnovenom bosu kako buduća partija mora biti laička, pluralistička, a ne cezaristička, institucionalno postavljena, humanistička (razumevati multietičnost i priznati status imigrantima), favorizovati društvo sa čvrstom podelom vlasti i političkom kontrolom. Predložio je i da partija pokrene postupak za ustanovljavanje medalje za poštene (one koji se drže zakona i obaveza prema društvu), ukratko sve ono što je, nimalo slučajno, Berluskoni izostavio. Smrknuti Kavaljere pratio je govor koji mu kvari egzaltirano jedinstvo, ali kako je Fini završio tako mu je pritrčao, zagrlio ga i izjavio – to je ono što je trebalo ja da kažem. Među nama nema ni trunke razmimoilaženja – sve to štampa izmišlja. Njegova veština neiskrenosti dovedena je do umetnosti.
U Americi vlada obilje religija, ali najviše sledbenika ima ona koja proklamuje smanjenje poreza. Nema predsedničkog kandidata koji nije obećavao smanjenje poreza, a najbezočniji je bio Ronald Regan, koji je i smanjio poreze, ali je zato ostavio Ameriku u najvećim dugovima do tada. Džordž Buš Junior, nasledio je gotov model „smanjiti“ poreze prebacujući troškove na naredne generacije Amerikanaca i ostavio za sobom najveći deficit u istoriji. I jedan i drugi korumpirali su glasače parama iz državne blagajne gomilajući u njoj dugove. Obami je zapalo da te paramunte dugova počne da sanira spasavajući zemlju od bankrotstva. Za veliki deo sveta američke dimenzije, pa i kada je novac u pitanju, jesu neshvatljive. Na primer, američki BDP iz 2007. godine (podaci MMF) 347 puta je veći od BDP Srbije. Hoće li biti jasnije, ili još nejasnije, ako pretpostavimo, veoma uslovno rečeno, da ono što se kod nas stvorilo od nešto pre Arsenija Čarnojevića do danas, Amerika stvori za jednu godinu!
Na pomolu su prosto neverovatne pretumbacije u kojima bi se moglo desiti da nastane jedan dominirajući konglomerat proizvođača terenskih, jedan malih i srednjih i jedan za luksuzna vozila. Svaka od tih grupa imala bi drugačiji sastav proizvođača, ali bi u svima njima bili BMW, PSA, „Renault“, „Fiat“ i „Chrysler“. Za tu kombinaciju sigurno je samo da se „Mercedes“ i „Vokswagen“ ne interesuju. Razloge za tako iznenađujuće konstrukcije možemo naći, na primer, u Fiatovoj berzanskoj situaciji, a koja je vrlo bliska drugima. Naime, samo pre godinu dana (početkom februara) jedna „Fiatova“ akcija vredela je na berzi 16,32 evra, a 23 januara 2009. pala je na samo 3,64 evra iako je prošlogodišnji bilans uprkos krizi pozitivan. Bruto prihod „Fiata“ u 2008. iznosi 59,3 milijarde evra što je za 1,5 odsto više nego godinu dana ranije. Međutim neto prihod je 1,72 milijarde, i manji je za 16,2 odsto. Sve zajedno, kompanija je poslovala dobro, nije pala u gubitke, a dešavalo se da je u drugačijim berzanskim psihološkim okolnostima, uprkos gubicima imala veću vrednost akcija. Markione, do sada verifikovan kao racionalni optimista, veruje da već sledeće godine „Fiat“ može da se vrati na scenu, ako…
Da Klausovo antievropejstvo ne bi ostalo na nivou političkog traša evo nekih njegovih stavova: “Evropske intervencije za spasavanje ekonomije samo su serija neodgovornih protekcionističkih mera briselske birokratije… (to još i nije neoborivo) …Radije ću emigrirati u Patagoniju nego da potpišem Ugovor iz Lisabona… (pod pretnjom izbacivanja iz partije zabranio je bilo kome iz vlade da taj Ugovor potpiše) … Nasilje Briselske birokratije nad evropskim građanima, nije različito od onoga koje je sprovodio Sovjetski savez nad ljudima koje je podjarmljivao…” Ako ni to nije dosta onda valja navesti kao anegdotu da je sadašnji predsedavajući EU, francuski predsednik Sarkozi, predložio da Češka ustupi svoj mandata Francuskoj, te da ova nastavi, naročito zbog krize koju valja obuzdati. Na to je Klausu odani ministar spoljnih poslova Češke, aristokrata starog kova, Karel Švarcenberg, izjavio da će Sarkozija pozvati na dvoboj! Britanski istoričar i publicista Timoti Garton Eš definisao je Klausa kao “najnakostrešenijeg političara koga je sreo u životu”.
Postoji u Italiji hrpa knjiga napisanih o Romima; postoji grupa Stalker, čiji je član Fraćesko Kareri, napisao sjajnu knjigu “Walkscapes” i sa svojim studentima pomaže Romima da planiraju budućnost; postoje NVO, koje zdušno pomažu Romima; postoje brojni sveštenici, zvani “ulični”, koji čak nomadski žive sa njima; postoje slobodne ličnosti koje su digle glas u prilog prognanima. Sve je to u redu, ali je muka ono što je Jirgen Habermas definisao: “U našim sve bogatijim društvima umnožavaju se etnocentrički odnosi građana protiv svega što je drugačije”. A Romi jesu drugačiji. To je sve što imaju.