U Srbiji je 1.12.2014 godine bilo 920 hiljada goveda, što je za 0,8% više nego u 2013 godini. Najviše je goveda u Regionu Šumadije i Zapadne Srbije(ŠZS) (416.048), gde je i porast iznosio 2%, zatim u Vojvodini (262.219), gde je porast bio 6,1%. U Beogradu je broj goveda (61.259) povećan za 4,1%, dok je u Regionu Južne i Istočne Srbije smanjen za ogromnih 9,4%, na 180.542 grla.
Slajder
Vlada Srbije obavezala se prema pismu o namerama upućenom MMF da će uvesti akcizu na struju i bezalkoholna pića. U dokumentu se kaže da će kombinovana akciza i povećanje cene struje biti 15% i stupiti na snagu od aprila 2015, dok se za akcizu na sokove kaže da će biti uvedena u 2016.
Međutim premijer Vučić je izjavio da će se još videti da li će struja poskupeti i da svakako neće poskupeti do kraja grejne sezone, dok je ministar privrede Sertić rekao da bi poskupljenje struje uticalo na privredu a Narodna banka Srbije je rekla da ne traži povećanje cene struje ali da traži da cene budu formirane transparentno i dugoročno planirane.
O ovim merama su svojevremeno izveštavali srpski mediji, a ministar energetike Aleksandar Antić je svojevremeno demantovao uvođenje akcize i rekao da bi to bilo kontraproduktivno.
Kako je izvestila Beta Antić je rekao da :“Mi imamo jednu potpuno jasnu, stručnu dimenziju zbog čega tako nešto nije dobro“, rekao je Antić, dodavši da ne veruje da postoje ozbiljni planovi za uvođenje akciza na struju.
„Ne verujem da je to deo bilo kakvih ozbiljnih planova, više verujem da je reč o medijskoj spekulaciji“, rekao je ministar rudarstva i energetike.
Beogradska štampa prenela je u novembru da je Vlada Srbije pripremila nacrt zakona koji predviđa uvođenje akciza na struju i sva bezalkoholna pića, izuzev mineralnih voda.
Akciza na struju, prema pisanju Blica, trebalo bi da se naplaćuje od 1. aprila naredne godine, po završetku grejne sezone, a još nije odlučeno koliko će iznosti taj porez, ali bi trebalo da bude između 10 i 15 odsto.
Akciza na struju će, dodaje se, biti uvedena umesto klasičnog poskupljenja struje, koje je najavljeno za proleće 2015. godine.
Antić je danas u izjavi za RTS komentarišući najave da će doći do promena u tarifnom sistemu i ukidanja jeftine tarife za struju, rekao da su ti navodi netačni, ali da će o eventualnim poskupljenjima biti reči kada se završe kalkulacije sa MMF-om i EBRD-om i napravi održiv sistem u Srbiji.
Svojevremeno je ministarstvo finansija ocenilo da bi uvođenje akcize na sokove bilo kontraproduktivno jer bi efekat toga bio veoma mali. Uz to akciza bi pogodila neka od velikih stranih investiicja u Srbiji i najvećeg domaćeg proizvođača sokova u regionu, Nektar.
Izmenama PDV Direktive Evropske Unije koje su u primeni od 1. januara 2013. godine, definisana su jedinstvena pravila za izdavanje računa koja se primenjuju kako na izdavanje računa u papirnom obliku tako i elektronskih računa. Ovim su računi u papirnom obliku izjednačeni sa elektronskim računima. I jedni i drugi moraju ispunjavati tri uslova: autentičnost porekla, integritet sadržaja i čitljivost.
Ovi uslovi moraju biti ispunjeni od momenta izdavanja računa pa do kraja perioda za čuvanje računa, a što se postiže sistemom kontrola koje obezbeđuju pouzdanu vezu između računa i isporuke dobra ili usluge.
Tehnologije koje obezbeđuju autentičnost porekla i integritet računa su EDI (electronic data exchange) i elektronski potpis, a u smislu odgovarajućih propisa EU. Pored ovih tehnologija, bilo koja druga tehnologija može biti primenjena za izdavanje elektronskih računa uz obezbeđenje ispunjenosti napred navedenih uslova.
Sve države članice EU bile su dužne da do 31. decembra 2012. godine implementiraju u svoje zakonodavstvo ove odredbe. Kada se govori o uslovima koji moraju biti ispunjeni, postavlja se pitanje kojim su rizicima kompanije izložene ako ovi uslovi nisu ispunjeni. Rizici su pre svega poreski, a to je da se na osnovu elektronski izdatog računa koji ne ispunjava definisane uslove ospori pravo na odbitak ulaznog PDV.
Elektronsko fakturisanje u Srbiji
Dok je u EU izdavanje računa u papirnom obliku i elektronskom obliku izjednačeno i definisano propisima o PDV, u Srbiji poreski propisi ne sadrže nijednu odredbu u vezi sa izdavanjem elektronskih računa.
Međutim, interes za elektronskim fakturisanjem je sve veći. Jedan od osnovnih razloga su nesumnjive koristi od elektronskog fakturisanja: smanjenje troškova obrade i čuvanja računa, smanjenje grešaka u knjiženjima i izveštavanju, veća efikasnost i integracija poslovnih procesa, uticaj na životnu sredinu itd.
Pored ovoga, činjenica je da su mnoge kompanije koje posluju u Srbiji deo neke međunarodne grupe. Uvođenje elektronskog fakturisanja na nivou grupe znači najčešće i uvođenje elektronskog fakturisanja u članici grupe koja posluje u Srbiji. Interes za elektronskim fakturisanjem raste i kod ostalih kompanija, a pored očiglednih koristi razlog su i njihovi poslovni odnosi sa kompanijama iz inostranstva koje su već uvele ili nameravaju da uvedu elektronsko fakturisanje.
Elektronsko fakturisanje je neminovnost, te se postavlja pitanje da li je ono moguće u Srbiji. Iako poreski propisi ne definišu elektronsko fakturisanje, elektronsko fakturisanje, uključujući osnovne principe (autentičnost, integritet i čitljivost), prepoznati su u različitim ne-poreskim propisima kao što su: Zakon o računovodstvu, Zakon o elektronskom dokumentu itd. Kao i u EU, i u Srbiji najznačajniji rizici ako račun izdat elektronskim putem ne ispunjava propisane uslove su pre svega poreski: rizik da se ospori odbitak ulaznog PDV po osnovu elektronski primljenog računa i rizik da se trošak ne prizna za potrebe utvrđivanja poreza na dobit.
Zaključak je da je elektronsko fakturisanje prepoznato u Srbiji, neodgovarajući pristup nosi značajne poreske rizike, sistem elektronskog fakturisanja koji se želi primeniti mora biti analiziran sa aspekta više propisa i mora biti organizovan na način da se ispunjenost propisanih uslova uvek može dokumentovati.
Biljana Bujić, direktorka poresko-pravnog odeljenja KPMG
Prema pismu koje je Vlada Srbije uputila MMF-u za dobijanje stend-baj aranžmana, među merama koje se navode ukoliko priohodi u budžetu ne budu povećani, navode se i povećanje PDV i akcize na benzin.
U pismu MMF, kao dodatne mere za slučaj da se prethodne ne pokažu dovoljno dobrim pominje se i povećanje PDV:
„Imaćemo za cilj da smanjimo fiskalne rizike i da se pripremimo za vanredne mere. U tom smislu, nećemo se oslanjati na kratkoročno finansiranje spoljnog duga, a nećemo akumulirati zaostale obaveze u zaduživanju javnog sektora. Takođe ćemo se uzdržati od gomilanja domaćih docnji…
„Ako prihodi u budžetu uprkos ovim merama budu smanjeni, razmotrićemo uvođenje vanrednih mera kao što su podizanje stope PDV i akcize na benzin. S druge strane, ako naplata prihoda bude prevazišla projektovane iznose u 2015., dobit će se koristiti za otplatu javnog duga u 2015. Ako su dobici prihoda održivi, njegov deo, u konsultaciji sa MMF, može biti iskorišćen za primarne infrastrukturne projekte u budućim godinama.“
Razlog zbog koga se kreatori politika centralnih banaka toliko plaše trenutnog deflatornog pritiska je u tome što je deflatorna dinamika naročito opasna u privredama opterećenim visokim javnim i/ili privatnim dugom, što praktično obuhvata sve razvijene ekonomije. Miks je u svakoj zemlji drugačiji, ali je problem isti. Mnogo se govori o ogromnom japanskom suverenom dugu, ali je tamo opterećenje privatnim dugom manje problematično. Obrnut je slučaj u Švedskoj ili Kanadi, gde je opterećenje javnog duga prilično skromno, ali je nivo privatnih dugovanja alarmantan, naročito u vezi sa stambenim kreditima. Ujedinjeno kraljevstvo (UK) je u dvostrukom problemu, itd.
Dakle, u svetu slabog rasta i deflatornog rizika vidimo da tema valutnih ratova dobija na značaju. Razlog tome je što kreatori politika centralnih banaka osećaju da mogu da spreče deflatorne rizike i stimulišu rast na marginama jedino putem devalvacije valuta u odnosu na druge valute. Učtivi izraz za rat valuta je: „konkurentna devalvacija“. Ideja je da se uveze potražnja putem konkurentnih izvoznih cena i spreči pad opšteg nivoa cena jer se time apsorbuje potražnja iz ostatka sveta kako bi privreda nastavila da radi, a uvozne cene ostale stabilne. Problem sa konkurentnim devalvacijama, tj. opštim ratom valuta, odmah postaje jasan čim previše igrača u globalnoj ekonomiji oseti potrebu da oslabi svoje valute. A ne mogu svi imati slabiju valutu!
Prvi pristup obezbeđivanju neatraktivne valute je smanjenje kamatnih stopa, sve dok to ne izaziva preuzimanje prekomernog rizika ili kreditnog rasta u zemlji. Ali šta se dešava onog trenutka kada kamatne stope dostignu nulu? Zavisi. U nekim slučajevima, centralne banke su dodatno olabavile politiku enormnom kupovinom aktive, poznato kao kvantitativno popuštanje, kojim se ubrizgava više novca u privredu kroz bankarski sistem. Američke Federalne rezerve, Japanska banka i Evropska centralna banka su veliki zagovornici kvantitativnog popuštanja, u različitoj meri, tokom poslednjih nekoliko godina.
Ostale centralne banke su pokušale da utiču direktno na valute i uvele negativne kamatne stope, u čemu se naročito istakla Švajcarska narodna banka (SNB), koja je snizila stope do neverovatnog negativnog nivoa od -0.75% prošlog meseca, jer je pokušaj da direktnim intervencijama svoju valutu održi jeftinom 15. januara doživeo tešku propast, kada je SNB bila primorana da odustane od odbrane kursa. Danska je takođe snizila stope do -0.75% kako bi održala vezanost za evro dok je Švedska centralna banka snizila stope na depozite na -0.1%, u prvom naletu. Očigledan cilj ovog poteza je da oslabi švedsku krunu kako bi izbegla rastuće naginjanje Švedske ka deflatornoj dinamici. Negativne stope samo odvraćaju ljude od toga da drže depozite u određenoj valuti.
One ne stimulišu banke da pozajmljuju ili povećavaju potražnju u privredi. A uzmite u obzir nekoga ko ima skromnu ušteđevinu u Švajcarskoj. Zar ne bi bilo bolje da drži gomilu novčanica od 1000 franaka „u slamarici“ nego da drži sredstva na računu sa negativnim prinosom u banci ili u državnim obveznicama sa negativnim prinosom? Na kraju krajeva, prinos na gotovinu je bar 0.0! Zapravo, negativne stope su znak politike ludila i ne mogu dugo da potraju.
Problem sa trenutnim pristupom otkupa aktive i negativnim stopama je ponovo taj što to svi rade. Slučaj SAD je primer velike centralne banke koja je prestala sa kvantitativnim popuštanjem i po svoj prilici se približava prekretnici kada će podići kamatne stope, ali tržište je i dalje opravdano skeptično u pogledu toga da li i koliko mogu da podignu stope kada se ostatak sveta zaglibio u deflatorno okruženje sa sniženim stopama i kvantitativnim popuštanjem.
Šta je onda sledeće što će se desiti? Teško je reći. Ako budemo nastavili sa temom valutnih ratova do krajnjih granica, postoji rizik da valutni ratovi prerastu u trgovinske ratove, pa čak i u prave ratove. Rizik od ovakvog ishoda dramatično raste ako Kina preduzme sudbonosni korak ka revalorizaciji svoje valute, juana. Kako je Kina “svetska fabrika“ , to bi značilo još jedan ogroman deflatorni talas koji bi preplavio svet.
Čak iako Kina ne uspe da devalvira, pretpostavljam da će svet ostati zaglibljen u ovom okruženju veoma niskih stopa jer je teško generisati inflaciju kada su svetske cene roba pale, rast je slab, a prekomerni kapaciteti ogromni. Takođe, američke Federalne rezerve su stopirale politiku likvidnosti dolara koja je vladala od 2010. do pred kraj 2014. godine pod različitim uticajima QE, kada su federalne rezerve konačno ukinule program kupovine aktive u oktobru 2014.
Kako se čini u ovom trenutku, nije sigurno da će se rat valuta nastaviti. Sumnjam u to da Federalne rezerve neće uspeti da normalizuju politiku do umerenog nivoa pre nego što ulete ili u preveliko jačanje dolara ili novu rundu slabljenja privrede, ili oba. U tom slučaju Federalne rezerve će biti primorane da se ponovo uključe u konkurentnu devalvaciju tj. igru sa ratom valuta. A do tada, bilo da je to tokom sledećih šest meseci ili za dve godine, strahujem da ćemo dostići tačku u kojoj ćemo shvatiti da je politika centralne banke tokom poslednjih 5-6 godina bila velika greška. Ponudila nam je samo način da se pretvaramo da nemamo ogroman dužnički problem i problem sa monetarnim sistemom. Ponovo ćemo otkriti razmere tog problema ako se ostvari najveći strah kritičara centralne banke – da kvantitativno popuštanje i nulte kamatne stope stvore ogromne rizike po finansijsku stabilnost kada tržište postane pregrejano da bi se srušilo kada politika centralne banke propadne.
Dakle, koja politika je onda najbolje rešenje? Ona koja bi normalizovala kamatne stope i omogućila restrukturiranje ogromnih dugova od neizbežnih bolnih posledica koje bi to prouzrokovalo. Loša strana bi bila duboka i gadna recesija jer je prezaduženim i slabim igračima dozvoljen neuspeh. Dobra strana bi bila faza snažnog rasta koja bi usledila, jer bi kapital bio adekvatno alociran – a ne nepravedno ka bilo kom dužniku koji jedva opstaje ovom ludom svetu nultih ili negativnih kamatnih stopa. Ali ovo rešenje je politički najnepoželjnije, pa i najmanje verovatan scenario.
Verovatnije je da ćemo u jednom trenutku imati spektakularnu eksploziju na tržištima kapitala koja će staviti centralne banke u vruću stolicu. U tom trenutku, političari širom sveta će preuzeti vlast od centralnih banaka i bićemo svedoci ogromnog fiskalnog podsticaja, sa takozvanim „novcem iz helikoptera“ (učtiv izraz je otvoreno monetarno finansiranje) gde se novac štampa da bi stimulisao tražnju uz nove javne radove i druge projekte koje finansira država. Takav projekat će verovatno biti viđen najre pod Abeom u Japanu. Budite u toku. Inflacija se neće vratiti u okruženju negativnih stopa i kvantitativnog popuštanja. Ali će se vratiti sa osvetom jednom kada postojeća paradigma ne uspe i pređemo na novac iz helikoptera.
Džon Dž. Hardi, direktor FX Strategy sektora Saxo banke
Matković: Železara ima budućnost sa dobrim menadžmentom ali se neću prijaviti na javni poziv Vlade
Bivši direktor Železare Smederevo Duško Matković rekao je da nije zainteresovan da ponovo vodi Železaru i da se neće prijaviti na javni poziv Vlade Srbije, ali da je spreman da savetima i sugestijama pomogne onima koji odlučuju o sudbini te kompanije prenosi RTS.
Matković je u intervjuu za Radio Beograd rekao da je prošle godine u ovo vreme „ljudima iz Nemanjine“ sugerisao da je u ovakvoj tržišnoj situaciji menadžment ugovor najbolje rešenje. Naglasio je i da ima razumevanja za pokušaj Vlade da postigne dogovor sa Esmarkom, pošto se radi o poželjnom partneru, i da mu je žao što veliki napori pregovarača nisu urodili plodom.
„Menadžment ugovor kakav planira Vlada je prava stvar za Železaru. Budući tim treba da ima jaku međunarodnu dimenziju ali treba uključiti i domaće stručnjake, pogotovo u delu logistike, tehnologije i komercijale. Čini mi se da se prilike na tržištu kreću povoljno, pa uz podršku Vlade i premijera kakvu Železara ima, za dve do tri godine, uz krvav rad i dobar menadžment, strateški partneri će sami dolaziti u Železaru“ rekao je Duško Matković za Radio Beograd.
Železaru bi zatvorili samo amateri
Matković smatra da je Železara “ neophodan i najbolji privredni sistem koji Srbija ima“ i da mu je drago što su Vlada i predsednik Vlade to shvatili i stali iza te kompanije. On je odbacio tvrdnje „takozvanih stručnjaka, analitičara, političara i biznismena stvorenih u tranziciji“ da je Železara večiti gubitaš koga treba zatvoriti.
„Dilema oko toga da li treba zatvoriti Železaru ili ne za mene ne postoji. Podelu u javnosti oko tog pitanja nazivam podelom na amatere i profesionalce. Profesionalci znaju da je Železara osnov funkcionisanja metaloprerađivačke industrije, namenske industrije i izvoza“ kaže Matković.
Prema njegovim rečima, proizvodi Železare, čak i bez viših faza obrade, mogu uvek da nađu kupca. Odbacuje i ocene da Železara ima višak radne snage i podseća da je u njegovo vreme (od 1991. do 2001. godine) u Železari i pridruženim kompanijama radilo ukupno 15.000 ljudi, od kojih 11.000 u Smederevu. „Danas, kada nema sankcija, kada je tržište otvoreno, nema razloga da dobar menadžment ne uposli svih 5.500 radnika“ kaže Matković.
Pečurke iz Železare
Duško Matković je, osim kao visoki funkcioner Socijalističke partije Srbije, devedesetih godina bio poznat i kao direktor Železare koji je u njenim pogonima organizovao proizvodnju pečurki, zbog koje je bio izložen podsmehu političkih protivnika.
„Pečurke su bile samo jedan od 50 projekata mini-profitnih centara, kakve smo u vreme sankcija organizovali u Železari. Proizvodnja pečurki organizovana je u podzemnim halama koje su bile mračne i tople-a neiskorišćene. Od pečuraka smo isplaćivali 40 plata i izdržavali 40 porodica“ rekao je Matković. Naglasio je da se i dan danas ponosi tim i drugim projektima koji su pokrenuti kako bi radnici „u pakleno vreme mogli redovno da primaju zarade, svakog prvog i 15. u mesecu“.
Među planiranim merama Vlade Srbije za stend baj aranžman sa MMF navodi se i prilagođavanje državnih plata i penzija u odnosu na njihovo učešće u državnom BDP. Nakon 2014, plate i/ili penzije neće biti povećavane u godinama u kojima će udeo državnih plata u BDP biti iznad 7 odsto, i/ili je učešće penzija u BDP iznad 11 odsto. U godinama u kojima se očekuje da će udeo plata zaposlenih u javnom sektoru biti ispod 7 odsto BDP, indeksacija će biti održana dva puta godišnje.
U ovoj drugoj opciji, plate će biti indeksirane u aprilu za prethodnih 6 meseci za stopu inflacije i godišnji rast realnog BDP iznad 3 odsto, a u oktobru plate će biti indeksirane za prethodnih šest meseci za stopu inflacije, ali uzimajući u obzir da posle te indeksacije učešće plata u javnom sektoru ne sme da prevaziđe 7 odsto BDP.
U godinama u kojima se očekuje da će isplata državnih penzija biti ispod 11 odsto BDP, indeksacija će takođe biti sprovođena dvaput godišnje. U aprilu, penzije će biti indeksirane za prethodnih 6 meseci za stopu inflacije i prošlogodišnji rast realnog BDP iznad 3 odsto, a u oktobru će biti indeksirane za stopu inflacije u prethodnih 6 meseci, ali takođe uzimajući u obzir da posle ovih indeksacija njihovo učešće u BDP mora da bude ispod 11 odsto.
U pismu koje je Vlada Srbije uputila MMF-u za dobijanje stend-baj aranžmana, piše na koji način će biti restrukturirana javna preduzeća. Ovo će nam doneti neka nova poskupljenja i smanjenje broja zaposlenih.
U novembru 2014. usvojen je plan restrukturiranja preduzeća Elektroprivreda Srbije (EPS). On se zasniva na korporativizaciji, odnosno pojednostavljenju organizacione strukture i postizanju optimalne zaposlenosti u kompaniji. Finansijski plan za restrukturiranje koji će insistirati na rastu produktivnosti, uštedi troškova ali i povećanju tarifa, Vlada RS treba da usvoji do kraja marta 2015.
Time će Vlada podržati EPS-ov zahtev za povećanje cene struje. Ovo bi u kombinaciji sa povećanjem akciza dovelo do poskupljenja struje za 15% počev od 1. aprila 2015. Ovaj prvi april teško da će ikome biti smešan, kao i ostatak godine – ako bude potrebe, struja će nastaviti da poskupljuje i tokom 2016. godine.
Plan restrukturiranja Srbijagasa usvojen je u decembru 2014. i po njemu kompanija treba da se oslobodi svojih delova koji se ne bave osnovnom delatnošću, kao i da u februaru naplati potraživanja od najvećih dužnika poput Železare Smederevo, u martu od Azotare i MSK Kikinda, a do kraja aprila od Petrohemije.
Železnice Srbije će biti restrukturirane po ugledu na praksu u EU, odnosno razdvajanjem delatnosti i formiranjem četiri preduzeća – centralnog i preduzeća za železničku infrastrukturu, za prevoz robe i za prevoz putnika. Vlada je obećala da će „reoptimizovati mrežu i racionalizovati broj zaposlenih“. Deo preduzeća za prevoz robe od januara 2018. neće više dobijati subvencije, te će poslovati po tržišnim principima. Vlada će pokušati da podstakne razvoj konkurencije u ovom sektoru dozvolom za privatnike da koriste železničku infrastrukturu uz određenu naknadu. Ovu liberalizaciju železnice možemo očekivati već krajem godine.
Putevi Srbije bi trebalo da se spoje sa preduzećem Koridori Srbije do kraja marta 2015. Posle toga će se jedno preduzeće baviti i izgradnjom i održavanjem puteva širom zemlje. U pismu o namerama Vlada RS kaže da će se takođe pozabaviti „regulisanjem prihodne strane kroz preispitivanje cene putarina i smanjenjem troškova uklanjanjem rigidne cenovne politike u ugovorima do marta 2016“. Vlada je takođe obećala i da će razmotriti mogućnost za sklapanje dogovora o koncesijama za izgradnju i održavanje Koridora 11.
Pad bruto domaćeg proizvoda (BDP) Srbije u 2014. godini iznosio je 1,8 odsto, saopštio je danas Republiccki zavod za statistiku. Posmatrano po kvartalima, u 2014. godini realni pad BDP u odnosu na isti period prethodne godine iznosio je u prvom 0,2 odsto, u drugom 1,2 odsto, u trećem 3,8 odsto i u četvrtom kvartalu 1,8 odsto.
Najveći pad u poslednjem kvartalu prošle godine, od devet odsto, bio je u sektoru industrije i snabdevanja vodom i upravljanja otpadnim vodama, zatim u sektoru trgovine na veliko i malo i popravke motornih vozila, saobraćaja i skladištenja i usluga smeštaja i ishrane, od 1,3 odsto. Značajan rast bruto dodate vrednosti zabeležen je u sektoru građevinarstva, 8,5 odsto.
U 2013. godini realni rast BDP Srbije bio je 2,6 odsto.
Industrijska proizvodnja u Srbiji januaru bila je za 2,4 odsto manja nego u istom mesecu 2014. godine, dok je u odnosu na prosek 2014. bila manja za 8,6 procenata, objavio je Zavod. Zabeležen pad u odnosu na isti mesec 2014. u sektoru rudarstva od 18 odsto, u snabdevanju strujom, gasom, parom i klimatizaciji od 13,6 procenata, dok je u preradjivacckoj industriji zabeležen rast od 5,3 odsto.
Gledano po namenskim grupama, u januaru ove godine, u odnosu na prvi mesec prethodne, pad je registrovan u proizvodnji energije za 12,8 odsto, intermedijarnih proizvoda, osim energije za 2,3 odsto, a rast je registrovan u proizvodnji kapitalnih proizvoda za 9,1 odsto, netrajnih proizvoda za široku potrošnju za 10,1 odsto i trajnih proizvoda za široku potrošnju za 11,8 procenata.
Kako je naveo RZS, obim industrijske proizvodnje u januaru 2015. godine u poredjenju sa januarom 2014. imao je rast kod 14 oblasti, koje u strukturi industrijske proizvodnje uccestvuju sa 46 odsto, a pad kod 15 oblasti ccije je učešće u strukturi industrijske proizvodnje 54 odsto.
Padu industrijske proizvodnje u januaru najviše su doprineli proizvodnja električne energije, eksploatacija uglja, eksploatacija ruda metala, proizvodnja motornih vozila i prikolica i prozvodnja hemikalija i hemijskih proizvoda.
Dragoljub Vukadinović, predsednik Nadzornog odbora, Metalac AD: Kako smo preživeli i pobedili tranziciju
Kompanija „Metalac“ iz Gornjeg Milanovca osnovana je 1959. godine i već je ta činjenica svrstava među retke zverke u Srbiji: ne samo da još postoji i uspešno posluje, nego je preživela put od društvene firme do privatnog akcionarskog društva. Dragoljub Vukadinović koji je prelomne 1989. postao generalni direktor firme na insistiranje zaposlenih, za B&F govori o borbi sa radničkim savetima, o partijskim poslušnicima ali i o preduzetništvu u državi koja još nije uspela da završi ono što je „Metalac“ odavno uradio: da se transformiše u modernu privredu.
„Radnički savet je trebalo da se izjasni o tome da li „Metalac“ treba da investira 6,2 miliona DEM u izgradnju nove, efikasnije linije za rasecanje lima i restoran društvene ishrane. To je tada bila ozbiljna suma. Merio sam vreme, 50 minuta je direktoru za investicije trebalo da objasni ceo projekat, a diskusije, iako je bila reč o ozbiljnoj investiciji koja je mogla da uništi firmu, nije bilo. A onda je usledila rasprava od sat vremena i 15 minuta o zahtevu HTZ službe da se osmorici radnika u kotlarnici obezbedi besplatno po pola litre mleka dnevno, i o tome da li mleko treba da dobiju i trojica predradnika. Tada sam shvatio da preduzeće mora što pre u transformaciju. Bilo je to 1989. godine“, priseća se Dragoljub Vukadinović. Sledeći korak bila je odluka da se iskoriste mogućnosti Zakona o svojinskoj transformaciji iz 1990.godine koji je predložila savezna vlada Ante Markovića.
B&F: „Metalac je bio deo „prvog talasa“ transformacije. Koje ste to dobre prilike iskoristili a koje ste zamke izbegli u tom poslu?
Dragoljub Vukadinović: Više od svega sam želeo da neefikasno radničko samoupravljanje zamenimo nekim vidom efikasnijeg upravljanja kompanijom, koju je ponudio „Markovićev zakon“. Odabrali smo model dokapitalizacije sa jasnim motivom- ne da ja ili menadžment postanemo vlasnici već da to budu svi zaposleni. Znao sam kako izgledaju upravni odbori na Zapadu i nisam hteo da ponovimo grešku nekih koji su ušli u transformaciju a onda od upravnih odbora napravili mini radničke savete. Naš prvi i naš sadašnji upravni odbor su isti po sastavu: firmom upravljaju ljudi koji su vrhunski stručnjaci, eksperti za tehnologiju, finansije, pravo i strateško upravljanje. U kompaniji uvek gledamo da pomirimo tri stvari: interese akcionara vlasnika, interese zaposlenih i razvoj – i svi moraju da budu zadovoljni. Zato 30% profita delimo na dividendu, oko 20% do 25% ode na 13. platu a ostatak ide na razvoj. Radnici imaju sigurnost isplate zarade, a plata se već decenijama unazad prima 20. u mesecu, tačno u 10 časova.
B&F: Ipak, malo koje preduzeće je tim putem krenulo na samom početku devedesetih. Kako ste ubedili radnike da otkupe akcije kada je oko njih još bila živa i zdrava samoupravna privreda?
D. Vukadinović: Znate zašto transformacija tada nije više uzela maha? Većina direktora bila je partijski opredeljena, bili su članovi SPS-a a pre toga Saveza komunista i nisu smeli da otpočnu proces tranzicije bez miga sa vrha vlasti. Tek 200 do 300 firmi pokrenulo je taj proces, a uspešno ga završilo stotinak. Takođe, ubediti radnike u „Metalcu“, pa i visokoobrazovane među njima, da upišu akcije nije bilo nimalo lako. Išao sam po pogonima, iz smene u smenu i objašnjavao prednosti i mane akcionarstva i na kraju je od 1250 radnika njih 1020 upisalo akcije, od kojih je 58% otplaćeno pre hiperinflacije. Na berzu smo izašli 2002. godine, pošto smo pre toga preostali kapital podelili u skladu sa Zakonom o privatizaciji iz 1997.god. gde se predviđalo da 60% ove sume radnici dobiju besplatno. Ispostavilo se da su radnici koji su akcije dobili besplatno taj kapital prvi i jeftino prodali na berzi. Oni koji su kupovali i otplaćivali akcije veoma pažljivo su njima raspolagali i uglavnom su prodajom obezbeđivali nekretnine deci ili pokretali privatan posao. Danas je još uvek 55% „Metalca“ u vlasništvu zaposlenih, i poenta je upravo u tome da nije samo desetak ljudi iz menadžmenta zainteresovano da kompanija radi kako treba. Radnici akcionari žele da nešto vredno ostave u nasledstvo deci. Računaju i na to da već 13 godina isplaćujemo dividendu, nešto više od 5% prinosa na tržišnu vrednost – dakle, više se dobija kroz prihod od dividende nego što bi ostvarili kamatom na uloženi novac u banci.
B&F: Zašto je danas tako malo kompanija koje posluju kao „Metalac“? Zašto Vas kolege nisu kopirale?
D. Vukadinović: Zato što tranzicija predugo traje i nije bila kontrolisana. Zato što je malo preduzeća ili direktora koji vode računa: da firma radi, da radnici primaju pristojne zarade, da se ulaže u svoju opštinu i plaćaju obaveze državi. Ima daleko više firmi koje ne računaju da će dugoročno poslovati u Srbiji i samo gledaju kako da što više profita izvuku odavde i presele u matične države. Mnogo je i onih koji prezadužuju firme, izvlače novac, i onda je ostave u stečaju. Razlog je i to što se posle 5. oktobra krenulo u nekontrolisanu masovnu radničku privatizaciju: prvo smo prodali ono što je trebalo poslednje prodati, pivare, cementare ili farmaceutske kompanije, firme sa tržišnim učešćem – a one velike ili neuspešno privatizovane ostavili smo za kasnije, da se država kroz restruktuiranje uglavnom neuspešno brine o njima. Većina među 502 neprivatizovane firme kojima danas upravlja Agencija za privatizaciju verovatno neće naći kupce. Niko nije želeo da se bavi efikasnijim upravljanjem ni u javnim preduzećima na republičkom ili lokalnom nivou. To su preduzeća kojima je vlast uvek upravljala, uglavnom udomljavajući svoje nesposobne kadrove.
B&F: Kako je Metalac usklađivao poslovne izazove i nivo zaposlenosti u kompaniji?
D. Vukadinović: Direktor sam postao kada su radnici ’89. godine plebiscitom tražili da preuzmem tu funkciju, uprkos protivljenju opštinskih političara. Prihvatio sam taj posao ali pod uslovom da otkupimo 15 stanova za nove visokoobrazovane kadrove, da plate porastu 30% ali i da tehnološki višak ode iz kompanije. Prvo smo ponudili otpremnine, ali su se za njih odmah javili najbolji radnici koji su mogli lako da pokrenu sopstveni posao pa smo morali da tražimo drugo rešenje. Uveli smo pravilo da tek na svaka tri radnika koja se penzionišu ili napuste „Metalac“ primimo jednog novog. Rezultat je bio takav da smo za 5 godina smanjili broj zaposlenih za 30%. To je, po mom mišljenju, najbolji recept i za višak u javnoj upravi, za koji Vlada traži rešenje. Takođe, kao i svi na svetu, i „Metalac“ se suočio sa padom prihoda zbog ekonomske krize, a poslednjih godina i zbog dešavanja na tržištima Rusije i Ukrajine, ali smo odmah reagovali i okrenuli se novim tržištima: Poljskoj, Češkoj, Kazahstanu, Azerbejdžanu i Japanu, kao i smanjenju troškova poslovanja i povećanju produktivnosti. Rezultat je sledeći: ne samo da nije bilo otpuštanja radnika već smo imali i dobar neto profit.
B&F: Kako da Srbija iskoristi iskustvo „Metalca“ i okonča tranziciju u kojoj je zaglavljena od 1989. godine?
D. Vukadinović: Da bi nam došao strani i ohrabrio se domaći kapital, moramo poslati signal da smo pravno uređena zemlja sa funkcionalnim institucijama. Imamo šansu da u 2015. godini rešimo problem ta 502 neprivatizovana i preduzeća u restruktuiranju, koju moramo da iskoristimo. Ne bi, takođe, smeli da pravimo rebalans budžeta u kome ćemo povećavati deficit pošto od 2000. do danas stalno povećavamo rashode budžeta, pa smo sada došli u situaciju da, hteli ne hteli, moramo da štedimo. Ukoliko ne pošaljemo signal MMF-u, Svetskoj banci i investitorima da smo spremni da uđemo u koštac sa tim problemima, da ćemo prestati da trošimo na neefikasna preduzeća, da ćemo se držati planiranog budžeta – ući ćemo u još veću krizu. Ako, sa druge strane, sprovedemo sve te mere, možemo da se nadamo ozbiljnijim investicijama, a novac koji smo ulagali u restrukturiranje, da preusmerimo u infrastrukturu. Paralelno moramo raditi na reformi obrazovanja koje je katastrofalno, zdravstva koje je neefikasno, PIO fonda… Ništa manje važna je i obaveza da se republička i lokalna javna preduzeća pretvore u uspešne kompanije. Videćemo da li ova vlast ima snagu i kapacitet da sve to sprovede. Svakako bih želeo da uspeju, radi budućnosti ovog naroda.
Korporativna odgovornost i društveno odgovorno poslovanje
„Metalac“ svake godine izdvaja oko milion evra za podršku Gornjem Milanovcu, uključujući tu finansiranje sporta, kulture, socijalnih davanja i podsticaja za rađanje. Sva deca radnika na redovnim studijama dobijaju stipendije. “Metalac“ zaposlenima organizuje rekreativne odmore i plaća banjsko lečenje. Kompanija trenutno ima 1740 radnika.
Milica Rilak
broj 114, februar 2015.